Suosjećanje
Prijenos godišnje obuke Vjeronauka i Instituta 2021.
26. siječnja 2021.
Cijenim ono što je brat Wilkinson rekao o onima koji su izgubili voljene i koji su patili na druge načine tijekom ovog razdoblja te želim da znate kako se doista suosjećamo s vama.
Također, htio bih započeti jednostavno govoreći hvala vam na vašim naporima tijekom vremena velike promjene. Vaš je naporan rad u učinkovitom podučavanju preko interneta bio čudesan. Znam da su neki dani bili obeshrabrujući dok ste nastojali pomoći svojim polaznicima da ostanu uključeni posred tako mnogo ometanja. Stoga hvala vam na vašim ustrajnim naporima. Također, cijenimo vašu voljnost da se prilagodite drugim značajnim promjenama, poput novoga nastavnog kalendara i uvjeta čitanja. Tako sam zahvalan na vašoj velikoj sposobnosti i spremnosti da se suočite sa svim ovim s toliko vjere.
U vrijeme promjene postoji sposobnost, možda čak i dar Duha, koju smatram važnom da je svatko od nas ima. Ona izrasta iz vjere u Isusa Krista. To je sposobnost da imamo pouzdanje u uspjehe iz prošlosti dok iščekujemo dodatno svjetlo koje Gospodin želi omogućiti. Starješina Jeffrey R. Holland govorio je o tome na ovaj način:
»Prošlost je tu da učimo od nje, a ne da u njoj živimo… Kada smo naučili ono što trebamo naučiti i donijeli sa sobom ono najbolje što smo iskusili, tada gledamo naprijed i pamtimo da je vjera uvijek usmjerena prema budućnosti…
Vjera gradi na prošlosti, no nikada ne žudi ostati tamo. Vjera ima povjerenja da je Bog pripremio velike stvari.«1
Dok se držimo svega što je dobro iz prošlosti, trebali bismo nastojati graditi na tim nastojanjima trudeći se razumjeti što bi Gospodin htio da učinimo dalje. Trebali bismo biti voljni postaviti si pitanje: »Što mi još treba?«2 te nastojani poboljšati našu spoznaju, stav, osobnost i uspješnost. To je također izraz vjere.
Možda ćete se sjetiti da nam je prije više od pet godina starješina Kim B. Clark rekao:
»Koju god razinu duhovnosti trenutačno uživamo u našim životima; koji god stupanj vjere u Isusa Krista sada imamo; kolika je god snaga obveze i posvećenja, koji je god stupanj naše poslušnosti, nade ili dobrotvornosti; koju smo god razinu profesionalne vještine i sposobnosti stekli, to neće biti dovoljno za djelo koje nas čeka…
Gospodin Isus Krist ima veliko djelo za nas koje bismo trebali obaviti s nadolazećim naraštajem. To je djelo veće nego što smo ikada do sada radili.«3
Zahvalan sam na vašoj reakciji na njegov poziv. Vidio sam kako mnogi od vas produbljuju svoju duhovnost i predanost i svoje vještine i sposobnosti. Vidjeli smo mnoge razloge zašto je ovo bilo tako važno i zašto će nastaviti biti neophodno da produbljujemo ove odlike u budućnosti.
Mogu li vam iznijeti primjer? U zadnje smo vrijeme govorili o potrebi da budemo usredotočeniji na Krista i usmjereniji na učenike. Nije to samo krilatica ili tehnika podučavanja. Biti usredotočen na Krista i usmjeren na učenika način je primjenjivanja dviju velikih zapovijedi.4 To bi trebalo oblikovati naša nastojanja da pozivamo više mladih i mladih odraslih osoba da sudjeluju. I trebalo bi oblikovati naša nastojanja da povećamo moć našeg podučavanja.
Kada iskreno nastojimo primijeniti prvu veliku zapovijed na naše podučavanje, mi to ne činimo tako da samo spomenemo Spasitelja na kraju lekcije. Koristimo svaku priliku da posvjedočimo o njemu i izrazimo svoju zahvalnost na njemu. Odmičemo se od toga da samo govorimo o njemu prema tome da govorimo o njemu kao našem osobnom Otkupitelju kojeg poznamo, volimo i kojeg se uzdamo.
Kada iskreno nastojimo primijeniti drugu veliku zapovijed na naše podučavanje, nismo usredotočeni samo na pokrivanje građe ili primjenjivanje određenih metoda podučavanja za sudjelovanje polaznika. Usredotočeni smo na pojedince i njihove potrebe te žudimo za time da im pomognemo napredovati prema vječnom životu. Odmičemo se o toga da vidimo razred polaznika prema tome da vidimo svakog učenika kao Božje voljeno dijete s božanskim potencijalom.
To nisu nove ideje. Uvijek smo to željeli činiti. Stoga, moje je pitanje: Kako možemo graditi na uspjehu prošlosti da bismo još učinkovitije činili ovo u budućnosti?
Iako sam i ranije govorio o ovim temama, s nadom nastavka izgradnje na dobrome koje se čini, htio bih iznijeti još jednu dodatnu misao o svakoj od dvije polovice ove izjave, počevši time da budemo više usredotočeni na Krista. Pokušao sam bolje razumjeti što to znači i kako bi to moglo izgledati u našim domovima i učionicama. Svakako trebamo nastaviti s našim naporima da pomognemo polaznicima usredotočiti se na naslove, odlike i primjer Isusa Krista.5 Mogu li predložiti dodatni način? Kao i vas, i mene je podsjetio Gospodinov prorok, predsjednik Russell M. Nelson, da je »brojanje naših blagoslova puno bolje od prebrojavanja naših problema«.6 Naučio sam od njega o blagoslovima dostupnim Izraelu saveza i da ćemo, kada dopustimo da Bog prevlada, iskusiti iscjeljenje, pronaći odgovore, primiti hrabrost da se suočimo s kušnjama i snagu da se borimo u našim bitkama. Kako je predsjednik Nelson također izjavio, »iskusit ćemo za sebe da naš Bog jest ‘Bog[] čudesa’ [Mormon 9:11]«.7 Dakle, još jedan način kako se usredotočiti na Spasitelja jest pomoći našim polaznicima prepoznati način na koji on poseže u ljubavi i milosrđu prema svoj djeci Nebeskog Oca.
Nedavno sam sudjelovao u virtualnom razredu. U pripremi za nastavu, polaznici su pročitali Etera 2:25: »I gle, ja vas pripravljam za sve to; jer ne možete prijeći ovu veliku dubinu, osim ako vas ne pripravim za valove morske.«8 Članovi razreda raspravljali su o ovom stihu i o tome kako je Gospodin pripremio Jaredovce za njihovo putovanje. Jedna je polaznica izjavila da je bila usred iskušenja, koje je opisala kao nešto najrazornije što je ikada iskusila.
Tada je bilo postavljeno pitanje za koje vjerujem da je bilo nadahnuto Duhom Svetim. Što je Gospodin već učinio da te pripremi za ovo iskušenje – čak i prije nego što se dogodilo? Koja ti je iskustva već dao i koje te je lekcije već podučio na koje se sada možeš pozvati? Kako divno pitanje da nas potakne na razmišljanje o tome kako Spasitelj poseže prema nama u ljubavi, čak i kada to znači predviđati naše potrebe. Osoba koja je prolazila kroz iskušenje govorila je o mnogim načinima na koje ju je Gospodin pripremio. Shvatila je da je imala iskustva na koja se može pozvati te duboko razumijevanje i svjedočanstvo o načelima koja je trebala poznavati kako bi reagirala na ovo iskušenje s velikom vjerom. Nekoliko drugih članova razreda iznijelo je kako je Gospodin njih podržao u njihovim iskušenjima i kako su spoznali da ih on voli i želi ih blagosloviti.
Dok vi i vaši polaznici uočavate Gospodinovu ruku u blagoslovima ljudi koje smo upoznali u Svetim pismima, moći ćete im pomoći također prepoznati ulogu koju on trenutno igra u njihovim životima. Kao što se u Mormonovoj knjizi potiče, možemo im pomoći »spomen[uti se] kako milosrdan Gospod bijaše djeci ljudskoj«.9
Sada misao o drugoj polovici one izjave: potrebi da se usmjerimo na naše polaznike. Živimo u vrijeme kada se mnogi mladi i mlade odrasle osobe bore s neriješenim pitanjima i osjećaju se zbunjenima mnogim glasovima u svijetu. Kako bi se probili kroz buku, trebaju razumjeti istiniti nauk. Kao što je uvijek bilo, oni trebaju od nas da imamo moralnu hrabrost podučiti i svjedočiti o vječnoj istini. Stoga, kako se možemo držati toga – i graditi na tome – kako bismo zadovoljili njihove potrebe dok idemo dalje? Kako se možemo bolje usmjeriti, ne samo na podučavanje istine, već i na pomaganje našim polaznicima da nauče istinu?
Jedan način kako to učiniti jest kroz kristoliku osobinu suosjećanja. Suosjećanje je sposobnost razumijevanja i dijeljenja osjećaja druge osobe. Istinsko suosjećanje zbližava ljude; ono potiče veze i pomaže ljudima osjetiti da nisu sami. Ono je ključan dio stvaranja osjećaja pripadnosti. Ova je osobina ključ učinkovitog odgovaranja polazniku na pitanje i učinkovitog vođenja grupne rasprave, gdje mnogi polaznici pažljivo slušaju ne postavljajući pitanja.
Istraživanje pokazuje da oni koji se muče s vjerom općenito ne odstupaju zbog nauka. Oni odstupaju zato što postavljaju svoja pitanja u kontekstu osobnih iskustava koja uzrokuju da gledaju na ove stvari kroz određeni skup leća – često kroz leće nepripadanja ili kroz tugu ili neudovoljena očekivanja. Ako odgovorimo na njihova pitanja bez suosjećanja, bez razumijevanja konteksta, možda nećemo pružiti pomoć koju trebaju. Još gore, ako smo ravnodušni, kritični ili se branimo, izgubit ćemo povjerenje i priliku da imamo pozitivan utjecaj u njihovim životima.
Spasitelj je bio savršen primjer »provo[đenja] u život istin[e] o ljubavi«.10 Njegove su interakcije bile ispunjene suosjećanjem, uvijek prilagođene pojedinačnim potrebama i razumijevanju. Kao rezultat, oni koji su osjećali da nisu dorasli ili nisu bili uzor idealnog učenika ipak su osjećali njegovu ljubav i priklanjali su mu se. Prepoznali su da ga trebaju.
Još jedan divan primjer dolazi iz proučavanja Nauka i saveza ove godine. Odsjek 88 bilježi Gospodinove upute za Školu proroka. Učitelj je trebao stići prije polaznika i pripremiti sebe i prostoriju. Također je bio podučen pozdraviti polaznike ovim riječima:
»Pozdravljam vas u ime Gospodina Isusa Krista, kao znamen ili spomen na vječni savez, i u tom vas savezu primam u zajedništvo, s odlučnošću koja je čvrsta, nepokolebljiva i nepromjenjiva, da budem prijatelj i brat vaš kroz milost Božju u svezama ljubavi.«11
Iako ne bi bilo primjereno započeti svaki sat vjeronauka ili instituta na taj način, ovaj je pozdrav iznimno poučan i pun značenja. Kao što je sestra Virginia Pearce pitala: »Možete li zamisliti okružje za učenje izgrađeno na takvoj potvrdi ljubavi i predanosti od vaših kolega polaznika i prema njima? Možete li zamisliti osobnu sigurnost koju su sigurno osjećali – i energiju koja bi inače bila korištena za osobnu obranu i zaštitu, a bila im je dostupna kako bi učili, rasli i mijenjali se? Možete li zamisliti moć Duha Svetoga u prostoriji gdje se svaki sudionik zakleo da će biti prijatelj i brat kroz milost Božju i veze ljubavi?«12
Samo pomislite kako bi to promijenilo naše tečajeve i kako bi to blagoslovilo pojedinačne polaznike. Zamislite, na primjer, mladića koji se zove Alex, koji pita: »Što trebam učiniti ako se ne slažem sa svakim crkvenim pravilom?« Kako biste odgovorili na način koji pokazuje vašu ljubav i suosjećanje? Naravno, on će trebati razumjeti ulogu proroka i važnost poslušnosti. Međutim, ovo možda neće biti najvrjedniji neposredni odgovor i možda neće biti dovoljan za nekoga tko se iskreno hrva s nečim. Prije nego što odgovorimo na pitanje ili povedemo raspravu, možda će biti dobro da prvo nastojimo razumjeti osobu koja pita ili skupinu koja ima raspravu. Dakle, ako biste imali priliku zaista razgovarati s Alexom, što biste još trebali znati i što bi on još trebao od vas?
Za početak, možemo slušati i možemo se moliti za sposobnost da stavimo sebe na njegovo mjesto i pokušamo zamisliti što on osjeća. Alex vjerojatno ne postavlja ovo pitanje kao jednostavnu mentalnu vježbu ili samo da bi razumio nauk. Alex ima pozadinu. On ima iskustva i odnose, od kojih su neki bili pozitivni, a drugi nisu bili. Zapravo, u ovom slučaju, Alex se osjeća pomalo izostavljenim kada dolazi u Crkvu ili na institut. Tijekom rasprava o evanđelju osjeća se drugačije od mnogih ljudi koji govore. Pita se osjeća li se netko drugi kao i on, ali čini se da nitko nikada ne spominje njegova određena pitanja. Ova su iskustva uzrokovala da se osjeća usamljeno u Crkvi. Kad bi pokušao iznijeti svoj pogled, nije osjećao da ga se čuje ili razumije. U drugoj prilici, učitelj je komentirao njegovu bradu. Kasnije, drugi je polaznik zanemario pitanje koje je Alex smatrao vrlo važnim. On je počeo osjećati da ga osuđuju i ponekad se čak ljutio.
No postoji još nešto što trebate znati i upamtiti o Alexu. On je još uvijek ovdje. Došao je na nastavu. On dolazi zato što voli evanđelje i Crkvu. On se nastoji držati svoje vjere i on nastoji činiti ono što je ispravno. On također nastoji razlučiti, iz svega što je čuo i iskusio u Crkvi, koji su dijelovi istiniti nauk, a koji su dijelovi kulturne norme ili čak netočnosti koje su članovi s dobrim namjerama promovirali. Uhvaćen je posred emocionalne borbe i nastoji spoznati Gospodinovu volju. Kako biste saznali sve ovo o Alexu ako ne biste slušali i tražili suosjećanje? Sada kada malo bolje poznajete Alexa, shvaćate da on ne pita samo o pravilima Crkve. Njegovo pitanje nije samo: »Je li Crkva istinita?« On želi znati: »Je li Crkva dobra?« »Ima li mjesta za mene?« i »Kako da se uklopim kada izgleda da sam jedini sa sumnjama i pitanjima?«
Možete pomoći Alexu da razmisli o svojim pitanjima i preoblikuje ih s vječnog gledišta. Ponekad je postavljanje pravog pitanja važan dio primanja odgovora od našeg Oca na Nebu. Ali posjedovanje dovoljno ljubavi i suosjećanja da ga razumijete i priznate kontekst njegovog pitanja pomoći će vam pružiti podršku i vodstvo koje treba. Ovo nije lako i može se čak činiti pomalo zastrašujućim. Ali ne tražim od vas da savršeno vodite svaku raspravu ili odgovorite na svako pitanje. Tražim od vas da slušate, suosjećate i pomognete im osjetiti ljubav Nebeskoga Oca za njih. Možete li zamisliti osobnu sigurnost koju bi Alex i njegovi kolege iz razreda sigurno osjećali i energiju koja bi prije bila korištena za osobnu obranu i zaštitu, a sada im je dostupna kako bi učili, rasli i mijenjali se? Možete li zamisliti moć Duha Svetoga u učionici ispunjenoj prijateljstvom i vezama ljubavi?
Sjećate li se savjeta starješine Dalea G. Renlunda sa zadnjega Općeg sabora? Govorio je o pacijentu koji je više puta bio u bolnici na liječenju od bolesti povezane s alkoholom. Liječnica je komentirala da smatra kako nije pošteno da će morati provesti tako mnogo sati brinući se za ovog pacijenta jer je sam sebi uzrokovao nevolju.
Starješina Renlund čuo je drugog liječnika kako odgovara govoreći: »Postali ste liječnica da biste se brinuli za ljude i radili da ih iscijelite. Niste postali liječnica da im sudite. Ako ne razumijete razliku, nemate pravo primati obuku u ovoj instituciji.«13
Vi i ja nismo postali učitelji evanđelja Isusa Krista kako bismo sudili našim polaznicima. Postali smo učitelji zato što smo ih željeli usmjeriti prema Velikom Iscjelitelju. Samo Isus Krist ima pravo suditi i samo on može iscijeliti. Samo kada se usredotočimo svaki dan na njega – na njegov primjer, njegova naučavanja i njegova obećanja – možemo im pomoći otkriti iscjeljenje i usmjerenje koje trebaju. Što god se promijenilo u našem pristupu podučavanju i povezivanju s našim polaznicima, jedna se stvar nikada neće promijeniti. Najvažniji način na koji možemo pomoći povećati vjeru kod nadolazećeg naraštaja je da potpunije postavimo Isusa Krista u središte našeg podučavanja i učenja pomažući im da ga spoznaju, uče od njega i svjesno nastoje postati poput njega. Kada je oganj vašeg svjedočanstva udružen s dubokom ljubavlju za vaše polaznike, bit ćete u najboljem mogućem položaju da im pomognete razumjeti i osloniti se na njegova naučavanja i njegovo Pomirenje i osposobiti se za njegove obećane blagoslove. U ime Isusa Krista. Amen.
Sada bih želio poći i pridružiti se bratu Bigelowu i bratu Smithu.