Častiti njegovo ime
S identitetom saveza i pripadnošću savezu, nazvane smo imenom Isusa Krista.
Dok roditelji ushićeno iščekuju rođenje djeteta, imaju odgovornost odabrati ime za svoju novu bebu. Možda ste vi, kada ste rođene, primile ime koje se naraštajima prenosilo u vašoj obitelji. Ili je možda ime koje vam je dano bilo popularno u godini ili području u kojem ste rođene.
Prorok Helaman i njegova supruga dali su značajna obiteljska imena svojim malim sinovima, Nefiju i Lehiju. Helaman je kasnije rekao svojim sinovima:
»Dadoh vam imena prvih roditelja naših… da se, kad se imena svojih spomenete, možete spomenuti njih; i kad se njih spomenete, možete se spomenuti djela njihovih… kako je rečeno, pa i zapisano, da ona bijahu dobra.«
»Zato sinovi moji, htio bih da činite ono što je dobro.«
Imena Nefija i Lehija pomogla su im sjetiti se dobrih djela njihovih predaka i potaknula su ih da i oni čine dobro.
Sestre, bez obzira na to gdje živimo, kojim jezikom govorimo ili imamo li 8 godina ili 80, sve mi dijelimo naročito ime koje ima ove iste svrhe.
»Jer sv[e] koj[e smo] u Krista kršten[e], Krista smo [obukle]… jer [smo] sv[e] samo jed[na] u Kristu Isusu.«
Kao članice Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana »prvo smo obećal[e] svoju voljnost da uzmemo na sebe ime Kristovo… po uredbi krštenja«. Kroz ovaj smo savez obećale uvijek ga se spominjati, obdržavati njegove zapovijedi i služiti drugima. Naša voljnost da obdržavamo ovaj savez obnavlja se svakog šabata kada blagujemo od sakramenta i ponovno se radujemo u blagoslovu »živ[ljenja] novim životom«.
Ime koje nam je dano rođenjem odražava naš zaseban identitet i pruža nam pripadnost unutar naših zemaljskih obitelji. Međutim, kada smo »ponovno rođene« prilikom krštenja, naše se razumijevanje toga tko smo povećalo. »Zbog saveza što ga sklopiste bit ćete nazvani djecom Kristovom… jer gle… on [vas] duhovno rodi; jer kažete da su srca vaša izmijenjena vjerom u ime njegovo; stoga, rođeni ste od njega i postadoste sinovi njegovi i kćeri njegove.«
Time, identitetom saveza i pripadnošću savezu, nazvane smo imenom Isusa Krista. I »ne[ma]… nikakvo[ga] drugo[g] ime[na] dano[g], niti bilo koji drugi put ili sredstvo po kojem spasenje može doći djeci ljudskoj, jedino kroz ime Krista, Gospodina Svemogućega, i u njemu.«
Isusovo je ime bilo znano davno prije njegova rođenja. Kralju je Benjaminu anđeo prorokovao: »A zvat će se Isus Krist, Sin Božji, … a majka njegova zvat će se Marija.« Njegovo djelo »otkupljujuć[e] ljubav[i]« obznanjeno je također Božjoj djeci kada god je evanđelje bilo na Zemlji, od dana Adama i Eve do današnjeg dana kako bi ona mogla znati »prema kojem se izvoru mogu osvrnuti za otpust grijeha svojih«.
Prošle je godine predsjednik Russell M. Nelson uputio »proročku molbu« sestrama da »oblikuj[u] budućnost pomažući sabrati raspršeni Izrael«. Pozvao nas je da čitamo Mormonovu knjigu i »označi[mo] svaki stih koji govori o Spasitelju ili se odnosi na njega«. Zatražio nas je da »iskazuj[emo] namjeru da razgovara[mo] o Kristu, raduje[mo] se o Kristu i propovijeda[mo] o Kristu sa svojim obiteljima i prijateljima«. Možda ste počele prepoznavati plodove njegovog obećanja: »Vi i oni približite ćete se Spasitelju… I promjene, čak i čudesa, počet će se događati.«
Naše obećanje da se uvijek spominjemo Spasitelja pruža nam snagu zauzeti se za istinu i pravednost – bilo da smo u velikoj gomili ili na samotnim mjestima gdje nitko ne poznaje naša djela osim Boga. Kada se spominjemo njega i njegovog imena koje nosimo, nemamo mjesta za samoomalovažavajuće usporedbe ili bahate osude. Svojim pogledom prema Spasitelju, vidimo se takvima kakve doista jesmo – drago Božje dijete.
Naše prisjećanje saveza utišava svjetovne brige, sumnju u sebe okreće u hrabrost te pruža nadu u vremenu kušnje.
Kada posrnemo i padnemo u našem napretku diljem puta saveza, samo se trebamo spomenuti njegovog imena i njegove brižne ljubaznosti prema nama. »Jer on ima svu moć, svu mudrost i sve razumijevanje; on shvaća sve, i milosrdno je Biće… za one koji se pokaju i povjeruju u ime njegovo.« Zasigurno ne postoji dražesniji zvuk od Isusovog imena svima onima koji, sa skršenim srcem i raskajanim duhom, nastoje »činiti bolje i biti bolji«.
Predsjednik je Nelson naučavao: »Prošao je dan kada možete biti tih i ležeran kršćanin. Vaša vjeroispovijest nije vezana samo uz dolazak u crkvu nedjeljom. Vezana je uz pokazivanje da ste istinski učenik od nedjelje ujutro do subote navečer… Ne postoji tako nešto kao ‘povremeni’ učenik Gospodina Isusa Krista.«
Naša voljnost da uzmemo na sebe Kristovo ime više je od formalne razmjene riječi. Nije to pasivno obećanje ili kulturalni trik. Nije to pravo prolaza ili pločica s imenom koju nosimo. Nije to izreka koju jednostavno stavimo na policu ili objesimo na zid. Njegovo je ime ono koje »obu[čemo]«, zapisano u naše srce i » urezan[o] na lic[e naše]«.
Spasiteljeve pomirbene žrtve treba se prisjećati, uvijek, kroz naše misli, djela i komunikaciju s drugima. Ne samo da se on sjeća naših imena, već se uvijek sjeća nas. Spasitelj je izjavio:
»Jer može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Da, one mogu zaboraviti, ipak, neću te ja zaboraviti, o dome Izraelov.
Gle, u dlanove sam te svoje urezao.«
Predsjednik je George Albert Smith naučavao: »Poštujte imena koja nosite jer ćete jednoga dana imati povlasticu i obvezu izvijestiti… svojeg Oca na Nebu… što ste učinili s [tim imenima].«
Poput pažljivo odabranih imena Nefija i Lehija, može li se o nama reći i napisati da smo bile istinske učenice Gospodina Isusa Krista? Poštujemo li ime Isusa Krista koje smo svojevoljno uzele na sebe? Jesmo li i »slug[a] i svjedok[]« njegove brižne ljubaznosti i njegove otkupljujuće moći?
Ne tako davno, slušala sam Mormonovu knjigu. U posljednjem poglavlju 2 Nefija, čula sam Nefija kako kaže nešto što nikada nisam pročitala na isti način prije. Kroz cijeli svoj zapis on podučava i svjedoči o »Otkupitelju«, »Svecu Izraelovom«, »Jaganjcu Božjem« i »Mesiji«. No kako završava svoj zapis, čula sam ga kako izgovara ove riječi: »Ushićen sam jasnoćom; ushićen sam istinom; ushićen sam Isusom mojim, jer on otkupi dušu moju.« Kada sam čula te riječi moje se srce radovalo i trebala sam to opetovano poslušati. Prepoznala sam taj stih i reagirala na njega kao što prepoznajem vlastito ime i reagiram na njega.
Gospodin je rekao: »Da, blagoslovljen je narod ovaj koji je voljan nositi ime moje; jer mojim će se imenom nazivati; i oni su moji.«
Kao članice Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana »uz[mimo] na sebe rado ime Krista« poštujući njegovo ime s ljubavlju, predanošću i dobrim djelima. Svjedočim da je on »Jaganj[ac] Božj[i], da, i to Sin[] Vječnoga Oca«. U ime njegovog svetoga djeteta, Isusa Krista. Amen.