Tiha noć, čisto svjetlo ljubavi
Želim vam ispričati dvije priče koje su mi se dogodile, koje su ostale u mom umu mnogo godina i još me i sada podučavaju lekcijama koje trebam.
Prva se dogodila kad mi je bilo 6 godina. Naša je glazbena voditeljica u 5. odjelu Huntera bila sestra Beverly Whitley. Sada shvaćam da joj vjerojatno još nije bilo 40 godina, ali imala je djecu tinejdžere i činila se vrlo zrelom i mudrom nama u Maloj školi za mlađu djecu. Bila je zabavna i odnosila se prema nama kao prema malim odraslim osobama, a nama se to sviđalo. Divili smo joj se i htjeli smo joj udovoljiti. Rekla bi nam da možemo pjevati tako jako da nas naši roditelji čuju u drugoj sobi. Ne da vičemo – već da zaista pjevamo! I pjevali smo svim svojim srcem. Također nas je podučila pjesmu iz pjesmarice za odrasle, govoreći kako zna da smo dovoljno zreli glazbenici da možemo zapamtiti teške riječi. I tada je objasnila što sve riječi znače kako bismo razumjeli. Podučila nas je da svaka pjesma ima posebnu poruku samo za nas i da ćemo, ako razmislimo o riječima, pronaći poruku koja je posebice za naš život.
Tog sam Božića pokušala primijeniti ono što nas je sestra Whitley podučila pa sam naučila sve kitice pjesme »Tiha noć«. Dakle, unaprijed se ispričavam prevoditeljima jer će ovo biti nezgodno. Kao šestogodišnjakinja, pažljivo sam razmislila o riječima u trećoj kitici, ali nisam razumjela interpunkciju. Umjesto pjevanja »Sin Božji, čisto svjetlo ljubavi« što znači da je Isus izraz svjetlosti koja teče iz čiste ljubavi, ja sam razumjela da to kaže kako Sin Božji voli čisto svjetlo – on obožava sve što je načinjeno od čiste svjetlosti. Razmišljajući poput sestre Whitley, pokušala sam shvatiti kako i ja mogu »voljeti čisto svjetlo« poput Isusa.
Druga se priča dogodila kad mi je bilo 9 godina. Poput mnoge djece, išla sam na satove klavira. Nisam bila posebno talentirana te me je, možda da bi me ohrabrio, moj biskup zamolio da odsviram božićnu pjesmu na sakramentalnom sastanku na Badnjak. Odlučila sam svirati »Tihu noć«. Moja mi je učiteljica klavira pomogla pripremiti se. Moji su me roditelji slušali kako je sviram doslovno 100 puta na našem crnom uspravnom klaviru koji je bio u našem podrumu. Netko je spomenuo da možda mogu naučiti pjesmu napamet i ne koristiti note, no bila sam tako nervozna zbog sviranja pred svima u mom odjelu da nisam mogla naučiti glazbu napamet. Umjesto toga, smislila sam plan. Uzet ću note sa sobom, ali umjesto da ih stavim na klavir, položit ću ih na svoje krilo. Mogla sam gledati svoje ruke i vidjeti note, no izgledat će kao da sam naučila glazbu napamet. Ovaj je plan prekrasno djelovao oko 20 sekundi. Stavila sam note na svoju božićnu suknju od tafta i kada sam počela svirati, tkanina suknje bila je vrlo skliska, pa su note usred prve kitice iskliznule s moje suknje i potpuno nestale ispod klavira. U potpunosti sam zaglavila. Nije bilo načina da dođem do nota i moj se um ispraznio. Stisnula sam zube i pokušala učiniti najbolje što mogu. Bila je to potpuna katastrofa.
Bolno sam udarala po krivim notama i mogla sam vidjeti kako se ljudi u slušateljstvu migolje. Griješeći sam prošla kroz drugi stih. Mudro sam izostavila treću kiticu i požurila kroz prolaz između redova crvena u licu, pokušavajući ne zaplakati. Moji su roditelji šapnuli: »Što se dogodilo? Znala si pjesmu tako dobro.« Jedva sam čekala izaći iz Crkve. Nisam htjela vidjeti nikoga niti s kim pričati; bila sam ponižena i posramljena. Kad je sastanak završio, prišla mi je moja starija učiteljica u Nedjeljnoj školi, sestra Alma Heaton. Pokušala sam ju izbjeći, ali me uzela za ruku. Umjesto da mi kaže kako je bilo dobro, što je, kako su svi znali, bila laž, rekla je nešto čega ću se sjećati cijeli svoj život. Rekla je: »Sharon, nije važno kako je ispalo. Svi su mogli vidjeti koliko si truda uložila i volimo te bilo da možeš svirati klavir ili ne.«
To je bila čista istina. Ali nije zapeklo onoliko koliko sam očekivala. Istina je bila da sam radila naporno i oni su me voljeli iako nisam mogla svirati klavir. Lagano sam se nasmiješila i ona me zagrlila kao starica i iznenada je sve bilo u redu.
A sad, Beverly Whitley i Alma Heaton nisu učinile ništa čudesno. Nisu ništa zapisale u svoje dnevnike. Nitko u njihovim obiteljima ne zna ove priče. One su samo podučavale malu djecu kako pjevati i kako razumjeti evanđelje. Što može biti običnije od toga? Osim što nije bilo. Ako me pitate kako to izgleda kada osoba »voli čisto svjetlo«, to izgleda poput Beverly Whitley. To izgleda poput Alme Heaton. Svaka je od njih mogla prepoznati »čisto svjetlo« djeteta koje pokušava najviše što može i voljeti je zbog toga, iako sve nije ispalo savršeno.
Naš je Nebeski Otac točno takav. On vidi kako mi, njegova dječica, pokušavamo. Naši napori ne uspijevaju uvijek, ali on zna kako naporno radimo – ponekad stišćući zube i udarajući note katastrofalno – i on nas voli zbog toga. Za svu našu neskladnu, nenaštimanu, neprepoznatljivu glazbu, on šalje svog predivnog Jedinorođenog Sina, koji je čisto svjetlo ljubavi. Isus Krist će popraviti svaku lošu notu i ispraviti svaku neskladnost ako se okrenemo njemu i tražimo njegovu pomoć. Zbog rođenja, Pomirenja i Uskrsnuća Isusa Krista svi mi možemo »sniva[ti] nebeski san«.1
Kako sam sretna zbog ovog božićnog razdoblja da mogu pjevati pjesme koje imaju posebnu poruku od Spasitelja svijeta za one s bolnim srcem. Obećavam vam isto ono što je sestra Whitley obećala Maloj školi. Ako promislite o riječima koje pjevate u ovom razdoblju, pronaći ćete božansku poruku izrađenu posebno za vas koja će vas uzdignuti i utješiti. Ovo je jedna koje me pronašla u ovom božićnom razdoblju. Brinula sam se zbog svih ljudi koje naša humanitarna pomoć ne može dosegnuti i kako nam države ponekad otežavaju doprijeti do braće i sestara koji trpe. I baš sam ovoga jutra na Potpornom društvu obratila pažnju na pjesmu koju smo pjevali:
Svoj blagoslov stavi na dječicu svu,
za život nas spremni u svom Kraljevstvu.2
Svjedočim da Sin Božji voli čisto svjetlo; on je čisto svjetlo ljubavi. U ime Isusa Krista. Amen.