1 I evo, dogodi se da prema zapisu našemu, a znademo da je zapis naš istinit, jer gle, pravedan čovjek bijaše onaj koji vođaše zapis — jer on doista činjaše mnoga čudesa u ime Isusovo; i ne bijaše nijednog čovjeka koji bi mogao učiniti čudo u ime Isusovo, osim ako nije očišćen do u tančine od bezakonja svojega —

2 I evo, dogodi se, ako ne bijaše greške koju počini taj čovjek u računanju vremena našega, trideset i treća godina bijaše prošla;

3 I narod poče iščekivati s velikom ozbiljnošću znak koji bijaše dao prorok Samuel, Lamanac, da, vrijeme kada će biti tama u razdoblju od tri dana nad licem zemlje.

4 I počeše se javljati velike sumnje i prepiranja među narodom, unatoč tome što toliki mnogi znaci bijahu dani.

5 I dogodi se, trideset i četvrte godine, prvoga mjeseca, četvrtoga dana u mjesecu nastade veliko nevrijeme, takvo kakvo nikad ne bijaše poznato u cijeloj zemlji.

6 A bijaše i velika i strašna oluja; i bijaše strašna grmljavina, toliko da potrese cijelom zemljom kao da će se uskoro raspući.

7 I bijaše veoma oštro sijevanje, takvo kakvo nikad ne bijaše poznato u cijeloj zemlji.

8 I grad Zarahemlu zahvati požar.

9 A grad Moroni potonu u dubine mora, a žitelji se njegovi utopiše.

10 A zemlja bijaše nanesena na grad Moronihu, te na mjestu grada nastade velika planina.

11 I bijaše veliko i strašno uništenje u zemlji na jugu.

12 No gle, veće i strašnije uništenje bijaše u zemlji na sjeveru; jer gle, cijelo se lice zemlje izmijeni uslijed oluje i vihorā, i grmljavina i sijevanjā, te silno velike trešnje cijele zemlje;

13 A ceste se raspukoše, i ravni se putovi razrušiše, a mnoga ravna mjesta postadoše neravna.

14 I mnogi veliki i znameniti gradovi potonuše, i mnogi bijahu spaljeni, a mnogi se tresoše sve dok građevine njihove ne popadaše na zemlju, i žitelji njihovi ne bijahu pomoreni, a mjesta bijahu ostavljena pustima.

15 A bijahu neki gradovi koji preostaše; no oštećenje njihovo bijaše silno veliko, i bijaše ih mnogo u njima koji bijahu pomoreni.

16 A bijaše nekih koji bijahu odneseni u vihoru; i kamo otiđoše nitko ne zna, osim što se znade da bijahu odneseni.

17 I tako lice cijele zemlje postade izobličeno, uslijed oluja, i grmljavina, i sijevanjā, i trešnje zemlje.

18 I gle, stijene se rascijepiše nadvoje; one bijahu raspuknute na licu cijele zemlje, toliko da bijahu nađene u slomljenim krhotinama, i s raspuklinama i s pukotinama, po svemu licu zemlje.

19 I dogodi se, kad grmljavine, i sijevanja, i nevrijeme, i oluja, i trešnja zemlje prestadoše — jer gle, oni potrajahu u razdoblju od oko tri sata; a neki rekoše da vrijeme bijaše dulje; ipak, sve to veliko i strašno bijaše učinjeno u razdoblju od oko tri sata — i tad gle, nastade tama na licu zemlje.

20 I dogodi se da bijaše gusta tama na svemu licu zemlje, toliko da žitelji njezini koji ne bijahu pali mogahu osjetiti tamnu sumaglicu;

21 I ne mogaše biti nikakva svjetla zbog tame, ni svijeće, ni baklje; niti vatra ne mogaše biti zapaljena njihovim izvrsnim i veoma suhim drvom, tako da ne mogaše biti uopće nikakva svjetla;

22 I ne vidje se nikakvo svjetlo, niti vatra, ni svjetlucanje, niti sunce, ni mjesec, ni zvijezde, jer toliko velike bijahu tamne magluštine koje bijahu na licu zemlje.

23 I dogodi se da to potraja u razdoblju od tri dana tako da se ne vidje nikakvo svjetlo; i bijaše veliko tugovanje i kukanje i plač među svim narodom neprestance; da, veliko bijaše stenjanje naroda zbog tame i velika uništenja koje dođe na njih.

24 I na jednome ih se mjestu čulo gdje vape, govoreći: O, da se pokajasmo prije ovog velikog i strašnog dana, i tad bi braća naša bila pošteđena, i ne bi bila spaljena u tom velikom gradu Zarahemli.

25 A na drugom ih se mjestu čulo gdje vape i tuguju, govoreći: O, da se pokajasmo prije ovog velikog i strašnog dana, i da ne ubijasmo i kamenovasmo proroke, i da ih ne izbacivasmo; tada bi majke naše, i lijepe kćeri naše, i djeca naša bili pošteđeni, i ne bi bili zatrpani u tom velikom gradu Moronihi. I tako bijahu jauci naroda veliki i strašni.