Hram Laie Havaji: Stoljeće sabiranja
Posvećen prije 100 godina, hram Laie Havaji omogućio je svecima sabiranje radi primanja hramskih blagoslova dok se evanđelje počelo širiti diljem svijeta.
Arhitektonski prikaz arhitekata Hyruma Popa i Harolda W. Burtona.
Jedno je od velikih poslanja Crkve Isusa Krista u posljednjim danima pružiti hramske blagoslove ljudima svijeta, i živima i mrtvima. Prorok Joseph Smith naučavao je da je »cilj sabiranja… naroda Božjeg u bilo kojem razdoblju svijeta… bio Gospodinu izgraditi dom gdje on može svojem narodu objaviti uredbe svojeg doma«.1
U zoru 20. stoljeća, samo su se četiri djelatna hrama nalazila na Zemlji i sva su četiri bila smještena u Uti. Time je fizičko sabiranje u Uti bilo primarno sredstvo dobivanja pristupa hramskim blagoslovima. Godine 1919. to se promijenilo. Dana 27. studenog 1919., predsjednik Heber J. Grant (1856.–1945.) posvetio je hram Laie Havaji. Time je označena povijesna prekretnica u Obnovi jer su hramski blagoslovi postajali dostupni mnogim narodima.
U mnogim je pogledima hram Laie Havaji bio prvi međunarodni hram. Odmah je poslužio članovima iz Havaja, Novog Zelanda, Samoe, Tonge, Tahitija, Japana i Australije. Kako je Crkva nastavila rasti diljem Pacifika i Azije, broj je država koje je ovaj hram blagoslivljao nastavio rasti.
Ove godine obilježava se 100. godišnjica ove važne prekretnice u sabiranju Izraela s obje strane vela.
Sabiranje sa Samoe
Otočje Samoe leži oko 4.000 km udaljeno od Havaja. Godine 1919., John Q. Adams, predsjednik misije na Samoi, rekao je: »Po završetku hrama Laie, naš se narod činio obuzet intenzivnom željom da sabere dovoljno svjetovnih dobara kako bi išao u hram.« Na primjer, Aulelio Anae služio je kao misionar bez plaće 20 godina. Zbog svojih godina žrtve nije imao dovoljno novaca da bi otputovao na Havaje. Stoga je brat Anae prodao sve što je posjedovao te je uspio sakupiti 600 ili 700 USD.2 Brat Anae i drugi Samoani žrtvovali su sve što su mogli kako bi se preselili u Laie tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća.
Jedna obitelj, Leota, stigla je na Havaje na Novu godinu 1923. Sedmogodišnja se Vailine Leota prisjećala: »Naš prvi [pogled] na hram… bio je najdivniji prizor.«3 Samo dva tjedna kasnije, Vailini roditelji, Aivao i Matala, primili su svoje podarivanje i zapečaćeni su kao par te su njihova djeca zapečaćena za njih. Obitelj Leota 50 je godina vjerno služila u domu Gospodnjem te su pokopani »u blizini hrama koji su tako jako voljeli«.4 Danas stotine njihovih predivnih potomaka živi diljem Havaja.
Nemogući zadatak
Iako su mnogi članovi na Pacifiku napustili svoje domovine i imigrirali na Havaje, mnogi su odjeli i ogranci iz raznih naroda organizirali putovanja u hram, zvana izletima. Ovaj duhovni oblik sabiranja pružio je način da članovi Crkve putuju kako bi primili hramske uredbe i zatim se vratili kući radi izgradnje Crkve u svojim vlastitim narodima.
Prilikom posvećenja, predsjednik Grant molio je da Gospodin otvori put za svece u Novom Zelandu i Pacifičkom otočju te da pribavi njihova rodoslovlja kako bi oni mogli doći u hram i postati spasitelji svojim precima.
Hramski izleti počeli su sa skupinom Maori svetaca s Novog Zelanda samo šest mjeseci nakon posvećenja. Iako 8.045 km udaljeni od Havaja, ovi su se sveci radovali novostima o posvećenju.
Waimate i Heeni Anaru žudjeli su biti dio prve skupine koja će putovati u hram. Ipak, zadatak se činio nemogućim zbog neimaštine obitelji i potrebnih troškova od 1.200 novozelandskih funti za putovanje – pozamašna suma. Pronašli su potrebno čudo.
Godinama je obitelj Anaru slijedila prorokov savjet i sabirala svoje rodoslovne zapise. Ti su zapisi zatim bili odlagani na hrpe dok je obitelj Anaru čekala da se čudo dogodi. Njihov sin, Wiwini, poznavao je vjeru svojih roditelja: »Majka nikada nije očajavala da [neće] jednoga dana kleknuti s ocem za oltar hrama.«
Čudo se doista dogodilo. Waimate je dobio ugovor s vladom Novog Zelanda za veliki projekt razvoja zemljišta. Njegov im je prihod iz ovog projekta pružio dovoljno gotovine da unaprijed pokriju troškove putovanja na Havaje. Waimate i Heeni prevladali su svoj strah putovanja oceanom te su u svibnju 1920. otputovali na Havaje sa skupinom od 14 svetaca. Primili su svoja podarivanja i bili zapečaćeni. Nemoguće se dogodilo.
Priča obitelji Anaru tek je jedna među tisućama o svecima posljednjih dana koji su putovali u hram Laie Havaji kako bi primili uredbe i položili pravo na obećanja koje je Gospodin ponudio u svojem domu. To je tražilo veliku žrtvu, no stvorilo je snažnije svece koji su se vratili u svoje domovine spremni voditi Crkvu.5
Izgradnja Laie
Nastojanja Crkve da stvori suvremeni Laie nastavila su blagoslivljati svece posljednjih dana diljem Pacifika. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, misionari iz Havaja, Tonge, Samoe, Novog Zelanda, Tahitija, Cookovih otoka i Sjeverne Amerike pozivani su posuđivati svoje kulturalne talente i vještine u gradnji kako bi pomogli izgraditi Crkveni koledž Havaja (sada Sveučilište Brighama Younga – Havaji), Polinezijski kulturalni centar i novi hramski centar za posjetitelje. Četrdeset i sedam misionara iz Tonge i Samoe primilo je svoje hramske uredbe 3. svibnja 1960. – primjer duhovnih blagoslova koji su pratili njihovo vremenito djelo (vidi Building Missionaries in Hawaii, 1960.–1963., knjižnica povijesti Crkve, Salt Lake City, 100).
Jednog je misionara, Matte Teʻoa, vatra jako opekla prije nego što je napustio Samou, no ipak je došao na Havaje. Liječnici su se bojali da će njegova nagorjela ruka možda trebati biti amputirana. Mnogi su se njegovi sudrugovi misionari molili za njega. Dok je bio u hramu, brat Teʻo zavapio je Gospodinu: »Dotakni ovu ruku.« »Popravi ovu ruku kako bih mogao pomoći koliko god malo mogu.« Odmah je počeo zacjeljivati. Danas na njegovoj ruci nema ožiljaka. Sada služi kao pečatitelj u hramu Laie Havaji i kaže: »Ovaj hram… ima snažan utjecaj diljem ovih zajednica ne samo ovdje, već diljem Pacifika« (Christensen, Stories of the Temple in Lāʻie, Hawaiʻi, 328–330).
Duhovno sabiranje iz Azije
Nakon Drugoga svjetskog rata i ponovne uspostave Crkve u Japanu, sveci su tamo organizirali prvi azijski hramski izlet. Godine 1965., zrakoplov popunjen sa 165 predanih svetaca doletio je iz Tokija do Havaja kako bi oni primili hramske uredbe. Ovo je putovanje proizvelo nevjerojatnu snagu za Crkvu u Japanu. Devedeset i pet posto ovih članova ostalo je aktivno u Crkvi. Petorica su kasnije postali predsjednici hrama u svojoj domovini, uključujući starješinu Yoshihika Kikuchija, prvog općeg autoriteta iz Japana.6
Godine 1970., skupina korejskih svetaca doputovala je u Laie. Choi Wook Whan, predsjednik ogranka, rekao je: »Otišli smo u hram i on je otvorio naše umove te probudio u nama kako možemo primiti spasenje. Vječni je naum postao stvaran; naša su svjedočanstva toliko osnažena da je to teško za objasniti. Kako je predivan blagoslov za narod Koreje imati priliku otići u hram.«7
Fotografija ukrasa na zidu hrama Havaji; s ljubaznošću Knjižnice povijesti Crkve; večernja fotografija hrama Laie Havaji: Carla Johnson
Sabiranje naše preminule rodbine
Kada hramske uredbe postanu dostupne narodu, one donose Gospodinove blagoslove ne samo živima u toj zemlji, već i onima iz tog naroda koji se sada nalaze s druge strane vela. Ove su blagoslove osjetili članovi azijskih zemalja u kojima je stoljećima njihova kultura pedantno bilježila rodoslovlje.
Roditelji Kwaija Shoon Lunga preselili su se iz Kine na Havaje. On je rođen na Kauaiju 1894. i kršten 1944. na svoj pedeseti rođendan. Brat Lung naučavao je o obiteljskoj povijesti u crkvi i rekao svojem razredu: »Jedne sam noći imao viđenje u kojem su me mnogi moj preminuli preci pozivali da radim za njih.« Tri dana kasnije primio je svoje rodoslovlje od svoje tete iz Kine: 22 stranice na kineskom pismu koje su objavljivale njegovo podrijetlo natrag do 1221. g. po. Kr. Zajedno sa svojim sinom Glennom i snahom Julinom izvršili su tisuće uredbi u hramu za svoju obitelj. Glenn i Julina Lung kasnije su vjerno služili kao predsjednik i nadzornica hrama Laie od 2001. do 2004.8
Svitak koji nije htio izgoriti
Michie Eguchi došla je na Havaje iz Japana početkom 20. stoljeća i donijela sa sobom svoj svileni, japanski svitak. Njezina unuka Kanani Casey služila je misiju u Japanu i kasnije otkrila da se na svitku njezine bake nalazilo porijeklo njezine obitelji gotovo 1.000 godina unatrag.
Godine 2013., Kananina je kuća u potpunosti izgorjela. Ona i njezina obitelj izgubili su gotovo sve u požaru. Svoje su rodoslovlje pohranili u plastične tuljce ispod svojeg kreveta. Nakon požara vratili su se u kuću i pronašli samo gomilu pepela i čađi.
»Jedino što sam se doista nadala pronaći bila je kopija svitka s pripadajućim prijevodima i povijesti«, rekla je Kanani. »Bila sam uvjerena da je cijelo hramsko djelo već izvršeno za moje japanske pretke, no kopija svitka bila mi je tako dragocjena.«
Dok su Kanani i njezin suprug Billy gacali kroz pepeo, naposljetku su pronašli plavu, plastičnu vrećicu. Unutar vrećice pronašli su kopiju svitka, zajedno s prijevodima i knjigom obiteljske povijesti, začudo i dalje netaknute. Svitak je tek malo sagorio po rubovima, no to je bilo jedino iz njihove spavaće sobe što je preživjelo.
Kanani smatra da je Gospodin sačuvao svitak »radi dobrobiti mojega potomstva kao svjedočanstvo njegove ljubavi prema nama i da bi pokazao važnost izvršavanja obiteljske povijesti i hramskog djela« (Christensen, Stories of the Temple in Lāʻie, Hawaiʻi, 172–174).
Sabiranje kroz obrazovanje
Blagoslovi hrama Laie Havaji također su pruženi onima koji su se sabrali u Laie radi stjecanja višeg obrazovanja. Od pedesetih godina 20. stoljeća deseci su tisuća studenata došli na ono što je danas Sveučilište Brighama Younga – Havaji iz cijele Polinezije i Azije. Mnogi od ovih studenata vršili su krštenja za mrtve i služili kao hramski radnici. Hram Laie pomogao je studentima razviti ljubav prema obiteljskoj povijesti i hramskom djelu te ih je blagoslovio kako bi bili spremniji služiti kada hramovi dođu u njihove domovine.
Choon Chua James, prvotno iz Singapura, došla je sa svojom sestrom na Sveučilište Brighama Younga – Havaji sedamdesetih godina 20. stoljeća. Obje su se udale za muškarce iz drugih država 1978. Sestra James se prisjetila: »Naše je sklapanje braka u hramu Laie spojilo dvoje obraćenika i dvije kulture za vrijeme i cijelu vječnost – početak onoga za što se nadamo da će biti dugo nasljeđe hramskih blagoslova u našoj obitelji. Naši su tek dva od mnogo stotina vječnih brakova u koje su stupili studenti Sveučilišta Brighama Younga – Havaji i koji su sklopljeni u hramu Laie, vjerojatno jedno o njegovih najvećih nasljeđa tijekom proteklih šezdeset godina postojanja sveučilišta« (Christensen, Stories of the Temple in Lāʻie, Hawaiʻi, 236).
Sabiranje se nastavlja
Smješten na sjecištu Pacifika, između Amerika i Azije, hram Laie Havaji otvorio je vrata hramskim blagoslovima mnogim narodima. Time je sabiranje Izraela postalo prvenstveno duhovno sabiranje kada članovi mogu primiti hramske blagoslove i zatim se vratiti izgradnji Crkve u svojim domovinama. Ova je prilika pomogla u proširenju obnovljenog evanđelja na mnoge kulture i narode s obje strane vela.
Dok slavimo 100. godišnjicu hrama Laie Havaji, povlastica nam je svjedočiti o prekretnici u Obnovi i ispunjenju proroštva proroka Jakova iz Mormonove knjige: »Velika su obećanja Gospodnja onima koji su na otocima morskim« (2 Nefi 10:21).