Kako mogu pomoći osobama u mom odjelu ili kolčiću da se osjećaju voljeno, cijenjeno i potrebno?

Ljudi se trebaju osjećati potrebno

Kao članovi Crkve, svi imamo odgovornost stvoriti okruženje puno podrške i ljubavi za svu svoju braću i sestre. Takva mreža podrške olakšava živjeti po evanđelju i tražiti Duha dok se krećemo kroz bilo koji aspekt smrtnosti.

»Ne vjerujem da sam ikada sreo ikoga tko nije želio pripadati nečemu što je činilo da se osjeća vrijedan truda, da se osjeća kako ima vrijednost.

Kad se ljudi pitaju: ‘Postoji li mjesto za mene?’ razne stvari mogu stajati iza toga, i sada se pitaju: ‘Pripadam li? Pripadam li ovdje? Trebaju li me zaista?’ Želim jasno reći: ‘Da!’

Razmišljam o Pavlovoj metafori, koju jako volim, po kojoj je Crkva tijelo Kristovo. On kaže da smo kršteni u to tijelo. I kaže da je to jedno tijelo. Mnogo članova, ali jedno tijelo.

Razumijem da se ljudi ponekad osjećaju nepotrebno. Ponekad su drugi krivi što govore da tu osobu ne trebamo; ne trebamo ovu osobu, dobro nam je i ovako. Nijedno nije istina. To nije kršćanski put. To nije način na koji nas Krist vidi. Sve nas vidi s vječnom vrijednošću. Bez obzira koje je naše trenutno stanje, tijelo je Kristovo tu da podrži svakog člana. Kada se osoba osjeća izolirana – ne poričem stvarnost tog osjećaja i zašto je prirodno osjećati se tako – no svatko od nas, kad god nam taj osjećaj dođe, treba stati i promisliti, Isus Krist je umro za mene. Isus Krist smatrao me dostojnim njegove krvi. I on me voli. Ima nadu za mene. On može doprinijeti u mom životu. Njegova me milost može preobraziti. I možda me osoba koja sjedi kraj mene, ignorira me ili se želi odmaknuti, ne voli. No to ne mijenja stvarnost toga što Krist osjeća prema meni i mogućnosti koje ja imam u Kristu.

Slama mi se srce kada netko dođe i vrlo je ranjiv, i kaže: ‘Želim to pokušati. Želim biti ovdje.’ Pa onda doživi ignoriranje ili nedostatak interesa. I to je žalosno. To je stvarno žalosno. Trebamo biti bolji od toga.

Raznolikost koju sada pronalazimo u Crkvi možda je samo početak. Iskreno, mislim da ćemo viđati sve veću i veću raznolikost. U drevnoj je Crkvi bila ogromna raznolikost. I to nije raznolikost zbog raznolikosti same, već činjenica da ljudi mogu donijeti različite darove i gledišta, a široki raspon iskustava, pozadina i izazova s kojima se ljudi susreću pokazat će nam što je ključno u evanđelju Krista. A puno ostalog, što se možda pridodalo tijekom vremena i više je kulturno nego doktrinarno, može nestati i mi možemo zaista naučiti biti učenici« (D. Todd Christofferson, »Is There a Place for Me?« ChurchofJesusChrist.org).