Zapamtite i djelujte

Grant C. Anderson

Pomoćni administrator, Vjeronauk i Institut religije

Satelitski prijenos Vjeronauka i Instituta religije•4. kolovoza 2015.

Na Općem saboru, starješina Marlin K. Jensen rekao je sljedeće: »Ako obratimo veću pozornost na korištenje riječi sjeti se u Svetim pismima, shvatit ćemo da je sjećanje, na način kako je to Bog naumio, temeljno i spasonosno načelo evanđelja.« Kako onda sjećanje služi kao »temeljno i spasonosno načelo«? Starješina Jensen nastavio je: »To je tako jer proročka upozorenja da se sjetimo često pozivaju na djelovanje: da slušamo, gledamo, budemo poslušni, pokajemo se.«¹

Primjer toga zapisan je u Mormonovoj knjizi. Helaman je svoje sinove nazvao Nefi i Lehi te im je rekao zašto:

»Gle, ja vam nadjenuh imena praroditelja vaših što iziđoše iz zemlje jeruzalemske, a to učinih da se njih sjetite kad se svojih imena spomenete. A kad se njih sjetite, da se sjetite i djela njihovih. A kad se djela njihovih sjetite, da znadete kako je rečeno, pa i zapisano, da ona bijahu dobra.

Stoga, sinovi moji, ja bih da vi činite ono što je dobro.«²

To je jedan način kako sjećanje služi kao temeljno i spasonosno načelo. Može nam pomoći djelovati na prikladan i pravedan način. Iz tog smo razloga mi u Crkvi potaknuti sjetiti se onih koji su otišli prije nas: onih iz naših obiteljskih povijesti, crkvene povijesti, Svetih pisama, i, najvažnije od svega, da se sjetimo samoga Spasitelja.

Mlada židovka koja je poginula za vrijeme progona u Drugom svjetskom ratu dala je prekrasan opis toga na koji način oni iz naše prošlosti mogu blagosloviti naše živote. Napisala je: »Postoje zvijezde čiji je sjaj vidljiv na zemlji premda su dugo bile ugašene. Postoje ljudi čija genijalnost nastavlja osvjetljavati svijet premda oni više nisu među živima. Ta su svjetla posebno sjajna u tamnim noćima. Oni osvjetljavaju put čovječanstvu.«³

To se načelo također primjenjuje na povijest Vjeronauka i Instituta. Toliko toga ima u našoj povijesti što je vrijedno sjećanja. Iz tog je razloga napisana povijest Vjeronauk i Instituta vjere. Sretni smo što možemo najaviti kako će svakome od vas u bliskoj budućnosti biti dostupan tiskani ili elektronički primjerak te povijesti. Nadamo se da ćete je čitati te da će postati važan izvor našeg pojedinačnog i kolektivnog učenja. Ova nam povijest može pomoći da učimo od pojedinaca koji su Vjeronauk i Institute vjere učinili ovakvima kakvi su danas. Oslanjamo se na njihova ramena i uživamo u bogatom naslijeđu koje su nam ostavili. I, premda mnogih već dugo nema među nama, još nam uvijek mogu služiti kao vodeće svjetlo dok se krećemo prema budućnosti. Nadamo se da će nas sjećanje na njih povesti da se sjetimo i njihovih djela te da počnemo djelovati.

Htio bih, nekoliko trenutaka ovoga jutra, podijeliti s vama nekoliko priča iz naše povijesti. One su ispričane s nadom u sjećanje na one na čija se ramena oslanjamo te s nadom da ćemo htjeti oponašati – njihove želje, ali i njihove napore.

U svome govoru »The Charted Course« predsjednik J. Reuben Clark Jr. rekao je da je za vjeroučitelje najpotrebnije osobno svjedočanstvo »da je Isus Krist te da je Joseph Smith bio prorok Božji«.⁴ To je svjedočanstvo pružilo motivaciju mnogim odanim vjeroučiteljima i njihovim obiteljima da preuzmu teške i neugodne zadatke te da žrtvuju većinu osobnih ambicija i ugodnosti. Primjer toga je predsjednik Gordon B. Hinckley koji je i sam rekao: »Ne znam učiniti ništa drugo, osim kleknuti i moliti za pomoć te zatim ustati i krenuti na posao.«⁵ Još jedna takva osoba bio je Ray L. Jones koji je bio zamoljen da započne ranojutarnji program vjeronauka za Crkvu.

Tijekom Općeg sabora u travnju 1950., 10 predsjednika okola s područja Los Angeles susrelo se sa starješinom Josephom Fieldingom Smithom kako bi raspravili o mogućnosti uspostavljanja neke vrste programa vjeronauka za mladež u njihovim područjima. Nisu bili sigurni na koji način to učiniti budući da religijsku poduku u slobodno vrijeme nije dozvoljavala država.

Franklin L. West, crkveni povjerenik za obrazovanje, bio je svjestan da postoje satovi vjeronauka u Uti koji se održavaju prije školi i to je vidio kao moguće rješenje za zahtjev iz Južne Kalifornije. Povjerenik je »pitao Rayja L. Jonesa, ravnatelja vjeronauka u Loganu, [Utah], bi li razmotrio mogućnost putovanja u Kaliforniju kako bi započeo program. No, budući da mu je bilo ugodno na postojećem zadatku te se smještao u netom kupljeni dom, brat Jones… izrazio je sumnju da bi on trebao biti čovjek za pokretanje programa.«

Nestrpljiv da započne s programom, povjerenik West »predložio je da brat Jones ostavi svoju obitelj u Loganu i jednostavno povremeno ‘putuje’ u Los Angeles [udaljenost veću od 1200 km]. Brat Jones napokon je pristao pomoliti se o tom pitanju. Nakon što je proveo neko vrijeme u razmišljanju, odlučio je odreći se svog doma u Loganu i trajno se nastaniti u Los Angelesu kako bi pokrenuo program.«⁶

Poput Nefija koji je rekao: »I Duh me vođaše te ne znadoh unaprijed što mi je činiti«,⁷ Ray L. Jones krenuo je u Južnu Kaliforniju.

Crkva nije osigurala sredstva za njegovo putovanje pa je brat Jones pronašao posao pomagača u prijevozu žive stoke vlakom od Ute do Kalifornije. Na kraju je preselio i svoju obitelj u Los Angeles te pomogao u organizaciji mjesnog odbora za obrazovanje. Područni predsjednik u okolu, Howard W. Hunter, služio je kao predsjedatelj odbora, a ostalo je – kako kažu – povijest.⁸ Ono što je počelo 1950. sa 195 polaznika u sedam razreda, za 65 godina postalo je više od četvrt milijuna polaznika u 136 zemalja.

Duh posvećenosti i žrtve ponovo se očitovao u srcima vjeroučitelja u svakom dijelu svijeta. Poslušajte ovu priču o jednom od naših vjeroučitelja u Mongoliji koji je poslušao savjet svog svećeničkog vođe te u teškim okolnostima odlazio na posao kako bi ostvario cilj:

Odgerel Ochirjav, obraćenik u Crkvi, završio je doktorat iz šumarstva i radio kao istraživač u Mongoliji kada je zamoljen da postane stalno zaposlen kao koordinator Vjeronauka i Instituta. Prvotno je odbio ponudu, ali ju je s vremenom prihvatio. U studenom 2008., brat Odgerel i direktor njegovog područja Patrick Cheuck, imali su sastanak s predsjednikom misije. Predsjednik je pitao zašto se ranojutarnji satovi vjeronauka ne održavaju u Mongoliji. »Brat Ochirjav odgovorio je: ‘Predsjedniče, ovo je Mongolija. Hladnoća, tmina, psi, a nema ni javnog prijevoza.’ Nakon godinu dana njih su se trojica ponovo sastala te je predsjednik misije opet postavio isto pitanje. Brat Ochirjav opet je odgovorio: ‘Hladnoća, tmina, psi, a nema ni javnog prijevoza.’ Nakon sastanka, brat Cheuck pozvao je brata Odgerela na stranu i rekao: ‘Odgerele, kada te svećenički vođa upita [da učiniš nešto], moraš raditi na tome!’ U svome odgovoru, brat Odgerel rekao je: ‘Patrick, ti ne razumiješ mongolskutminu, mongolsku hladnoću, mongolske pse i činjenicu da ne postoji javni prijevoz!’ I tako je razgovor završio.

Nedugo nakon toga, brat Odgerel čitao je Nauk i Saveze 85:8 te je izraz ‘podupre kovčeg Božji’ privukao njegovu pažnju. Pročitao je citat predsjednika Davida O. McKaya [u priručniku za institut] koji kaže da onaj koji zatraži da ‘podupre kovčeg Božji’, uskoro duhovno umire. Brat Ochirjav ubrzo je napisao: ‘Budući da nisam želio izgubiti duh, počeo sam raditi na programu ranojutarnjeg vjeronauka u Mongoliji. Začudo, naši lokalni svećenički vođe bili su oduševljeni idejom.’«⁹ U rujnu 2009. započeli su sa 140 polaznika, a do ožujka ih je sudjelovalo 352 prkoseći najhladnijoj zimi u Mongoliji u posljednjih 30 godina – zimi u kojoj je prosječna temperatura bila minus 32 stupnja Celzijeva.

Na Općem saboru, biskup Victor L. Brown rekao je: »Na svijetu su mnoge organizacije, crkve, vlade, čak i obitelji izgubile svoju živost jer su se bojale zatražiti od ljudi da se žrtvuju. Naš je imperativ da ne ponovimo istu grešku.«¹⁰

Dopustite mi da na trenutak, u ime administracije, zahvalim za žrtve koje svi podnosite. Mnoge od najznačajnijih stvari koje činite kako biste blagoslovili mlade ljude, odvijaju se neupadljivo i nikada se ne pojavljuju u izvješćima. Čini mi se kako služba i žrtva i dalje napreduju u našoj organizaciji. Hvala vam. Kao što pjevamo u jednoj od naših crkvenih pjesama: »Nebeski blagoslov ta žrtva nosi«¹¹, vama i vašim voljenima.

Uspješni programi Vjeronauka i Instituta religije uvijek su od vjeroučitelja zahtijevali da imaju dobre radne odnose s drugima, uključujući i roditelje, svećeničke vođe, školsko osoblje te članove zajednice. Naše ophođenje prema drugima i rad s njima uvijek mora ilustrirati Duh Kristov i njegovo evanđelje.

Starješina Robert D. Hales rekao je: »Način na koji se odnosimo prema članovima naše obitelji, našim susjedima, poslovnim suradnicima i svima koje susrećemo, otkrit će jesmo li uzeli njegovo ime na sebe i sjećamo li ga se uvijek.«¹²Takav duh očitovao se u liku ravnatelja prvog Instituta religije, brata J. Wyleyja Sessionsa.

Nakon što je sedam godina služio kao predsjednik misije u Južnoj Africi. Prvo predsjedništvo zamolilo je brata i sestru Sessions da se presele u Moscow, Idaho, kako bi započeli program instituta. »Dok su članovi Crkve [u Moscowu, Idaho] poželjeli dobrodošlicu bratu Sessionsu i njegovoj obitelji, neke grupacije zajednice sumnjičavo su ih gledali. Zbog neprecizne prirode njegova zadatka u Moscowu, podigla se razina nepovjerenja… Nekolicina mjesnih poduzetnika čak je ustanovila odbor koji bi ga držao na oku i osigurao da ne ‘mormonizira’ sveučilište.«

Brat Sessions pridružio se nekoliko organizacija u zajednici u pokušaju da »dopre do ljudi koji inače ne bi bili voljni razgovarati s njim. Na serijama dvotjednih večera koje je održavala trgovačka komora, potrudio se sjesti pored čovjeka [koji je bio] na čelu odbora ustanovljenog za opiranje njegovu radu. Na jednoj od večera, taj je čovjek rekao: » Vi ste najdrskiji kolega. Postavili su me na čelo odbora kako bih vas držao podalje od Moscowa, a svaki put kad vas vidim, dolazite ovdje tako prokleti prijateljski raspoloženi da mi se svaki put sve više svidite.’ Brat Sessions odgovorio je: ‘Tako je i sa mnom. Možemo postati čak i prijatelji.’ Brat Sessions kasnije se prisjetio kako je [taj čovjek] postao jedan od njegovih najboljih prijatelja za vrijeme njegova boravka u Moscowu.«¹³

U Nauku i savezima Gospodin je rekao: »Nitko ne može pomagati u tom djelu ako nije ponizan i pun ljubavi.«¹⁴ Ne možemo obavljati posao vjeroučitelja ako nismo motivirani ljubavlju: ljubavlju prema Gospodinu, našoj obitelji, našim polaznicima i onima s kojima radimo.

Godine 1978. starješina Gordon B. Hinckley razgovarao je s crkvenim osobljem za obrazovanje i rekao mu:

»Dopustite da ljubav bude vaša zvijezda vodilja. Ona je najsnažnija sila na zemlji …

»Njegujte ljubav prema [polaznicima] koje podučavate… osobito prema onima do kojih je teško doprijeti. Oni vas najviše trebaju i čudo koje će ući u njihove živote dok radite s njima u duhu ohrabrenja i dobrote donijet će radost i zadovoljstvo u sve dane vašeg života vama, a snagu, vjeru i svjedočanstvo njima.«¹⁵

Povremeno nam može biti teško voljeti neke polaznike ili one s kojima radimo. Što tada? U našoj povijesti postoji priča bivšeg administratora o teškoćama koje je imao u ostvarivanju ljubavi prema onima s kojima je radio. Molim vas, primijetite u ovoj priči što ga je napokon navelo na ljubav.

Budući da se Crkva širila u međunarodnim okvirima, Vjeronauk i Instituti vjere suočili su se s izazovom osiguravanja religijskog obrazovanja u novim zemljama, kulturama te na novim jezicima. Početkom 1970-ih, administracija Vjeronauka i Instituta vjere bila je restrukturirana i pomoćnim administratorima dana su međunarodna područja za nadzor.

Frank Day, jedan od pomoćnih administratora, služio je kao marinac u Drugom svjetskom ratu. Borio se na Južnom Pacifiku i bio je naučen mrziti protivnika. Brat Day sada se brinuo da bi mu mogao biti dodijeljen rad s ljudima Azije.

Kao što se i pribojavao, brat Joe J. Christensen, pomoćni povjerenik za obrazovanje, zatražio je od njega da nadgleda Južni Pacifik i Aziju. Dok je brat Day letio preko Tihog oceana prema Japanu… osjećaji [koje je imao od sebi od rata] još su uvijek tinjali u njegovom srcu, premda se iskreno molio kako bi oni nestali. Dok se pripremao za slijetanje, brat Day bio je ispunjen dubokom strepnjom. Uspio se probiti kroz zračnu luku… i prići [predsjedniku misije]. Dok je gledao u lice predsjednika misije, vidio je jedino ljubav te je bio preplavljen vlastitim osjećajima ljubavi.« Svi su njegovi negativni osjećaji nestali.¹⁶

Brat Day rekao je kako se iskreno molio te da je Duh Gospodnji u njegovo srce unio ljubav koja ondje nije prirodno postojala. I mi možemo učiniti isto. Mormon je savjetovao: »Molite se Ocu svom odlučnošću srca da se onom ljubavlju ispunite.«¹⁷

Taj nas isti duh, također, može ohrabriti i podići nas u trenucima kada se osjećamo samima, necijenjenima i obeshrabrenima.

Bob i Gwenda Arnold dobili su zadatak da se presele u Gvatemalu te započnu programe Vjerunauka i Instituta. Brat Arnold opisao je osjećaje koje je imao na dugom putu natrag kući nakon izvršavanja radnog zadatka: »Bilo je pola jedan ili jedan sat ujutro. Negdje u tom trenutku doživio sam onaj užasni, usamljen osjećaj kao da nitko na ovome svijetu nije znao gdje sam. Moje je obitelj mislila da negdje spavam. Ljudi u Sjedinjenim Državama nisu imali pojma što sam radio. Osjećao sam se tako samim. Dok sam vozio [prekrasnim šumovitim područjem] i dok je nebo bilo prekriveno sjajnim zvijezdama, pogledao je gore i duh je šapnuo: ‘Ja znam gdje si.’ Usamljenost je nestala i većinu puta kući sam proplakao. Osjećaj radosti i mira došao je iz saznanja da je moj Otac na Nebu bio svjestan mene i onoga što sam radio.«¹⁸

Ako nas povijest Vjeronauka i Instituta ičemu uči, zasigurno nas uči da moramo biti zahvalni na ogromnoj povlastici koju ostvarujemo kroz suradnju s odanom i vjerujnom mladeži Crkve. U svakom kutku svijeta ovi polaznici prikazuju duh vjere i žrtve. Na primjer, jedan se mladić dizao u 3:15 svakoga jutra kako bi stigao na vjeronauk na vrijeme. Njegov je put od njega tražio da hoda do autobusne stanice, vozi se autobusom 15 minuta, čeka drugi autobus i njime se vozi te da, naposljetku, hoda četiri bloka do zgrade Crkve. Često je to morao činiti na kiši i hladnoći. Na kraju godine imao je više od 90 % dolazaka i nikada nije kasnio.

Nudim još jedan primjer toga kako naši polaznici mogu biti ispunjeni vjerom i biti joj posvećeni.

Stephen K. Iba, bivši pomoćni administrator, služio je kao misionar na Filipinima te se nakon nekoliko godina vratio ovdje kako bi pomogao pokrenuti vjeronauk. Govori o posjetu obitelji koju je upoznao kao misionar – obitelji koja je imala »živahnu dvanaestogodišnju« kćer Mariu. Brat Iba napisao je:

»Pokucao sam na vrata njihove betonske zgrade… doma… i otvorila je majka… Ja sam joj [rekao] zbog čega sam se vratio i objasnio joj program kućnog podučavanja vjeronauka.

Pitao sam za Mariu, koja je tada trebala imati oko 19 godina. Majka je povukla zavjesu koja je pregrađivala sobu i tamo je, ležeći na dječjem krevetu, poput lutke teška samo 20 ili 30 kilograma, ležala Maria koja je bila u posljednjem stadiju raka. Zasjala je tim svojim prekrasnim osmijehom i blistavim očima kada sam došao do nje.

»Pitala me može li započeti svoje učenje vjeronauka. Preostalo joj je još samo šest mjeseci života i htjela je biti bolje pripremljena za podučavanje svoje rodbine o duhovnom svijetu. Obećao sam da će ona biti prva koja će dobiti materijale, čim stignu u Manilu. Kada sam se vratio nakon tjedan dana, Maria je bila spremna učiti.

Njezin otac, sada član i predsjednik ogranka, postavio je ogledala iznad njezine glave kako bi mogla gledati gore i čitati i pisati. Nije mogla sjediti zbog svog oslabljenog stanja. Tjedan dana prije smrti … Maria je završila posljednju vježbu kućnog podučavanja Mormonove knjige – devet mjeseci rada, tisuću ili više stranica, svaku riječ, svaku prazninu.«¹⁹

Naša je nada da će vam ova povijest postati dostupna te da ćete je čitati, usvojiti lekcije koje nas mogu podučiti i – najvažnije – biti snažna poveznica u lancu naše otkrivene povijesti.

Predsjednik Dieter F. Uchtdorf rekao je:

»Ponekad mislimo da je Obnova evanđelja, kao nešto što je potpuno, već iza nas… Ustvari, Obnova je trajni proces; mi je živimo upravo sada …

Ovo je jedno od najčudesnijih razdoblja u svjetskoj povijesti!«

U skladu s time, predsjednik Uchtdorf savjetovao nam je da ne »spavamo za vrijeme Obnove.«²⁰ Trebali bismo biti i zahvalni i ponizni što nam je dana sveta povlastica da pomognemo u pisanju ovog poglavlja u trajnoj priči o Obnovi.

Svi smo mi svjedoci toga kako Gospodin ubrzava svoje djelo spasenja. Starješina Quentin L. Cook rekao je: »Većinu teškog rada u ubrzavanju djela spasenja za žive i mrtve obavit ćete vi, mladi ljudi.«²¹ Kao vjeroučitelji, možemo pomoći pripremiti ih da učine taj teški rad. Najbolje im možemo pomoći, kako je predsjednik Eyring predložio prije nekoliko godina, tražeći od njih više, a ne manje.²²

Što više polaznici budu podizali razinu svoga znanja redovnim pohađanjem nastave, čitajući izvan nastave i sudjelujući u procjenama, to će biti spremniji od bilo koje generacije ranije.

Kršćanski autor i apologet C. S. Lewis jednom je napisao: »Najvažniji događaji bilo kojeg doba nikada ne dospiju u povijesne knjige.«²³ Više od stotinu godina postoje Vjeronauk i Instituti koji potiho rade i žrtvuju se kako bi približili mlade ljude Kristu. Većina tih pojedinaca i njihove priče nikada neće dospjeti u knjige, ali mi imamo mogućnost osigurati da oni ne prođu nezapaženi. »Anđeli iznad nas tihi su voditelji bilježaka«,²⁴, a negdje se drugdje čuva knjiga koja će zapisati baš svaki čin – uključujući i tvoj – koji je pomogao Gospodinu da izvrši svoje djelo.

Nekoliko trenutaka danas govorili smo o našoj povijesti. No, ako se okrenemo i pogledamo prema budućnosti, bilo bi dobro prisjetiti se komentara starješine Jamesa E. Talmagea. »Proročanstvo je«, govori, »zapis stvari prije nego što se dogode. Povijest je njihov zapis nakon što su se dogodile; i između ta dva pojma, proročanstvu se može više vjerovati da je točno nego povijesti.«²⁵

I što proročanstvo kaže o budućnosti? Prorok Joseph Smith rekao je: »Niti jedna neposvećena ruka ne može zaustaviti napredovanje djela… Istina Božja ići će naprijed odvažno, plemenito i neovisno, sve dok ne uđe na svaki kontinent, posjeti svaku klimu, prođe svakom zemljom i odjekne u svakom uhu, sve dok se svrhe Božje ne ispune i Veliki Jahve ne kaže: djelo je dovršeno.«²⁶

Neka nas Gospodin sve blagoslovi u našim nastojanjima da svoju povijest koristimo kako bismo se prisjetili – i djelovali – dok pomažemo u postizanju veličanstvene pobjede Gospodinova djela. U ime Isusa Krista. Amen.