1 I dogodi se da Henok nastavi riječi svoje, govoreći: Gle, otac naš Adam podučavaše ovo, i mnogi povjerovaše i postadoše sinovi Božji, a mnogi ne povjerovaše, i poginuše u grijesima svojim, te iščekuju sa strahom, u muci, da se ognjena jarost gnjeva Božjega izlije na njih.

2 I od toga vremena nadalje Henok poče prorokovati, govoreći ljudima ovako: Dok ja putovah, i stajah na mjestu Mahuja, i vapijah ka Gospodu, dođe glas s neba, govoreći — Okreni se, i idi na brdo Šimun.

3 I dogodi se da se ja okrenuh i pođoh na brdo; i dok stajah na brdu, vidjeh kako se nebesa otvoriše, i bijah odjenut slavom;

4 I ja vidjeh Gospoda; i on stajaše pred licem mojim, i razgovaraše sa mnom, kao što čovjek razgovara jedan s drugim, licem u lice; i on mi reče: Pogledaj, i pokazat ću ti svijet u razdoblju od mnogo naraštaja.

5 I dogodi se da vidjeh u dolini Šum, i gle, veliki narod što prebivaše u šatorima, koji bijaše narod Šumov.

6 I opet mi Gospod reče: Pogledaj; i ja pogledah prema sjeveru, i vidjeh narod kanaanski, koji prebivaše u šatorima.

7 I Gospod mi reče: Prorokuj; i ja prorokovah, govoreći: Gle, narod kanaanski, koji je brojan, poći će u bojnim redovima protiv naroda Šumova, i pobit će ih te će oni biti posvema uništeni; i narod će se kanaanski razdijeliti u zemlji, a zemlja će biti jalova i neplodna, i nijedan drugi narod neće prebivati ondje doli narod kanaanski;

8 Jer gle, Gospod će prokleti zemlju velikom vrućinom, i jalovost će se njezina nastaviti zauvijek; i nastade crnilo koje dođe na svu djecu kanaansku, tako da oni bijahu prezreni među svim ljudima.

9 I dogodi se da mi Gospod reče: Pogledaj; i ja pogledah, i vidjeh zemlju Šaronovu, i zemlju Henokovu, i zemlju Omnerovu, i zemlju Henijevu, i zemlju Šemovu, i zemlju Hanerovu, i zemlju Hananihinu, i sve žitelje njihove;

10 I Gospod mi reče: Pođi ovome narodu, i reci im — Pokajte se, kako ne bih izišao i udario ih kletvom, te oni pomru.

11 I on mi dade zapovijed da krstim u ime Oca, i Sina, koji je pun milosti i istine, i Duha Svetoga, koji svjedoči o Ocu i Sinu.

12 I dogodi se da Henok nastavi pozivati sav narod, doli narod kanaanski, da se pokaje;

13 I toliko velika bijaše vjera Henokova da on vođaše narod Božji, i neprijatelji njihovi dođoše u boj protiv njih; i on govoraše riječ Gospodnju, i zemlja drhtaše, a planine pobjegoše, i to po zapovijedi njegovoj; i rijeke vodene bijahu skrenute iz toka svojega, i rika lavova čula se iz divljine; i svi se narodi veoma bojahu, toliko moćna bijaše riječ Henokova, i toliko velika bijaše moć jezika koji mu Bog dade.

14 Također iziđe zemlja iz dubine morske, i toliko velik bijaše strah neprijatelja naroda Božjega, da oni pobjegoše i stajahu podalje i otiđoše na zemlju što iziđe iz dubine morske.

15 I gorostasi u zemlji također stajahu podalje; i pođe kletva na sav narod što vojevaše protiv Boga;

16 I od tog vremena nadalje bijaše ratova i krvoprolića među njima; no Gospod dođe i prebivaše s narodom svojim, i oni prebivahu u pravednosti.

17 Strah Gospodnji bijaše na svim narodima, toliko velika bijaše slava Gospodnja, što bijaše na narodu njegovu. I Gospod blagoslovi zemlju, i oni bijahu blagoslovljeni na gorama, i na uzvišicama, i napredovahu.

18 I Gospod prozva narod svoj Sion, zato što bijahu jednoga srca i jednoga uma, i prebivahu u pravednosti; i ne bijaše siromašnih među njima.

19 I Henok nastavi propovijedanje svoje u pravednosti narodu Božjemu. I dogodi se u dane njegove, da on izgradi grad što bijaše prozvan Grad Svetosti, to jest Sion.

20 I dogodi se da Henok razgovaraše s Gospodom; i on reče Gospodu: Doista će Sion prebivati u sigurnosti zauvijek. No Gospod reče Henoku: Sion ja blagoslovih, no ostatak naroda prokleh.

21 I dogodi se da Gospod pokaza Henoku sve žitelje zemaljske; i on pogleda, i gle, Sion, tijekom vremena, bijaše uzet na nebo. I Gospod reče Henoku: Promotri prebivalište moje zauvijek.

22 I Henok također vidje ostatak naroda koji bijahu sinovi Adamovi; i oni bijahu mješavina svega potomstva Adamova, osim ako to bijaše potomstvo Kajinovo, jer potomstvo Kajinovo bijaše crno, i nemaše mjesta među njima.

23 I nakon što Sion bijaše uzet na nebo, Henok pogleda, i gle, svi narodi zemaljski bijahu pred njim;

24 I dođe naraštaj za naraštajem; i Henok bijaše visoko i uzdignut, štoviše na grudima Oca, i Sina Čovječjega; i gle, moć Sotonina bijaše na svemu licu zemaljskomu.

25 I on vidje anđele kako silaze s neba; i začu jaki glas gdje govori: Jao, jao neka bude žiteljima zemaljskim.

26 I on vidje Sotonu; a on imaše velik lanac u ruci svojoj, i on zastrije cijelo lice zemaljsko tamom; i on pogleda gore i nasmija se, a anđeli se njegovi radovahu.

27 I Henok vidje anđele kako silaze s neba, iznoseći svjedočanstvo o Ocu i Sinu; i Duh Sveti siđe na mnoge, i oni bijahu uzneseni moćima nebeskim u Sion.

28 I dogodi se da Bog nebeski gledaše na ostatak naroda, i on zaplaka; i Henok posvjedoči o tome, govoreći: Kako to da nebesa plaču, i prolijevaju suze svoje poput kiše na gorama?

29 I Henok reče Gospodu: Kako to da ti možeš plakati, videći da si svet, i od sve vječnosti do sve vječnosti?

30 I kad bi bilo moguće da čovjek može prebrojati djeliće zemlje, da, milijune zemalja poput ove, to ne bi bio ni početak broja tvorevina tvojih; i zavjese su tvoje navučene još uvijek, a ipak ti si ondje, i grudi su tvoje ondje; i također ti si pravedan; ti si milosrdan i ljubazan zauvijek;

31 I ti privinu Sion na grudi svoje, od svih tvorevina svojih, od sve vječnosti do sve vječnosti; i ništa drugo doli mir, pravda, i istina nije boravište prijestolja tvojega; i milosrđe će ići pred licem tvojim i neće imati svršetka; kako to da možeš plakati?

32 Gospod reče Henoku: Promotri ovu braću svoju; ona su djelo ruku mojih, i ja im dadoh spoznaju njihovu, u dan kad ih stvorih; i u Edenskom vrtu dadoh čovjeku opredjeljivanje njegovo;

33 I braći tvojoj rekoh, i također dadoh zapovijed, da ljube jedan drugoga, te da izaberu mene, Oca svojega; no gle, oni su bez ljubavi, i mrze vlastitu krv svoju;

34 I oganj jarosti moje raspaljen je protiv njih; i u ljutom negodovanju svojemu poslat ću potope na njih, jer žestoka je srdžba moja raspaljena protiv njih.

35 Gle, ja sam Bog; Čovjek Svetosti ime je moje; Čovjek Savjeta ime je moje; i Beskrajni i Vječni ime je moje, također.

36 Stoga mogu ispružiti ruke svoje i držati sve tvorevine koje načinih; i oko ih moje može proniknuti također, i među svim djelom ruku mojih ne bijaše toliko velike opačine kao među braćom tvojom.

37 No gle, grijesi će njihovi biti na glavama otaca njihovih; Sotona će biti otac njihov, i bijeda će biti usud njihov; i sva će nebesa plakati nad njima, i to sve djelo ruku mojih; stoga, zar da nebesa ne plaču, videći da će ovi trpjeti?

38 No gle, ovi na kojima su oči tvoje izginut će u potopima; i gle, ja ću ih zatvoriti; tamnicu pripravih za njih.

39 A onaj kojega izabrah preklinjaše pred licem mojim. Stoga, on trpi za grijehe njihove; ukoliko se oni pokaju u dan kad se Izabranik moj vrati k meni, a do tog će dana oni biti u muci;

40 Stoga, zbog ovoga će nebesa plakati, da, i sve djelo ruku mojih.

41 I dogodi se da Gospod govoraše Henoku, i kaza Henoku sve čine djece ljudske; stoga Henok znaše, i gledaše opačinu njihovu, i bijedu njihovu, i proplaka i ispruži ruke svoje, i srce njegovo nabuja široko poput vječnosti; a nutrina njegova bijaše silno dirnuta; i sva se vječnost potrese.

42 I Henok također vidje Nou, i obitelj njegovu; kako će potomstvo svih sinova Noinih biti spašeno vremenitim spasenjem;

43 Dakle, Henok vidje da Noa izgradi korablju; te da joj se Gospod nasmiješi, i držaše je u ruci svojoj; no, na ostatak opakih potopi dođoše i progutaše ih.

44 I kad Henok vidje to, on osjeti gorčinu duše, i zaplaka nad braćom svojom, i reče nebesima: Odbijam biti utješen; no Gospod reče Henoku: Uzdigni srce svoje, i budi veseo; i pogledaj.

45 I dogodi se da Henok pogleda; i nakon Noe, on vidje sve obitelji zemaljske; i on zavapi ka Gospodu, govoreći: Kad će dan Gospodnji doći? Kad će krv Pravednikova biti prolivena, tako da svi oni što tuguju mogu biti posvećeni te zadobiju vječni život?

46 I Gospod reče: To će biti za vremenske poludnevice, u dane opačine i osvete.

47 I gle, Henok vidje dan dolaska Sina Čovječjega, i to u tijelu; i duša se njegova radovaše, govoreći: Pravednik je uzdignut, i Jaganjac je ubijen od postanka svijeta; i kroz vjeru ja sam na grudima Očevim, i gle, Sion je sa mnom.

48 I dogodi se da Henok pogleda na zemlju; i on začu glas iz utrobe njezine gdje govori: Jao, jao meni, majci ljudi; izmučena sam, umorna sam, uslijed opačine djece svoje. Kad ću otpočinuti, i biti očišćena od prljavštine što iziđe iz mene? Kad će me Stvoritelj moj posvetiti, da otpočinem, i pravednost na neko vrijeme ostane na licu mojemu?

49 I kad Henok začu kako zemlja tuguje, on zaplaka, i zavapi ka Gospodu, govoreći: O Gospode, nećeš li iskazati sućut zemlji? Nećeš li blagosloviti djecu Noinu?

50 I dogodi se da Henok nastavi vapaj svoj ka Gospodu, govoreći: Molim te, o Gospode, u ime Jedinorođenca tvojega, i to Isusa Krista, da iskažeš milosrđe Noi i potomstvu njegovu, tako da zemlja nikad više ne bude prekrivena potopima.

51 I Gospod ne mogaše uskratiti; i on sklopi savez s Henokom, i zakle mu se prisegom da će zaustaviti potope; da će se obraćati djeci Noinoj;

52 I on otposla neizmjenjivu odredbu, da će se ostatak potomstva njegova uvijek nalaziti među svim narodima, dok god zemlja bude stajala;

53 I Gospod reče: Blagoslovljen je onaj kroz čije će potomstvo Mesija doći; naime, on kaže — Ja sam Mesija, Kralj sionski, Stijena nebeska, koja je široka kao vječnost; tko god ulazi na vrata i uspinje se po meni neće nikada pasti; stoga, blagoslovljeni su oni o kojima govorah, jer će istupati s pjesmama vječne radosti.

54 I dogodi se da Henok zavapi ka Gospodu, govoreći: Kad Sin Čovječji dođe u tijelu, hoće li zemlja otpočinuti? Molim te, pokaži mi to.

55 I Gospod reče Henoku: Pogledaj, i on pogleda i vidje Sina Čovječjega uzdignutog na križ, prema načinu ljudskom;

56 I on začu jaki glas; i nebesa bijahu zastrta; i sve tvorevine Božje tugovahu; i zemlja zastenja; i stijene se raspukoše; i sveci ustadoše, te bijahu okrunjeni zdesna Sinu Čovječjemu krunama slave;

57 I svi oni dusi što bijahu u tamnici iziđoše, i stadoše zdesna Bogu; a ostatak bijaše zadržan u okovima tame do suda velikoga dana.

58 I opet Henok zaplaka i zavapi ka Gospodu, govoreći: Kad će zemlja otpočinuti?

59 I Henok vidje Sina Čovječjega kako uzlazi k Ocu; i on zazva Gospoda, govoreći: Nećeš li doći ponovno na zemlju? Budući da si ti Bog, i ja te poznajem, i ti mi se zakle, i zapovjedi mi da ištem u ime Jedinorođenca tvojega; ti me načini, i dade mi pravo na prijestolje svoje, i ne po zasluzi mojoj, već kroz milost svoju; stoga, pitam te nećeš li doći ponovno na zemlju.

60 I Gospod reče Henoku: Kao što ja živim, upravo ću tako doći u posljednje dane, u dane opačine i osvete, da ispunim prisegu koju dadoh tebi gledom na djecu Noinu;

61 I dan će doći kad će zemlja otpočinuti, no prije toga dana nebesa će biti pomračena, i veo tame prekrit će zemlju; i nebesa će se potresti, a također i zemlja; i velike će nevolje biti među djecom ljudskom, no narod svoj ja ću sačuvati;

62 I pravednost ću poslati dolje s neba; i istinu ću otposlati iz zemlje, da posvjedoče o Jedinorođencu mojemu; uskrsnuću njegovu od mrtvih; da, i također uskrsnuću svih ljudi; i učinit ću da pravednost i istina prohuje zemljom poput potopa, radi sabiranja odabranih mojih s četiri kraja zemlje, na mjesto koje ću pripraviti, Sveti Grad, kako bi narod moj mogao opasati bokove svoje, i iščekivati vrijeme dolaska mojega; jer ondje će biti šator moj, i on će se zvati Sion, Novi Jeruzalem.

63 I Gospod reče Henoku: Tad ćeš se ti i sav grad tvoj susresti s njima ondje, i mi ćemo ih primiti na grudi svoje, i oni će nas vidjeti; i mi ćemo pasti oko vrata njihova, i oni će pasti oko vrata našega, i izljubit ćemo se uzajamno;

64 I ondje će biti prebivalište moje, i to će biti Sion, koji će istupiti od svih tvorevina koje načinih; i u razdoblju od tisuću godina zemlja će otpočinuti.

65 I dogodi se da Henok vidje dan dolaska Sina Čovječjega, u posljednjim danima, da prebiva na zemlji u pravednosti u razdoblju od tisuću godina;

66 No, prije toga dana on vidje velike nevolje među opakima; i on također vidje more, kako bijaše uskomešano, i ljudska srca kako otkazuju, iščekujući sa strahom sudove Svemogućeg Boga, koji će doći na opake.

67 I Gospod pokaza Henoku sve, i to do svršetka svijeta; i on vidje dan pravednih, čas otkupljenja njihova, i primi puninu radosti;

68 I svih dana Siona, u dane Henokove, bijaše tri stotine šezdeset i pet godina.

69 I Henok i sav narod njegov hodahu s Bogom, a on prebivaše posred Siona; i dogodi se da Siona ne bijaše, jer ga Bog primi gore na grudi svoje; i od tada pođe besjeda: Sion pobježe.