Dar od oca: prihvaćen ili odbačen
Kako predivna glazba i kako divna poruka sestre Eubank. Kako li je predivno bilo svitanje otkupljujuće milosti! Pa, prosinac je stigao. Zrak je hladan i imamo ponešto snijega. Za većinu to znači da je Božić vrlo blizu. No, za mene, to nije kako Božić izgleda.
Svih mojih godina za ovoj Zemlji, dugi su, vrući dani i mirisne noći oni koji navješćuju dolazak Božića. To je zato što je tijekom prosinca u Australiji ljeto. Također, u zapadnoj Africi, gdje smo moja supruga i ja živjeli posljednjih pet godina, uvijek je vruće.
Stoga je prosinac obično donosio dane plaže, surfanja i roštilja. Za Božić je naš dom ispunjen aromom manga i zvukovima smijeha. No, duh Božića isti je posvuda. Bilo u Sydneyju, Salt Lakeu ili Sierra Leoneu; bilo u Nuku’alofi, Newfoundlandu ili Nigeriji, rođenje našeg Spasitelja nadahnjuje ljude da čine dobro.
Na većini mjesta, ljudi razmjenjuju darove, posjećuju druge i čine ljubazna djela kako bi proslavili duh Božića. Naši prijatelji na Samoi imaju tradiciju da na dan nakon Božića stave hranu i druge slastice u kutije te ih daju obiteljima koje su u najvećoj potrebi, ne samo u svojem odjelu, već i drugima u svojoj zajednici. Također, imaju povrtnjak od dva jutra s kojeg se većina plodova daje ljudima koji su u potrebi.
Naš vrlo dragi prijatelj iz Senegala u zapadnoj Africi rekao mi je da u njegovom rodnom selu u Obali Bjelokosti, umjesto donošenja darova, seljani svakog Badnjaka donose sve nerazriješene sukobe pred svoje vođe. Ti vođe zatim provedu ostatak dana radeći s obiteljima na rješavanju sukoba. Seljani zahtijevaju da mir i sklad budu u svakom domu u tom selu na Božić jer slave rođenje Krista koji je rođen u svrhu donošenja mira na svijet.
Ranije ove godine, upoznali smo mladu misionarku, sestru Jeanne Ingabire iz Ruande koja služi svoju misiju u Liberiji. Ispričala mi je potresnu priču o utjecaju koji je genocid u Ruandi iz 1994. imao na nju. Njezin je otac bio iz plemena Hutu koje je bilo puno mržnje za članove plemena Tutsi. No, njezina je majka bila članica tog plemena Tutsi. Kako bi spasio život svoje žene i život svojih četiriju kćeri, ovaj je hrabar otac sakrio svoju obitelj daleko te se sam vratio u svoje selo. Njegova žena i kćeri nikada ga više nisu vidjele te su se mučile preživjeti. Naposljetku su se vratile devet godina kasnije kako bi prisustvovale na sastanku izmirenja koji je organizirala vlada i tu su saznale da je njihov muž i otac bio ubijen kada se vratio u svoje selo. Ipak, nevjerojatno, majka sestre Ingabire i majčina djeca oprostili su onima koji su okončali život njihovog oca i muža.
Tijekom vremena kada je Joseph Smith mogao biti preokupiran ljutnjom, s obzirom da je bio nedužan zatočen u zatvoru Liberty tijekom mjeseci prije i poslije Božića 1838., Gospodin je objavio odsjek 121 Nauka i saveza. Gospodin je u ovoj objavi pomogao Josephu prevladati osjećaje frustracije očite na početku ovog odsjeka te je podučio proroka da su ljubaznost, dugotrpnost, blagost, krotkost i ljubav nehinjena kristolike osobine koje su ključne za učeništvo.
Ja imam dragocjena obiteljska sjećanja na Božić. Međutim, nisu sva od tih sjećanja dobra. Kada sam bio vrlo mladi dječak, sjećam se da sam primio veoma cijenjeni sportski autić od svojeg oca. Bilo smo relativno siromašna obitelj i ja sam volio taj dar. Međutim, jednoga sam dana, u napadu maloljetničke ljutnje zbog nečeg bezazlenog, bacio taj autić u gusti grm glicinije koji se omotao oko naše ograde. Odmah sam požalio, ne samo zato što sam bacio igračku, već zato što sam osjećao da je to predstavljalo odbacivanje izraza ljubavi mojeg oca. Tražio sam ga i tražio, no uzalud. Kada je stigla zima i grm je izgubio svoje lišće, ponovno sam tražio, bezuspješno. I dalje osjećam bol što sam povrijedio svojeg oca. I dalje boli.
Znate, to se podudara s našim povremenim odbacivanjem ljubavi našeg Nebeskog Oca i njegovih darova nama, od kojih je najveći njegovo slanje njegovog Sina da pati i pomiri za nas. Kakva li je tragedije ako odbacimo njegovu pomirbenu žrtvu ili saveze i uredbe njegovog evanđelja!
O, kada bismo uvijek mogli biti više poput onih koji rade na tome da pokažu ljubav drugima. Nedavno su se mnogi potrudili kako bi pomogli stanovnicima Floride i Karolina koji su proživjeli razorne oluje i kako bi pomogli onima koji su patili u požarima u Kaliforniji ili kako bi došli u pomoć drugima koji su na sličan način patili diljem svijeta.
Dana 25. prosinca 1974. glavni grad Sjevernog teritorija Australije bio je uništen. U ranim satima Božića ciklona Tracy pogodila je grad Darwin. Mnogi su poginuli, a većina stanovnika Darwina postali su beskućnici. Slike nedavnog opustošenja na Floridi održavale su opustošenje Darwina. No, duh Božića pokorio je očaj. Donacije su se slile od ljudi iz cijele Australije te su mnoge osobe ostavile sve što su imale i otputovale u Darwin kako bi pomogle s obnovom.
Prije mnogo godina, kada je naša najstarija kćer imala tek dvije godine, slomila je svoju nogu netom prije Božića te je provela mnoge tjedne u bolnici s nogom u vješalu za ekstenziju. To je bio vrlo težak Božić. Obitelj iz našeg odjela koja nije financijski dobro stajala došla ju je posjetiti na Božić. Svako od njihove mlade djece donijelo je svoj omiljeni dar koji su primili tog jutra kako bi ga dali našoj kćeri kao njihov dar njoj. Moja supruga Kay i ja bili smo dirnuti do suza zbog otvorene i istinske ljubaznosti ove djece i njihovih roditelja.
To je pravi duh Božića – osobe koje pomažu drugima. Naposljetku, važan dio Spasiteljeve baštine bilo je njegovo službeništvo »jednome«. To je zasigurno načelo koje prihvaćaju i primjenjuju članovi njegove Crkvu u Africi i to je ono što on zahtijeva od nas ovdje.
Predsjednik M. Russell Ballard je izjavio da je Pomirenje najveći čin kojim je Spasitelj učinio upravo to za svakoga od nas. Riječi predsjednika Ballarda bile su:
»Kada bismo doista razumjeli Pomirenje i vječnu vrijednost svake duše, potražili bismo… svako… Božje zalutalo dijete. Pomogli bismo im spoznati ljubav koju Krist ima za njih. Učinili bismo sve što možemo kako bismo im pomogli da se pripreme za primanje spasonosnih uredbi evanđelja.
Zasigurno, kada bi Pomirenje Kristovo bilo prvo u umovima vođa odjela i ogranaka, nijedan novi ili reaktivirani član nikada ne bi bio zanemaren…
Ironija Pomirenja je u tome što je ono beskonačno i vječno pa ipak se primjenjuje zasebno, na jednu po jednu osobu…
Braćo i sestre, nikada, nikada nemojte podcijeniti koliko je dragocjena jedna osoba.«1
Ne bi li bilo predivno kada bismo svi slijedili ovaj savjet i onaj našega voljenog proroka, predsjednika Russella M. Nelsona – da živimo dvije najveće zapovijedi na veći i svetiji način. Ako ste skeptični po pitanju svoje sposobnosti da ostvarite utjecaj dok to činite, tada razmotrite ovu afričku izreku: »Ako mislite da ste premali da biste doprinijeli, onda nikada niste proveli noć s komarcem«.
Ne trebamo putovati u Svetu zemlju da bismo doprinijeli ili se približili našem Spasitelju. Božić je vrijeme kada se možemo usmjeriti na svoj osoban dar Spasitelju time što ćemo stalno voljeti druge i pomagati im. Tada Betlehem nije vrlo daleko ni za koga od nas. Na nama je da učinimo Krista dijelom svojeg života – da prihvatimo darove koje nam on nudi i da mi njemu damo dar našeg srca. Ja ga volim i svjedočim o njegovoj besmrtnoj ljubavi za svakoga od nas, u ime Isusa Krista. Amen.