Krist: Svjetlo koje svijetli u tami
Ako osjećate da svjetionik vašeg svjedočanstva blijedi, a tama se približava, budite hrabri. Održavajte svoja obećanja Bogu.
Moj ured u zgradi Potpornog društva ima savršen pogled na hram Salt Lake. Svake večeri, točno poput sata, vanjska hramska rasvjeta upali se u sumrak. Hram je postojani svjetionik koji ohrabruje, tik pred mojim prozorom.
Jedne večeri prošle veljače, moj je ured sa zalaskom sunca ostao neuobičajeno zamračen. Kad sam pogledala kroz prozor, hram je bio mračan. Svjetla se nisu upalila. Odjednom me obuzelo sumorno raspoloženje. Nisam mogla vidjeti hramske tornjeve na koje bih bacila pogled svake večeri, godinama.
Ugledavši tamu ondje gdje sam očekivala vidjeti svjetlo podsjetila sam se da jedna od temeljnih potreba koju imamo kako bismo rasli jest ostati povezani s našim izvorom svjetlosti – Isusom Kristom. On je izvor naše snage, Svjetlo i Život svijeta. Bez snažne veze s njime mi počinjemo duhovno umirati. Znajući to, Sotona pokušava iskoristiti svjetovne pritiske s kojima se svi suočavamo. On pokušava prigušiti naše svjetlo, prouzročiti kratki spoj, prekinuti napajanje energijom, ostavljajući nas same u mraku. Ti su pritisci uobičajena stanja u smrtnosti, ali Sotona marljivo radi kako bi nas izolirao i govorio nam da smo jedini koji ih proživljavaju.
Neki od nas sputani su tugom
Kada nas tragedije sustignu, kada život boli toliko da ne možemo disati, kada smo primili udarce poput čovjeka na putu u Jerihon i bili ostavljeni da umremo, Isus dolazi i izlijeva ulje na naše rane, nježno nas podiže, odvodi nas u gostionicu i brine se za nas. Onima od nas koji su u žalosti on kaže: »[Ja] ću olakšati bremena što su stavljena na pleća vaša, te ih nećete moći ni osjetiti na leđima svojim… da biste mogli znati zasigurno da ja, Gospod Bog, pohađam narod svoj u nevoljama njihovim.« Krist liječi rane.
Neki su od nas jednostavno tako umorni
Starješina Jefferey R. Holland rekao je: »Nije nužno da trčimo brže nego što imamo snage… Ali [unatoč] tome, znam da… mnogi od vas trče [vrlo,] vrlo brzo i da se snaga i emocionalne zalihe nekad čine jedva postojeće.« Kada nas očekivanja preplave, možemo zastati i upitati Nebeskog Oca što da pustimo. Dio našeg životnog iskustva jest naučiti što ne činiti. No čak i tako, život ponekad može biti iscrpljujući. Isus nam obećava: »Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.«
Krist je voljan pridružiti nam se za jarmom i povući ne bi li nam olakšao breme. Krist je okrjepa.
Neki od nas ne osjećaju se kao tipični članovi Crkve
Iz raznih razloga, ne osjećamo se prihvaćeni ili prihvatljivi. Novi zavjet pokazuje veliki napor koji je Isus uložio da dopre do svih skupina ljudi: gubavaca, skupljača poreza, djece, Galilejaca, bludnica, žena, farizeja, grešnika, Samarijanaca, udovica, rimskih vojnika, preljubnika, obredno nečistih. U gotovo svakoj priči on dotiče nekoga tko nije bio tradicionalno prihvaćen u društvu.
U Luki 19 priča se priča o cariničkom starješini u Jerihonu imenom Zakej. Popeo se na stablo da bi vidio Isusa kako prolazi. Zakeja je upošljavala rimska vlast i na njega se gledalo kao na iskvarenog i grešnika. Isus ga je vidio na stablu i pozvao ga, govoreći: »Zakeju, siđi brzo, treba da se danas zadržim u tvojoj kući.« A kada je Isus vidio dobrotu Zakejeva srca i stvari koje je činio za druge, prihvatio je njegov prinos govoreći: »Danas je došlo spasenje ovoj kući, jer je i on Abrahamov sin.«
Krist je nježno rekao Nefijcima: »Ne zapovjedih nikome od vas da ode.« Petar je u Djelima 10 imao ono snažno prosvjetljenje kada je objavio: »Mene [je] Bog poučio da nikoga ne proglašavam poganim ili nečistim.« Nepromjenjiv je uvjet za učenike kršćanstva i svece posljednjih dana međusobno pokazati iskrenu ljubav. Isus nam upućuje istu vrstu poziva koju je uputio Zakeju: »Evo stojim na vratima i kucam. Ako… čuje[š] moj glas i otvori[š] vrata, ući ću k [tebi] i večerati s [tobom], i [ti] sa mnom.« Krist nas vidi na našem stablu.
Neki od nas rastrzani su pitanjima
Prije ne mnogo godina, bila sam opterećena i uzrujana pitanjima na koja nisam mogla naći odgovore. Jedne subote rano ujutro usnula sam san. U snu sam mogla vidjeti sjenicu i razumjela sam da bih trebala poći i stati u nju. Imala je pet lukova koji su je obuhvaćali, ali prozori su bili načinjeni od kamena. Požalila sam se u snu, ne želeći ući jer je bila izrazito skučena. Tada mi je na pamet pala misao da je Jaredov brat strpljivo otopio kamenje u čisto staklo. Staklo je kamen koji je prošao promjenu stanja. Kada je Gospodin dotaknuo kamenje za brata Jaredova, ono je zasjalo svjetlošću u tamnim plovilima. Odjednom me ispunila želja da budem u toj sjenici više nego na ijednom drugom mjestu. To je bilo mjesto – jedino mjesto – gdje ću istinski »vidjeti«. Pitanja koja su me mučila nisu nestala, ali u mome je umu pitanje bilo jasnije nakon što sam se probudila: »Kako ćeš povećati svoju vjeru, poput Jaredovog brata, da bi tvoje kamenje moglo biti pretvoreno u svjetlo?«
Naši smrtni mozgovi stvoreni su tražiti shvaćanje i značenje malo–pomalo. Ne znam sve razloge zbog kojih je veo nad smrtnošću tako gust. Ovo nije stupanj u našem vječnom razvoju u kojem imamo sve odgovore. Ovo je stupanj na kojem razvijamo svoje uvjerenje (ili ponekad svoju nadu) u dokaz za one stvari koje ne vidimo. Uvjerenje dolazi u oblicima koje nije uvijek lako proanalizirati, ali postoji svjetlo u našoj tami. Isus je rekao: »Ja sam svjetlo, i život, i istina svijeta«. Onima koji traže istinu, isprva se može činiti da je to budalasta klaustrofobija prozora načinjenih od kamena. Ali sa strpljenjem i pitanjima punim vjere, Isus može preobraziti naše prozore od kamena u staklo i svjetlo. Krist je svjetlo koje trebamo vidjeti.
Neki od nas osjećaju da nikada ne mogu biti dovoljno dobri
Grimizni pigment u Starom zavjetu nije bio samo živopisan, već i postojan, što znači da je njegova jarka boja prianjala uz vunu i ne bi izblijedjela bez obzira koliko je puta bila oprana. Sotona koristi tu metaforu poput batine: bijela vuna umrljana grimizom nikad ne može ponovno biti bijela. Ali Isus Krist objavljuje: »Puti [su] moji iznad [tvojih] putova«, a čudo njegove milosti je da nam, kada se pokajemo za svoje grijehe, njegova grimizna krv vraća čistoću. To nije logično, ali je bez daljnjeg istinito.
Fotografija: iStock.com/iinwibisono
»Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.« Gospodin suosjećajno govori: onaj ili ona »tko se pokaja za grijehe… tomu je oprošteno, i ja, Gospod, više ih se ne spominjem.« Sažeto: Hajdemo se zajedno pravdati. Sagriješili ste; svi ste lišeni. Pokajte se i dođite k meni. Neću se više spominjati grijeha. Možete biti ponovno iscijeljeni. Imam djelo za vas. Krist vunu čini bijelom.
Ali koji su koraci u praksi? Što je ključ ponovnog povezivanja s moći Isusa Krista kada se krzmamo? Predsjednik Russell M. Nelson rekao je to vrlo jednostavno: »Ključ je sklopiti i obdržavati svete saveze… To nije komplicirani put.« Učinite Krista središtem svojega života.
Ako osjećate da svjetionik vašeg svjedočanstva blijedi, a tama se približava, budite hrabri. Održavajte svoja obećanja Bogu. Postavite svoja pitanja. Strpljivo topite kamen u staklo. Okrenite se k Isusu Kristu koji vas još uvijek voli.
Isus je rekao: »Ja sam svjetlo što sjaji u tami, a tama ga ne razumije.« To znači da bez obzira koliko se trudila, tama ne može ugasiti to svjetlo. Ikada. Možete imati povjerenja da će njegovo svjetlo biti tu za vas.
Mi, ili ljudi koje volimo, privremeno možemo zaći u tamu. U slučaju hrama Salt Lake, upravitelj zgrade brat Val White bio je pozvan gotovo smjesta. Ljudi su primijetili. Što nije u redu s hramskim svjetlima? Najprije je osoblje trebalo osobno otići do svake razvodne ploče u hramu i ručno upaliti svjetla. Zatim su zamijenili baterije kod automatskog napajanja i testirali ih da bi saznali što se pokvarilo.
Teško je osobi samoj vratiti svjetla. Trebamo prijatelje. Trebamo jedni druge. Baš poput osoblja za održavanje hrama, možemo pomoći jedni drugima pojavljujući se osobno, punjenjem svojih duhovnih baterija, popravljanjem onog što se pokvarilo.
Naše zasebno svjetlo može biti poput jedne sijalice na stablu. No ipak sjajimo svoje malo svjetlo i svi zajedno, poput Hramskog trga za Božić, privlačimo milijune ljudi k domu Gospodnjem. Najbolje od svega, kao što nas je ohrabrio predsjednik Nelson, možemo donijeti svjetlo Spasitelja sebi i ljudima koji su nam važni jednostavnim činom obdržavanja saveza. Na raznolike načine Gospodin nagrađuje vjerna djela sa snagom i radošću.
Svjedočim da ste voljeni. Gospodin zna da se trudite. Ostvarujete napredak. Nastavite. On vidi sve vaše skrivene žrtve i pribraja ih k vašem dobrome i dobrome onih koje volite. Vaš rad nije uzaludan. Niste sami. Njegovo samo ime, Emanuel, znači »Bog je s nama«. On je sigurno s vama.
Učinite još nekoliko koraka na putu saveza, čak i ako je premračno da biste vidjeli vrlo daleko. Svjetla će se vratiti. Svjedočim o istini u Isusovim riječima i one su ispunjene svjetlom: »Približite se meni i ja ću se približiti vama; tražite me marljivo i naći ćete me; ištite, i primit ćete; kucajte, i otvorit će vam se.« U ime Isusa Krista. Amen.