A djetešce njih će vodit
predsjednik Boyd K. Packer
predsjednik Zbora dvanaestorice apostola
Muževi i žene trebaju razumjeti kako je njihov prvi poziv – s kojeg nikada neće biti razriješeni – jedno prema drugome, a zatim prema njihovoj djeci.
Prije mnogo godina, jedne hladne večeri na željezničkoj stanici u Japanu, čuo sam kucanje na prozoru mojih spavaćih kola. Tamo je stajao smrznuti dječak noseći poderanu košulju s prljavom krpom povezanom oko otečene vilice. Njegova glava bila je prekrivena krastama. Držao je rđavu limenku i žlicu, simbol sirotog prosjaka. Dok sam se trudio otvoriti vrata kako bih mu dao novac, vlak je krenuo.
Nikada neću zaboraviti tog izgladnjelog dječačića kako je ostao stajati na hladnoći, držeći praznu limenku. A neću zaboraviti ni kako sam se bespomoćno osjećao dok se vlak sporo odmicao, ostavljajući ga da stoji na peronu.
Nekoliko godina kasnije, u Cuscu, gradu smještenom visoko u peruanskim Andama, starješina A. Theodore Tuttle i ja održali smo sakramentalni sastanak u dugačkoj, uskoj prostoriji koja je gledala prema ulici. Bila je noć, a dok je starješina Tuttle govorio, mali dječak, možda šestogodišnjak, pojavio se na vratima. Nosio je samo poderanu košulju koja se spuštala do njegovih koljena.
S naše lijeve strane nalazio se mali stol s tanjurom kruha za sakrament. Taj izgladnjeli ulični siročić ugledao je kruh i polako mu se približavao uza zid. Gotovo je došao do stola, kada ga je ugledala žena pored prolaza. Strogim pokretom glave, istjerala ga je u noć. Zajecao sam u sebi.
Maleni se dječak kasnije vratio. Vukao se pored zida, bacajući pogled s kruha na mene. Kada se približio točki gdje bi ga žena ponovno vidjela, ispružio sam svoje ruke, a on je potrčao prema meni. Držao sam ga u krilu.
Zatim, pomalo simbolično, smjestio sam ga na stolicu starješine Tuttlea. Nakon završne molitve gladni je dječačić izletio u noć.
Kada sam se vratio kući, ispričao sam predsjedniku Spenceru W. Kimballu o svom iskustvu. Bio je duboko dirnut i rekao mi je: »Na svom si krilu držao čitav narod.« Rekao mi je više puta: »To iskustvo ima daleko veće značenje nego što misliš.«
Posjećujući zemlje Latinske Amerike na stotinu puta, tražio sam tog malenog dječaka u licima ljudi. Sada znam što je predsjednik Kimball govorio.
Upoznao sam još jednog drhtavog dječaka na ulicama Salt Lake Cityja. Bilo je kasno još jedne hladne zimske noći. Odlazili smo s božićne večere u hotelu. Po cesti su hodala šestorica ili osmorica bučnih dječaka. Svi su trebali biti kod kuće, a ne na hladnoći.
Jedan dječak nije imao kaput. Skakutao je prilično brzo kako bi zaustavio studen. Nestao je u sporednoj ulici, bez sumnje u malom, bijednom stanu s krevetom koji nije imao dovoljno pokrivača da ga ugrije.
Navečer, kada preko sebe navučem pokrivače, pomolim se za one koji nemaju topli krevet.
Boravio sam u Osaki, kada je završio Drugi svjetski rat. Grad je bio u kršu, a ulice su bile pune cigala, krhotina i kratera od bombardiranja. Iako je većina stabala bilo razoreno, nekoliko ih je i dalje stajalo sa slomljenim granama i deblima, i imala su hrabrosti pustiti nekoliko grančica s lišćem.
Mala djevojčica odjevena u poderani, šareni kimono, užurbano je skupljala žuto javorovo lišće u buket. Činilo se kao da je djetešce bilo nesvjesno uništenja koje ju je okruživalo dok se muvala po ruševinama kako bi dodala lišće svojoj kolekciji. Pronašla je jedinu preostalu ljepotu u svom svijetu. Možda bih trebao reći da je ona bila lijepi dio njezinog svijeta. Nekako, razmišljanje o njoj povećava moju vjeru. U tom je djetetu bila utjelovljena nada.
Mormon je podučavao da su »malena… djeca živa u Kristu«1 i ne trebaju pokajanja.
Na početku prošlog stoljeća, dvojica misionara radili su u planinama južnih Sjedinjenih Država. Jednog su dana s visine ugledali ljude kako se okupljaju na udaljenoj čistini. Misionari nisu često imali mnogo ljudi kojima su mogli propovijedati, stoga su se spustili do čistine.
Mali se dječak utopio i trebalo je održati sprovod. Njegovi roditelji poslali su po svećenika da »kaže nekoliko riječi« za njihovog sina. Misionari su stajali u pozadini dok je putujući svećenik stao pred ožalošćenog oca i majku te započeo svoju propovijed. Ako su roditelji očekivali dobiti utjehu od ovog duhovnika, bili su razočarani.
Žestoko ih je grdio što nisu krstili malenog dječaka. Odgađali su to zbog ovoga ili onoga, a sada je bilo prekasno. Grubo im je rekao da je njihov maleni dječak otišao u pakao. To je njihova greška. Oni su krivi za njegovu beskrajnu muku.
Nakon što je propovijed bila gotova, a grob zakopan, starješine su pristupili ožalošćenim roditeljima. »Mi smo sluge Gospodnji«, rekli su majci, »i došli smo s porukom za vas.« Dok su uplakani roditelji slušali, dvojica starješina čitali su iz objava te iznijeli svoje svjedočanstvo o obnovi ključeva za otkupljenje i živih i mrtvih.
Donekle suosjećam s onim propovjednikom. Činio je najbolje što je mogao s onakvom svjetlošću i znanjem koje je imao. No ima više toga što je trebao ponuditi. Postoji punina evanđelja.
Starješine su došli kao tješitelji, učitelji, Gospodnji sluge, ovlašteni službenici evanđelja Isusa Krista.
Ta djeca o kojoj sam govorio predstavljaju svu djecu našeg Nebeskog Oca. »Sinovi su Jahvin dar… Blago čovjeku koji njima napuni tobolac.«2
Stvaranje života velika je odgovornost bračnog para. Izazov je smrtnosti biti dostojan i odgovoran roditelj. Nijedan muškarac ili žena ne mogu sami imati djecu. Smišljeno je da djeca imaju dvoje roditelja – i oca i majku. Nijedan drugi obrazac ili postupak ne može to zamijeniti.
Davno, jedna mi je žena u suzama ispričala kako je kao studentica učinila ozbiljnu pogrešku sa svojim dečkom. On je dogovorio pobačaj. S vremenom su diplomirali, vjenčali se i dobili nekoliko djece. Ispričala mi je koliko sada pati kada pogleda svoju obitelj, svoju predivnu djecu, i u svom umu vidi mjesto, koje je sada prazno, na kojem nedostaje to dijete.
Ako taj par razumije i primijeni pomirenje, znat će da se ta iskustva i bol koja se uz njih veže mogu izbrisati. Nijedna bol neće trajati vječno. Nije jednostavno, no život nije ni zamišljen da bude jednostavan ili fer. Pokajanje i trajna nada koju donosi oprost uvijek će biti vrijedni truda.
Još mi je jedan par u suzama ispričao da su upravo došli od liječnika gdje im je rečeno kako neće moći imati vlastitu djecu. Vijest im je slomila srce. Bili su iznenađeni kada sam im rekao da su zapravo prilično sretni. Čudili su se zašto bih rekao nešto takvo. Rekao sam im kako je njihova situacija beskrajno bolja od one kod drugih parova koji mogu biti roditelji, no koji su odbacili i sebično izbjegli tu odgovornost.
Rekao sam im: »Barem želite djecu, a ta će želja imati veliku težinu u vašu korist tijekom vašeg zemaljskog života i poslije, jer će pružiti duhovnu i emotivnu stabilnost. Naposljetku, bit će vam daleko bolje jer ste željeli djecu i niste ih mogli imati, za razliku od onih koji mogu, ali neće imati djecu.«
No drugi i dalje ostaju nevjenčani i bez djece. Neki, zbog okolnosti izvan njihove kontrole, odgajaju djecu kao samohrane majke ili samohrani očevi. To je privremeno stanje. U vječnom planu – ne uvijek u smrtnosti – pravedne težnje i žudnje bit će ispunjene.
»Ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.«3
Krajnji cilj svih crkvenih aktivnosti jest vidjeti muža i ženu, i njihovu djecu, sretne kod kuće, zaštićene načelima i zakonima evanđelja, sigurno zapečaćene savezima vječnog svećeništva. Muževi i žene trebaju razumjeti kako je njihov prvi poziv – s kojeg nikada neće biti razriješeni – jedno prema drugome, a zatim prema njihovoj djeci.
Jedno od najvećih otkrića roditeljstva jest da o tome što je doista važno učimo daleko više od naše djece nego što smo ikada naučili od naših roditelja. Dolazimo do spoznaje istine u Izaijinom proročanstvu da »djetešce njih će vodit«.4
U Jeruzalemu, »Isus pozva k sebi malo dijete, postavi ga pred njih
te reče: ‘Zaista, kažem vam, ako ponovo ne postanete kao mala djeca, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko.
Dakle: najveći je u kraljevstvu nebeskom onaj koji se ponizi kao ovo malo dijete.’«5
»Isus im reče: ‘Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni, jer takvima pripada kraljevstvo nebesko.’
I ode odanle pošto na njih stavi ruke.«6
U Mormonovoj knjizi čitamo o posjetu Isusa Krista u Novom svijetu. Iscijelio je i blagoslovio ljude te im zapovjedio da mu dovedu malu djecu.
Mormon piše: »Stoga oni donesoše dječicu svoju i posadiše na zemlju uokolo njega, a Isus stajaše u sredini. A mnoštvo se ukloni dokle ih sve ne donesoše k njemu.«7
Zatim im je zapovjedio da kleknu. S djecom oko sebe, Spasitelj je kleknuo i pomolio se našem Ocu na Nebu. Nakon molitve Spasitelj zaplaka, »uze dječicu njihovu, jedno po jedno, i blagoslivljaše ih, i moljaše se za njih Ocu.
I kad to učini, opet zaplaka.«8
Mogu razumjeti osjećaje koje je Spasitelj iskazao prema djeci. Puno se može naučiti iz njegovog primjera nastojeći moliti se za, blagoslivljati i podučavati »mališane«.9
Ja sam bio deseti u obitelji od jedanaestoro djece. Koliko se sjećam, ni moj otac ni moja majka nisu služili na istaknutom pozivu u Crkvi.
Naši su roditelji vjerno služili u njihovom najvažnijem pozivu – kao roditelji. Naš otac vodio je naš dom u pravednosti, nikada uz srdžbu ili strah. A snažan primjer našeg oca uvećan je nježnim savjetom naše majke. Evanđelje je snažan utjecaj u životu svakoga od nas u obitelji Packer, kao i u sljedećem naraštaju, u sljedećem naraštaju i u sljedećem, onoliko koliko to možemo vidjeti.
Nadam se da će mi biti suđeno kao dobrom čovjeku poput mog oca. Prije nego što čujem riječ »dobro« od mog Nebeskog Oca, nadam se da ću je prvo čuti od mog zemaljskog oca.
Mnogo sam se puta pitao zašto sam ja trebao biti pozvan kao apostol, a zatim kao predsjednik Zbora starješina unatoč tome što sam došao iz doma u kojem se otac mogao smatrati kao manje aktivan. Nisam jedini član Dvanaestorice koji se uklapa u taj opis.
Naposljetku mogu vidjeti i razumjeti da sam možda zbog te okolnosti pozvan. I mogu razumjeti zašto u svemu što činimo u Crkvi, trebamo kao vođe osigurati način da roditelji i djeca provode vrijeme zajedno kao obitelj. Svećenički vođe moraju biti pažljivi da Crkva pogoduje obiteljima.
Ima mnogo stvari u življenju evanđelja Isusa Krista koje se ne mogu mjeriti po onome što se ubraja i bilježi u zapisima o prisustvu. Okupiramo se građevinama, budžetima, programima i procedurama. Čineći to, moguće je da previdimo sam duh evanđelja Isusa Krista.
Prečesto mi netko priđe i kaže: »Predsjedniče Packer, ne bi li bilo dobro kada … ?«
Obično ih zaustavim i kažem ne, jer pretpostavljam da slijedi nova aktivnost ili program koji će opteretiti vrijeme i financije obitelji.
Obiteljsko vrijeme sveto je vrijeme i treba ga štititi i poštovati. Potičemo naše članove da pokažu predanost svojim obiteljima.
Kada smo se tek vjenčali, moja žena i ja odlučili smo da trebamo prihvatiti djecu koja će nam biti rođena s odgovornošću da se brinemo o njihovom rođenju i rastu. Oni su s vremenom stvorili vlastite obitelji.
Dvaput u našem braku, u vrijeme rođenja dvojice od naših malih dječaka, čuli smo doktora kako kaže: »Mislim da ovo nećete zadržati.«
Oba smo puta odgovorili da ćemo dati svoje živote ako bi naš mali sin mogao sačuvati svoj. Pri toj ponudi, sinulo nam je da je ta predanost ista onoj koju Nebeski Otac osjeća za svakog od nas. Kakva duboka misao.
Sada, u sutonu naših života, sestra Packer i ja razumijemo i svjedočimo da naše obitelji mogu biti zauvijek. Dok slušamo zapovijedi i potpuno živimo evanđelje, bit ćemo zaštićeni i blagoslovljeni. S našom djecom, unucima i praunucima, naša je molitva da svaki član naše rastuće obitelji osjeća istu predanost prema tim dragocjenim mališanima.
Očevi i majke, sljedeći put kada ljuljate novorođenče u svojim rukama, možete imati unutarnju viziju otajstava i svrhe života. Bolje ćete razumjeti zašto je Crkva takva kakva je i zašto je obitelj temeljna organizacija za vrijeme i vječnost. Svjedočim da je evanđelje Isusa Krista istinito, da je naum otkupljenja, koji je nazivan i naumom sreće, naum za obitelji. Molim Gospodina da obitelji u Crkvi budu blagoslovljeni, i roditelji i djeca, da će se ovo djelo nastaviti kotrljati kako je to Otac naumio. Iznosim ovo svjedočanstvo u ime Isusa Krista. Amen.