Nalaziti radost u iznošenju evanđelja
Imamo Oca na Nebu koji nas voli i koji čeka da mu se obratimo kako bi blagoslovio naš život i živote onih koji su oko nas.
Jedna od mojih najdražih pjesama Male škole počinje ovim riječima:
Kakvog li jednostavnog i prekrasnog iskaza istina u koje vjerujemo!
Kao članovi Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana, mi znamo tko smo. Znamo da je »Bog … Otac naših duhova. Mi smo … njegova djeca i on nas voli. Živjeli smo [s njim na nebu] prije nego što smo [došli] na zemlju.«
Znamo Božji naum. Bili smo tamo s njim kada ga je predstavio. »Cjelokupna svrha [našeg Oca na Nebu], njegovo djelo i slava, je da omogući svakome od nas da uživamo u svim njegovim blagoslovima. Pripremio je savršeni naum da ostvari svoju svrhu. Mi smo razumjeli i prihvatili taj naum… sreće… otkupljenja i… spasenja« prije dolaska na Zemlju.
»Isus Krist je središnja ličnost Božjeg nauma. Kroz pomirenje, Isus Krist je ispunio naum svojeg Oca i omogućio svakome od nas da uživamo besmrtnost i uzvišenje. Sotona, ili đavao, je neprijatelj Božjem naumu«, a takav je bio od početka.
»Sloboda izbora ili sposobnost donošenja odluka je jedan od najvećih Božjih darova njegovoj djeci… Moramo odabrati hoćemo li slijediti Isusa Krista ili Sotonu.«
Ovo su jednostavne istine koje možemo iznositi drugima.
Ispričat ću vam o trenutku kada je moja majka iznijela slične jednostavne istine tako što je jednostavno bila otvorena za razgovor i prepoznala je priliku.
Prije mnogo godina moja se majka s mojim bratom vraćala u Argentinu u posjetu. Moja mama zapravo nikada nije voljela letjeti stoga je zamolila jednog od mojih sinova za blagoslov utjehe i zaštite. On je bio ponukan blagosloviti svoju baku i s posebnim vodstvom i usmjeravanjem Duha Svetoga, kako bi ojačala i dotakla srca mnogih koji su željni učiti o evanđelju.
U zrakoplovnoj luci Salt Lake moja su majka i brat upoznali sedmogodišnju djevojčicu koja se s obitelji vraćala kući sa skijanja. Njezini su roditelji opazili koliko dugo razgovara s mojom mamom i mojim bratom pa su se odlučili pridružiti. Predstavili su sebe i svoju kćer kao Eduardo, Maria Susana i Giada Pol. Postojala je prirodna i topla povezanost s ovom dragom obitelji.
Obje su obitelji bile uzbuđene što će putovati zajedno na istom letu za Buenos Aires u Argentini. Kako se njihov razgovor nastavio, moja je majka zamijetila da do tog trenutka nikada nisu čuli za obnovljenu Crkvu Isusa Krista.
Jedno od prvih pitanja koje je Susana upitala bilo je: »Biste li mi rekli više o onom prekrasnom muzeju sa zlatnim kipom na vrhu?«
Moja je mama objasnila da to prekrasno zdanje nije muzej, već hram Gospodnji u kojem sklapamo saveze s Bogom kako bismo mu se jednoga dana mogli vratiti. Susana je priznala mojoj mami da se, prije njihovog puta u Salt Lake, molila za nešto što bi ojačalo njezin duh.
Tijekom leta, moja mama iznijela je svoje jednostavno, ali snažno svjedočanstvo o evanđelju i pozvala Susanu da pronađe misionare u svome rodnom gradu. Susana je upitala moju mamu: »Kako ću ih pronaći?«
Moja je mama uzvratila: »Ne možeš ih promašiti, to su ili dva mladića odjevena u bijele košulje i kravate ili dvije lijepo odjevene djevojke, i uvijek nose pločicu na kojoj piše njihovo ime, a također i ‘Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana.’«
U zrakoplovnoj luci Buenos Aires obitelji su razmijenile telefonske brojeve i pozdravile se. Susana, koja je od onda postala moja dobra prijateljica, mnogo mi je puta rekla da se osjećala tako žalosnom što ostavlja moju mamu u zrakoplovnoj luci. Rekla je: »Tvoja je mama blistala. Ne mogu objasniti, ali imala je svjetlost u sebi koju nisam željela ostaviti.«
Čim se Susana vratila u svoj rodni grad, ona i njezina kći Giada otišle su ispričati ovo iskustvo Susaninoj mami koja je živjela samo nekoliko ulica dalje od njihovog doma. Dok su se vozile, Susana je ugledala dvojicu mladića kako hodaju niz ulicu odjeveni onako kako je moja mama opisala. Zaustavila je svoj auto nasred ulice, izašla i upitala tu dvojicu mladića: »Jeste li slučajno iz Crkve Isusa Krista?«
Rekli su: »Da.«
»Misionari?«, upitala je.
Obojica su odgovorili: »Da, jesmo!«
Zatim je rekla: »Upadajte u moj auto; idete me doma podučavati.«
Dva mjeseca kasnije, Maria Susana je krštena. Njezina kći Giada također je krštena kada je navršila devet godina. Još radimo s Eduardom, koga volimo što god bilo.
Od tada je Susana postala jedna od najsjajnijih misionarki koje sam upoznala. Ona je poput Mosijinih sinova, dovodi mnoge duše Kristu.
U jednom sam je od naših razgovora upitala: »Koja je tvoja tajna? Kako drugima iznosiš evanđelje?«
Rekla mi je: »Vrlo je jednostavno. Svaki dan prije nego što odem od kuće, pomolim se, zamolim Nebeskog Oca da me uputi nekome tko treba evanđelje u svome životu. Ponekad je potrebno s njima podijeliti Mormonovu knjigu ili kartice od misionara – i kada počnem razgovarati s nekime, jednostavno upitam je li čuo za Crkvu.«
Susana je također rekla: »U drugim se situacijama jednostavno nasmiješim kada čekam vlak. Jedan me dan čovjek pogledao i rekao: ‘Čemu se smijete?’ Pomalo me uhvatio nespremnu.
Odgovorila sam: ‘Smijem se jer sam sretna!’
Zatim je rekao: ‘A zbog čega ste tako sretni?’
Odgovorila sam: ‘Članica sam Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana i to me čini sretnom. Jeste li čuli za nju?’«
Kada je rekao ne, dala mu je karticu i pozvala ga da prisustvuje nadolazećim nedjeljnim službama. Sljedeće nedjelje dočekala ga je na vratima.
Predsjednik Dallin H. Oaks je naučavao:
»Postoje tri stvari koje svi članovi mogu učiniti kako bi pomogli iznositi evanđelje…
Prvo, svi se možemo moliti za želju pomoći u ovom ključnom dijelu djela spasenja…
Drugo, sami možemo obdržavati zapovijedi… Vjerni će članovi uvijek imati Spasiteljev Duh uz sebe, da ih vodi dok nastoje sudjelovati u velikom djelu iznošenja obnovljenog evanđelja Isusa Krista.
Treće, možemo se moliti za nadahnuće o tome što mi… možemo učiniti kako bismo drugima iznijeli evanđelje… [i] molit[i] se s predanošću [da] djel[ujemo] prema nadahnuću koje primi[mo].«
Braćo, sestre, djeco i mladi, možemo li biti poput moje prijateljice Susane i iznositi evanđelje drugima? Možemo li pozivati prijatelja koji nije naše vjere da s nama nedjeljom dođe u crkvu? Ili, možemo li možda podijeliti primjerak Mormonove knjige s rođakom ili prijateljem? Možemo li pomoći drugima pronaći njihove pretke na stranici FamilySearch ili iznijeti drugima što smo naučili tijekom tjedna dok smo proučavali Dođi i slijedi me? Možemo li biti sličniji našem Spasitelju Isusu Kristu i iznijeti drugima što nam donosi radost u naše živote? Odgovor na sva ova pitanja glasi da! Mi to možemo!
U Svetim pismima čitamo da su »članovi Crkve Isusa Krista poslani ‘rad[iti] u vinogradu njegovu za spasenje duša ljudskih’ (Nauk i savezi 138:56). Ovo djelo spasenja obuhvaća misionarski rad članova, zadržavanje obraćenika, aktivaciju manje aktivnih članova, hramski rad i rad na obiteljskoj povijesti te podučavanje evanđelja.«
Moji dragi prijatelji, Gospodin treba sabrati Izrael. U Nauku i savezima je rekao: »Niti budite zabrinuti unaprijed što ćete govoriti; već pohranjujte u umovima svojim neprestance riječi života, i bit će vam dan upravo u onaj čas onaj dio koji će biti odmjeren svakom čovjeku.«
Osim toga nam je obećao:
»I budete li se trudili sve dane svoje vičući pokajanje ovome narodu, i privedete samo jednu dušu k meni, koliko li će velika biti radost vaša s njome u kraljevstvu Oca mojega!
A evo, ako će radost vaša biti velika zbog jedne duše koju privedoste k meni u kraljevstvo Oca mojega, koliko li će velika biti radost vaša privedete li mnogo duša k meni!«
Pjesma Male škole s kojom sam započela, završava s ovom dubokom izjavom:
Svjedočim da su ove riječi istinite i da imamo brižnog Oca na Nebu koji nas čeka da mu se obratimo kako bi blagoslovio naš život i živote onih koji su oko nas. Imajmo uvijek želju dovoditi svoju braću i sestre Kristu. To je moja molitva u ime Isusa Krista. Amen.