Samo u digitalnom izdanju: mlade odrasle osobe

Podržavanje moje majke na njezinom putu prema trijeznosti

Onnastasia Cole

Nije lako, ali je kročenje putem oporavka s onima koji se muče s ovisnošću vrijedno toga.

Do trenutka kada sam bila dovoljno stara kako bih razumjela što je alkohol, znala sam da moja majka ima problem s njime. Članovi obitelji pokušali su sakriti njezin problem od moje sestre i mene, ali su lumpovanje do ranog jutra i ranojutarnje mamurluke mogli sakrivati samo do određenog vremena.

Naša je majka bila alkoholičar – i nikakva isprika ili razrađena priča nisu to mogle promijeniti.

Kao djevojčica vjerovala sam da je ovisnost odabir. Bila sam povrijeđena svaki puta kada je moja majka ušla kroz naša vrata s mirisom alkohola u svojem dahu, obećavajući da će prestati. Bilo je to kao da se nije htjela promijeniti. No godine njezinih bolnih suza, promašenih pokušaja i propalih odvikavanja podučile su me drugačije.

Kada sam bila u srednjoj školi počela sam shvaćati da ovisnost moje majke neće »otići blago u tu dobru noć«, kao što je pjesnik Dylan Thomas jednom napisao¹ – i to ne zato što se ona ne želi promijeniti. Nije to bilo pitanje nedostatka snage volje s njezine strane ili da je birala alkohol umjesto svoje obitelji. Bila je zarobljena u svojoj ovisnosti.

Kao što je predsjednik Russell M. Nelson objasnio: »Ovisnost se odriče kasnije slobode biranja. Kroz kemijska sredstva, osoba može doslovno postati odvojena od svoje vlastite volje!«² Pronalazak oporavka bio bi borba između njezinog tijela i duha tijekom narednih godina.

Ustrajnost kroz ciklus recidiva

Nakon što je postigla to da je šest mjeseci bila trijezna, ponovno sam počela prepoznavati svoju majku – onu koja je običavala plesati u autu i pisati predivnu poeziju te pričati posramljujuće šale svim mojim prijateljima. Bilo je to kao da je netko u pozadini odjednom upalio svjetlo u njezinim očima te je prekovremeno radio na tome da ostane upaljeno. Godinama nije bila toliko dugo trijezna i bilo je lijepo imati je ponovno.

No to nije potrajalo. Jedne smo noći, prije nego je imala priliku progovoriti, moja sestra i ja znale. Njezine su staklene oči i rumeni obrazi sve rekli: nakon šest mjeseci i četiri dana, doživjela je recidiv. Na trenutak samo razmotrile otići, daleko od briga i straha, no znale smo da se želi promijeniti. Mi to ne bismo mogle učiniti za nju, ali bismo je mogle podržati dok je kročila putem oporavka.

Kršenje tišine ovisnosti

Tijekom nekoliko narednih mjeseci moja sestra i ja tražile smo načine da pomognemo mojoj majci nastaviti gurati prema dugoročnoj trijeznosti. Ne bi bilo lako, ali ona je to uspjela jednom pa smo znale da može uspjeti ponovno.

Osvjedočivši se kako je moja majka prošla kroz odvikavanje ranije, znale smo što očekivati pa smo okupile sve boce alkohola i vina koje smo mogle pronaći i ispraznile ih u odvod. Tada smo iz trgovine prikupile zalihe energetskog napitka Gatorade i u potpunosti počistile kuću; bio je to naš najbolji pokušaj da maknemo moju majku iz okruženja u kojem je bila kada je doživjela recidiv.

Nakon nekoliko dana, moja se majka osjećala dovoljno dobro da se vrati na posao, ali znale smo da borba nije gotova. Do tog je trenutka dubina njezine ovisnosti bila skrivena od većine naše obitelji i prijatelja. Tijekom godina, to je postala svojevrsna tajna – izvor srama, nešto za što Brené Brown, istraživačica društvenih znanosti, objašnjava da »crpi svoju moć iz toga što je neizrecivo«.³ Ako smo htjele da ostane trijezna, morale smo prekinuti šutnju.

Bilo je teško odlučiti se da se otvorimo našoj obitelji i nekim prijateljima od povjerenja, ali je također bilo oslobađajuće. Sram »nagriza upravo onaj dio nas koji vjeruje da se možemo promijeniti i biti bolji«⁴ pa je sam čin razgovaranja o njezinoj ovisnosti ponovno pružio mojoj majci (i meni) nadu. Nismo bile same i po prvi put u mnogo godina počele smo zamišljati život kojim ne vlada njezina ovisnost.

Držati se nade

Neću pokušati uljepšavati ovo: održavati nadu nije uvijek lako. Godinama sam podržavala svoju majku dok je ona nastojala biti trijezna, ali lagala bih kada bih rekla da tijekom puta nisam doživjela tugu, razočaranje i frustracije. Govoreći o teškom putovanju s kojim se osoba suočava da prevlada ovisnost, predsjednik Nelson objasnio je: »Svatko tko se odluči penjati tim strmim putem oporavka mora se pripremiti za borbu života. No život je nagrada koja je vrijedna te cijene.«⁵

Ako ste ikada voljeli nekoga tko se muči s ovisnošću, znate kako je teško gledati ih kako uništavaju sami sebe. No čak i u vrtlogu recidiva, nada se nikada ne gubi. Zbog njegove pomirbene žrtve, Spasitelj zna »kako pomagati [nama] u skladu sa slabostima [našim]« (Alma 7:12). »S iscjeljenjem u krilima svojim« (3 Nefi 25:2) on nas podiže kada se osjećamo previše umorni da bismo nastavili, »držeći nas i potičući, odbijajući nas pustiti dok ne stignemo sigurno kući«.⁶

Stoga, bilo da ste poduzeli svoj prvi korak ili proputovali tisuće kilometara s nekime na njihovom putovanju do oporavka, evo nekoliko stvari koje sam naučila tijekom godina:

Pomognite im izbjegavati situacije koje im daju povod.

Bilo da je osoba koju podržavate prijatelj, bračni drug, član obitelji ili vršnjak, ogromna je stvar pomoći im izbjegavati situacije koje im daju povod! Svaki puta kada moja obitelj ide van jesti s mojom majkom, na primjer, tražimo da nas se posjedne za stol daleko od bara. Ako stol nije dostupan, razgovaramo dok jedan ne bude.
Zagovarajte ih u društvenim situacijama.

Samo zato što vam se osoba koju podržavate otvorila po pitanju svoje ovisnosti, ne znači da su spremni to kazati svijetu. Tijekom ranih faza oporavka, može biti iznimno teško za objasniti zašto netko izbjegava određene situacije ili donosi određene odluke, posebice strancima. U tim im situacijama olakšajte život pomažući im objasniti ako situacije postanu čudne.
Pomognite im pronaći dodatne izvore za pomoć.

Bez obzira koliko ste uključeni u postupak oporavka, ne postoji način da možete učiniti sve. Ponekada je mojoj majci jednostavno potreban netko s kim će razgovarati tko je bio u njezinom položaju, netko tko to shvaća i to je u redu! Profesionalni izvori i skupine za podršku (poput crkvenog programa Odvikavanje od ovisnosti, skupina za odvikavanje, stručnjaka za ovisnost i ponašanje) baš doslovno mijenjaju živote pa nemojte oklijevati potaknuti osobu koju podržavate da iskoristi ove alate.
Ako podbace, pomognite im ponovno ustati.

Kada bismo živjeli u savršenom svijetu, recidiv ne bi postojao, ali ovo je smrtnost. Ako osoba koju podržavate doživi recidiv, podsjetite ih koliko su daleko došli. Potaknite ih da »ne odustaj[u] nakon naknadnih podbacivanja niti se smatraj[u] nesposobnima odbaciti grijehe i prevladati ovisnost«.⁷ Kao što je starješina Ulisses Soares iz Zbora dvanaestorice apostola rekao: »Ne mo[gu] si priuštiti da prestan[u] pokušavati«⁸ (a ne možete ni vi). Recidiv ih ne vraća na početak. Ne briše sav posao i zalet koji su stekli. Uvijek imaju još jednu priliku vratiti se na pravi put, posegnuti prema Spasitelju i nastaviti dalje.
Držite se nade.

Dok gledate nekoga koga volite kako se muči s prevladavanjem svoje ovisnosti, ponekada se možete pitati hoće li se ikada u potpunosti oporaviti. (Vjerujte mi, znam. To mi se dogodilo više puta nego što bih voljela priznati.) Čak je i Mormon upitao: »A što je to čemu se trebate nadati?« Bez obzira kako teško postane, »imati nadu kroz pomirenje Kristovo« uvijek je unutar našega dosega (Moroni 7:41).

Tijekom mojeg života, moja je majka pala više puta nego što mogu prebrojati, no s ponosom mogu reći da je prošlo šest godina od kada je posljednji puta pila. Iako su mi bile potrebne godine učenja i ponovnog učenja kako je najbolje podržati, gledati je kako se oporavlja podučilo me da nitko nikada nije previše potonuo. Bez obzira koliko puta osoba koju volite doživi recidiv, nastavite – nastavite s pokušajima da ih podržavate na koji god način možete. Oporavak je doživotna obveza – putovanje ispunjeno suzama, pobjedama, neuspjesima i slavljima – i vrijedi se boriti za njega.