1 I tad se dogodi da progonstva što su ih nevjernici nanosili crkvi postadoše toliko velika da crkva poče mrmljati i žaliti se vođama svojim zbog toga; a oni se požališe Almi. A Alma izloži slučaj pred kraljem njihovim, Mosijom. I Mosija se posavjetova sa svećenicima svojim.

2 I dogodi se da kralj Mosija posla proglas diljem zemlje unaokolo da nijedan nevjernik ne smije progoniti nikoga od onih što pripadahu crkvi Božjoj.

3 I bijaše stroga zapovijed u svim crkvama da ne smije biti progonstava među njima, da mora biti ravnopravnosti među svim ljudima;

4 Da ne smiju dozvoliti oholosti ni uznositosti da remeti mir njihov, da svaki čovjek treba cijeniti bližnjega svoga kao samoga sebe, i raditi vlastitim rukama svojim za uzdržavanje svoje.

5 Da, i svi svećenici i učitelji njihovi moraju raditi vlastitim rukama svojim za uzdržavanje svoje u svakoj prilici osim u bolesti, ili velikoj oskudici; i čineći to, oni obilovaše milošću Božjom.

6 I poče bivati velik mir ponovno u zemlji; i narod poče biti veoma brojan, i poče se razilaziti posvuda po licu zemaljskomu, da, na sjever i na jug, na istok i na zapad, gradeći velike gradove i sela u svim predjelima zemlje.

7 I Gospod ih pohodi i obaspe napredovanjem, i oni postadoše velik i bogat narod.

8 Evo, sinovi Mosijini bijahu ubrojeni među nevjernike; a također i jedan od sinova Alminih bijaše ubrojen među njih, koji bijaše nazvan Alma po ocu svojemu; ipak, on postade veoma opak i idolopoklonički čovjek. I on bijaše čovjek od mnogo riječi, i govoraše mnogo toga laskavog narodu; zato on zavede mnoge od naroda da djeluju u skladu s bezakonjima njegovim.

9 I on postade velika zapreka napredovanju crkve Božje; kradući srca naroda; uzrokujući mnoge razdore među narodom; dajući priliku neprijatelju Božjemu da primijeni moć svoju nad njima.

10 I tad se dogodi, dok on iđaše okolo s namjerom da uništi crkvu Božju, jer on putovaše potajno sa sinovima Mosijinim nastojeći uništiti crkvu i zavesti narod Gospodnji na krivi put, protivno zapovijedima Božjim, ili pak kraljevim —

11 I kao što vam rekoh, dok oni iđahu okolo buneći se protiv Boga, gle, anđeo im se Gospodnji ukaza; i on siđe kao u oblaku; i prozbori kao glasom grmljavine, što uzrokova da se potrese zemlja na kojoj stajahu;

12 I toliko velika bijaše zapanjenost njihova da popadaše na zemlju i ne razumješe riječi koje im on izgovori.

13 Ipak, on povika ponovno, govoreći: Alma, ustani i istupi, naime, zašto progoniš crkvu Božju? Jer Gospod kaza: Ovo je crkva moja i ja ću je utemeljiti; i ništa je neće srušiti, osim da to bude prijestup naroda mojega.

14 I opet, anđeo reče: Gle, Gospod ču molitve naroda svojega, a i molitve sluge svojega Alme, koji je otac tvoj; jer on se moljaše s mnogo vjere za te da bi ti mogao biti priveden k spoznaji istine; zato, u ovu svrhu dođoh uvjeriti te u moć i ovlast Božju, da bi molitve slugu njegovih mogle biti uslišane u skladu s vjerom njihovom.

15 I evo gle, možete li osporavati moć Božju? Jer gle, zar glas moj ne potresa zemlju? I zar me ne možete vidjeti pred sobom? A ja sam poslan od Boga.

16 Evo kažem ti: Idi i sjeti se sužanjstva otaca svojih u zemlji Helam, i u zemlji Nefijevoj; i sjeti se kako li velika djela on učini za njih; jer oni bijahu u ropstvu, i on ih izbavi. A sad kažem tebi, Alma, pođi putem svojim, i ne nastoj više uništavati crkvu, da bi molitve njihove mogle biti uslišane, i učini to čak i ako ti sâm želiš biti odbačen.

17 I evo, dogodi se da to bijahu posljednje riječi što ih anđeo izreče Almi, te on otiđe.

18 I tad Alma i oni što bijahu s njim padoše ponovno na zemlju, jer velika bijaše zapanjenost njihova; jer na svoje oči vidješe anđela Gospodnjega; a glas njegov bijaše poput grmljavine, što potrese zemlju; i oni znadoše da ne bijaše ničega doli moći Božje što mogaše potresti zemlju i uzrokovati da zadrhti kao da će se raspuknuti.

19 I evo, zapanjenost Almina bijaše tako velika da on zanijemi, te ne mogaše otvoriti usta svojih; da, i on oslabje, toliko da ne mogaše micati rukama svojim; zato ga ponesoše oni što bijahu s njime, i nosili su ga nemoćna, sve dok ne bijaše položen pred oca svojega.

20 I oni izložiše ocu njegovom sve što im se bijaše dogodilo; i otac se njegov obradova, jer je znao da to bijaše moć Božja.

21 I on naredi da se mnoštvo skupi kako bi svojim očima vidjelo ono što Gospod učini za sina njegova, a i za one što bijahu s njime.

22 I naredi da se svećenici skupe zajedno; i oni počeše postiti i moliti se Gospodu Bogu svojemu da otvori usta Almina, kako bi on progovorio, i također da udovi njegovi prime snagu svoju — kako bi oči naroda mogle biti otvorene da vide dobrotu i slavu Božju i saznaju o njoj.

23 I dogodi se, nakon što oni bijahu postili i molili se u razdoblju od dva dana i dvije noći, udovi Almini primiše snagu svoju, i on ustade i poče im se obraćati, govoreći im da se utješe:

24 Jer, reče on, pokajah se za grijehe svoje i Gospod me otkupi; gle, rođen sam od Duha.

25 I Gospod mi reče: Ne čudi se što sav ljudski rod, da, muškarci i žene, svi narodi, plemena, jezici i puci, moraju biti rođeni ponovno; da, rođeni od Boga, promijenjeni iz svoga tjelesnog i palog stanja u stanje pravednosti, otkupljeni od Boga, postajući njegovi sinovi i kćeri;

26 I tako postaju nova stvorenja; i ne učine li to, ne mogu nipošto baštiniti kraljevstvo Božje.

27 Kažem ti, ne bude li tako, oni moraju biti odbačeni; a ovo znadem zato što gotovo bijah odbačen.

28 Ipak, nakon gacanja kroz mnoge tegobe, kajući se gotovo do smrti, Gospod u milosrđu smatraše prikladnim da me ugrabi iz vječnoga ognja, i ja sam rođen od Boga.

29 Duša moja bijaše otkupljena od žuči gorčine i uza bezakonja. Bijah u najtamnijem bezdanu; no sad vidim čudesno svjetlo Božje. Duša moja bijaše raspeta vječnom mukom; no izbavljen sam, i duša moja više nije bolna.

30 Ja odbacih Otkupitelja svojega, i zanijekah ono o čemu govorahu oci naši; no sad, kako bi oni mogli unaprijed vidjeti da će on doći, te da se spominje svakoga stvora svojega stvaranja, on će se očitovati svima.

31 Da, svako će se koljeno prignuti i svaki jezik priznati pred njim. Da, doista, u posljednji dan, kad će svi ljudi stajati da im on sudi, tad će oni priznati da on jest Bog; tad će priznati oni što žive bez Boga u svijetu da je osuda vječne kazne nad njima pravedna; i oni će se stresti, i zadrhtati, i ustuknuti pred pogledom sveprodirućeg oka njegova.

32 I evo, dogodi se da Alma poče od tog vremena nadalje podučavati narod, kao i oni što bijahu s Almom tada kad im se anđeo ukazao, putujući unaokolo diljem cijele zemlje, razglašujući svem narodu ono što čuše i vidješe, te propovijedajući riječ Božju u velikim tegobama, jer ih veoma proganjahu oni što bijahu nevjernici, i mnogi ih od njih udarahu.

33 No unatoč svemu tome, oni pružahu mnogo utjehe crkvi, učvršćujući vjeru njihovu, i potičući ih s dugotrpnošću i mnogo muke da obdržavaju zapovijedi Božje.

34 I četvorica od njih bijahu sinovi Mosijini; a njihova imena bijahu Amon, i Aron, i Omner, i Himni; to bijahu imena sinova Mosijinih.

35 I oni putovahu diljem cijele zemlje zarahemalske, te među cijelim narodom što bijaše pod vladavinom kralja Mosije, revno nastojeći popraviti sve štete koje bijahu nanijeli crkvi, priznavajući sve grijehe svoje, i razglašujući sve što bijahu vidjeli, i tumačeći proroštva i Pisma svima koji ih željahu slušati.

36 I tako oni bijahu oruđa u rukama Božjim u privođenju mnogih k spoznaji istine, da, k spoznaji Otkupitelja svojega.

37 I kako li su blagoslovljeni! Jer oni oglašavahu mir; oni oglašavahu dobre vijesti o dobrome; i oni navješćivahu narodu da Gospod kraljuje.