Moje iskustvo s otvorenim srcem

Carter Thomas

Ilustracije: Adam Nickle

Prilično sam zainteresiran za sport, posebice košarku. Jednostavno se volim natjecati. I to je dijelom razlog zašto sam se morao suočiti s osam sati operacije na otvorenom srcu u dobi od 14 godina.

Rođen sam s manom na jednom srčanom zalisku. Isprva su liječnici rekli da ću vjerojatno trebati operaciju kad ostarim - možda nakon što odem u mirovinu. No s vremenom se problem pogoršao, uvelike zbog toga koliko se intenzivno bavim sportom.

Tijekom jednog posjeta na jesen, liječnik je rekao da će mi vjerojatno trebati operacija u sljedećih godinu ili dvije. U međuvremenu, u školi sam trčao kros utrku. Ali umjesto da mi se vrijeme trčanja popravi, pogoršalo se. Tako sam znao da nešto nije u redu.

Ponovno smo posjetili liječnika u ožujku. Tijekom posjeta, osjećao sam se kao da bih trebao ići na operaciju čak i prije nego što smo planirali. Počeo sam dobivati topao duhovni osjećaj iznutra. Ta osobna objava donijela mi je utjehu. Odjednom sam čuo sebe kako govorim da želim operaciju što je prije moguće. Moji su roditelji u početku bili malo uplašeni, ali rekao sam im: »U miru sam. Koliko brzo to možemo učiniti?« Zakazali smo operaciju za travanj.

U teškim vremenima znam da je Isus Krist uvijek tu za mene. Uvijek se mogu moliti Nebeskom Ocu i to pomaže.

Vjerovao sam da će sve uspjeti, ali dan operacije i dalje je bio zastrašujući. Ulazeći u tu sobu sve me odjednom pogodilo. Sjećam se da sam se tresao. Moj mi je anesteziolog doista pomogao u tom trenutku. Zahvalan sam za sve ljude koji su mi pomogli kroz cijelo to iskustvo. Također sam imao nebesku pomoć. Na primjer, cijeli moj odjel postio je za mene i stvarno sam osjetio moć posta i molitve.

Fotografiju ljubazno ustupila obitelj Thomas

Ovih dana moje srce radi sjajno. Da nisam imao operaciju, mogao sam umrijeti unutar dvije godine. Sada se očekuje da ću proživjeti cijeli život.

To je cijelo iskustvo promijenilo moje gledište. Vidim sve ljude drugačije dok prolaze kroz svoje kušnje. Osjećam veću empatiju prema njima. Povremeno vidim nekoga i osjetim da se nosi s nečim teškim, a onda odem i pomognem mu.

Za mene, biti učenik Isusa Krista doista znači biti primjer drugima i odnositi se prema svima onako kako bi on to činio. Svi smo zajedno u ovome. Bog je naš Otac, a mi smo njegovi sinovi i kćeri. Svatko ima svrhu i vrijednost. Ima dosta negativnosti pa pokušavam pomoći ljudima da se nasmiješe i budu pozitivni.

Svjedočim da svaki dan mogu primiti osobno vodstvo od Gospodina. Može me osnažiti kao osobu i dati mi otpornost. »Sve mogu u onome koji mi daje snagu« (vidi Filipljanima 4:13)