Baština promjene u COS-u
Prijenos godišnje obuke Vjeronauka i Instituta 2021.
utorak, 19. siječnja 2021.
Zahvalan sam na vama i drago mi je što s vama mogu provesti nekoliko minuta danas. Zahvalan sam na Chadu i njegovu nadarenu i posvećenu timu koji radi tako marljivo ne bi li pomogao u ovom djelu Gospodnjem. Blagoslov je što je danas s nama sestra Jean B. Bingham i s što veseljem iščekujemo njezinu poruku. Ona je moćan i nadahnjujući vođa i zahvalni smo što služi u Crkvenom odboru za obrazovanje.
Dok smo razmatrali važne promjene unutar Vjeronauka i Instituta vjere (ViI), promišljao sam također o promjenama kroz povijest obrazovanja u Crkvi. Neki sam dan počeo uspoređivati ono što se događalo u crkvenom obrazovanju sa svojom obiteljskom poviješću. Roditelji moje majke preobratili su se u Crkvu u Švicarskoj kada su bili mlade odrasle osobe pa je s te strane moje obitelji majčina generacija bila prva koja se susrela s crkvenim obrazovanjem. Neki od predaka moga oca bili su članovi Crkve mnogo ranije u rasporedbi. Dopustite mi proći kroz neke osnovne podatke o nekima od njih i također spomenuti neka od nastojanja crkvenog obrazovanja u njihovo vrijeme. Uočit ćete promijene tijekom godina – neke su od njih velike.
Sarah Jane Angell, moja šukunbaka, bila je mlada djevojka kada je njezina obitelj živjela u Kirtlandu, Missouriju i Nauvoou. U Dolinu slanog jezera stigla je 1848. kao 14-godišnja djevojka, a školovala se u onim školama koje god su imali u tim mjestima.
Jarvis Johnson, koji je naposljetku oženio Sarah, u Nauvoou je živio kao tinejdžer. Bilo kakvo obrazovanje koje je stekao bilo je ono u jednoj od nekolicine škola u gradu. Kad su sveci napustili Nauvoo i krenuli na zapad, sa 17 godina prijavio se u Mormonski bataljun. Tijekom mladalačkih i adolescentskih godina Sarah i Jarvisa, Crkva i pojedinci u njihovim zajednicama nudili su poduku, ali nije postojao Crkveni obrazovni sustav kakvog danas poznajemo.
Sin Sarahe i Jarvisa, Rais, moj je pradjed. Odrastao je u Uti i pohađao školu u gradu koji se zove Honeyville. Zgrada se koristila i kao crkva i kao škola. Charlotte, koja se naposljetku udala za Raisa, pohađala je školu u obližnjem Call’s Fortu u malenoj kamenoj zgradi. Bili su tinejdžeri kasnih 70-ih i ranih 80-ih godina 19. st., nekoliko godina prije nego je Crkva otvorila većinu svojih akademija. Kako je sve više škola u gradovima tijekom 80-ih godina 19. st. postalo državnim školama, te škole nisu smjele podučavati religiju. To je potaknulo razvoj akademija pod upravljanjem Crkve nakon što su Rais i Charlotte završili svoje školovanje.
Rais je ostavio zapis o svojoj prosidbi Charlotte, koju je zvao Lottie: On je rekao:
»Kada sam prvi put ugledao Lottie, vozila je kola na pedaliranje. Njezin je otac imao dućan ispred njihove kuće. Izgledala je poput tratinčice. Kasnije sam je susreo na plesu i izlazili smo zajedno manje od godine dana i tada sam je upitao želi li da budem njezin. Rekla je: ‘Ja ti se ne sviđam.’ Rekao sam: ‘Sviđaš mi se.’ Bili smo zaručeni tri mjeseca.«1
Prilično sam siguran da Rais ne bi uspio kao pisac dijaloga romantičnih filmova, ali Charlotte se ipak udala za njega i imali su 12-ero djece.
Jedan od tih 12-ero djece, Alphalus – kojeg su zvali Alph – moj je djed i pohađao je Koledž Brighama Younga u Loganu u Uti. Moja baka zvana Blanche također je pohađala Koledž Brighama Younga koji je bio jedan od akademija Crkve. U vrijeme kada su ga pohađali bilo je to poput srednje i više škole zajedno. Na tim se akademijama studente podučavalo i svjetovnim predmetima i religiji te su imali veliki raspon aktivnosti. Moj djed igrao je za bejzbolsku i košarkašku momčad, a moja je baka skakala uvis s motkom.
Prvi vjeronauk u proizvoljnom terminu započeo je u Salt Lake Cityju 1912. i od tamo se program počeo širiti u druge gradove. Nakon što se pokazalo da ti vjeronauci daju dobar temelj u religiji polaznicima koji pohađaju javne škole, Crkva se odlučila povući iz većine akademija, uključujući Koledž Brighama Younga. Zbog toga je sljedeći naraštaj u mojoj obitelji pohađao javne škole i vjeronauk.
Jedan od Alphovih i Blancheinih sinova, Vere, moj je otac. Sjećao se svojih učitelja vjeronauka cijeli svoj život. Moja majka Winifred također je pohađala srednju školu i vjeronauk te se također mogla prisjetiti svojih učitelja.
Godine 1926. program Instituta vjere započeo je u Moscowu u Idahu te je do 1928. drugi institut bio uspostavljen u Loganu u Uti. Oboje mojih roditelja pohađalo je tijekom 1940-ih ono što je sada Sveučilište Utah State u Loganu. Do tog je vremena program instituta bio vrlo dobro uspostavljen u Loganu te su se moji roditelji prvi put upoznali na aktivnosti instituta. Naposljetku su se vjenčali te su, nakon svog vjenčanja u hramu Logan, svadbeni domjenak organizirali u zgradi instituta.
Odrastao sam u Loganu u Uti i pohađao sam istu srednju školu i vjeronauk kao i moja majka. Ta je srednja škola zapravo bila ono što je nekoć bio Koledž Brighama Youga. Također sam provodio dio školske godine u Monticellu u Uti i bio sam u istom razredu vjeronauka kao i vrlo prekrasna djevojka, godinu dana mlađa od mene. Njezino je ime bilo Jill. U stvari, njezino je ime još uvijek Jill i iako nisam siguran da sam bio išta bolji u romantičnim razgovorima od svog pradjeda Raisa, ona se ipak na kraju udala za mene.
Pohađao sam vjeronauk kasnih 60-ih i ranih 70-ih. To je bilo vrijeme kada je postojalo određeno početno širenje vjeronauka i instituta u različite dijelove svijeta. Bilo je iskustva s razredima ranojutarnjeg vjeronauka i ponešto eksperimentiranja s vjeronaukom za proučavanje kod kuće što je učinilo mogućim širenje diljem svijeta. Bila su to izazovna vremena za one u ViI-u. Pokušavali su programe uspostavljene u okruženju proizvoljnih termina i u institutima na fakultetskim kampusima prilagoditi okolnostima bitno različitima diljem svijeta. U tim su se prvim danima suočavali s velikim prevoditeljskim i tiskarskim izazovima.
U stvari, kada sam bio na svojoj misiji u Norveškoj početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća, vjeronauk je bio uveden iste godine kada sam došao. Sjećam se kako sam pomagao mladiću Tomu Ruiu s njegovim lekcijama vjeronauka za proučavanje kod kuće – nešto s čime se još do tada nisam susreo. Tada sam prvi put shvatio da vjeronauk može biti nešto drugačiji od nastave tijekom školskog dana koja se održava u susjedstvu srednje škole.
Sada se prebacujem sa svojih predaka na naše potomstvo. Naša djeca pohađala su vjeronauk prema programima proizvoljnih termina, izuzevši dvoje naše djece koja su pohađala ranojutarnji vjeronauk dok smo mi imali zaduženje u Čileu. Nastavni plan i program promijenio se otkako smo Jill i ja pohađali vjeronauk. Bio sam mladi učitelj vjeronauka kada je bilo uvedeno uzastopno podučavanje Svetih pisama. Bilo je nekih izazova kod pronalaženja najboljeg podučavanja na taj način. Nije to bila automatska tranzicija, ali rezultati su bili upravo ono što je bilo potrebno naraštaju kojeg se podučavalo. Bolje su se upoznali sa Svetim pismima, a rezultat je bio da su Sveta pisma, prirodno, više utjecala na njih te su oni razvili povjerenje u njih. Imamo neke snimke mojih roditelja snimljene nekoliko godina prije nego su preminuli i moja je majka govorila o razlici koju je uočila.
Poslušajte njezine komentare:
»Nismo ni približno kvalitetno bili podučavani na vjeronauku kao što su djeca danas i nikada nismo imali naviku čitanja Svetih pisama kao što imaju sada. Moja je majka imala malene knjige – Tales from the Scriptures [Priče iz Svetih pisama] – i čitala ih je. No ne sjećam se da smo mi čitali Sveta pisma. Naša djeca i unučad možda imaju čak i snažnije svjedočanstvo jer bolje razumiju evanđelje te imaju… počinju ih čitati kada su puno mlađa i ona doista čitaju Sveta pisma. Mislim da im je to nadodalo veliku snagu.«2
Neki od mojih unuka sada su u dobi za vjeronauk, a najstariji su u dobi za institut. Oni vide i druge promjene u ViI-u, poput usklađivanja onog što se podučava na vjeronauku s onime što se uči kod kuće s priručnikom Dođi i slijedi me. Zbog trenutne pandemije morali smo mnogo naučiti o održavanju razreda na daljinu. Navijam za sve vas dok provodimo promjene koje će biti prikladne »prema okolnostima« nadolazećeg naraštaja.3 Navijam posebno glasno zbog toga što taj nadolazeći naraštaj uključuje naše unuke.
Provođenje važnih promjena uobičajeno je teško. Ponekad su upute jasne, ali njihova provedba može biti vrlo izazovna. Sjetite se sinova Mosijinih. Imali su jasan cilj da »spasenje bude naviješteno svakomu stvoru«4 i »da bi[ oni] možda spasili nekoliko duša«.5 Lako je usredotočiti se samo na čudesni uspjeh i zaboraviti koliko su stvari bile izazovne. Pokušali su sve. Bili su u tome 14 godina i njihova iskustva uključivala su: trpljenje svake oskudice; podučavanje na ulicama, u kućama, hramovima i sinagogama; istjerivanje, ismijavanje, pljuvanje na njih, udaranje, kamenovanje, vezanje i bacanje u tamnicu.6 Ali ustrajali su, zadržali svoju usredotočenost i primili Gospodinovu moć za izvršenje svoje misije.
Nedavno sam ponovno čitao o iskustvu tada starješine Russella M. Nelsona u Europi – posebice u Istočnoj Europi – u razdoblju od 1985. do 1990. kada je bio odgovoran za taj dio svijeta. U to je vrijeme služio u Zboru dvanaestorice apostola. Kada mu je 1985. bila dodijeljena odgovornost za Europu i Afriku, bilo mu je dano posebno zaduženje da otvori narode u Istočnoj Europi (koji su tada bili pod jarmom komunizma) za propovijedanje evanđelja.7 To je zaduženje bilo dodijeljeno četiri godine prije pada Berlinskog zida i šest godina prije nego je Sovjetski Savez službeno prestao postojati.
Cilj starješine Nelsona bio je jasan, ali zadaća je bila vrlo teška. Bio je neumoran u svojoj usredotočenosti na to posebno zaduženje. Posjetio je »nekadašnji SSSR dvadeset i sedam puta, a… druge zemlje istočnog bloka nekoliko desetaka puta.«8 U svojoj knjizi Insights from a Prophet’s Life: Russell M. Nelson, Sheri Dew opisuje njegov rad na sljedeći način:
»Nikada nije bio poželjan, a rijetko je bio dobrodošao. Mnogi čelnici vlada nisu čak željeli zakazati ni sastanak s čovjekom koji je ispovijedao vjeru u Boga. S vremenom, na tom je putu bio i sprječavan u svojim nastojanjima i pomagalo mu se; prema njemu su se u nekim okolnostima odnosili loše, u drugima s ljubaznošću; uhodila ga je tajna policija, a kasnije su ga dužnosnici koji su ga upoznali dočekivali kao prijatelja; prema njemu su se u nekim kutcima odnosili sa sumnjičavošću, dok su u drugima od njega tražili medicinski savjet. Neka putovanja činila su se u potpunosti bezuspješna, dok su se na drugima otvarala vrata za koja to nikad ne bi predvidio ili planirao.«9
Nakon što je zaduženje starješine Nelsona bilo promijenjeno, on i starješina Oaks — koji ga je naslijedio u zaduženju – otišli su izvijestiti predsjednika Crkve, predsjednika Ezru Tafta Bensona, da je Crkva sada uspostavljena u svakoj zemlji u Istočnoj Europi.10 Sestra Dew nadalje opisuje iskustvo predsjednika Nelsona:
»Kada su ga kasnije upitali što je naučio iz zaduženja da otvori zemlje Istočne Europe za propovijedanje evanđelja, posebice u svjetlu mnogih kretanja i zaustavljanja, propalih sastanaka te uspona i padova, starješina Nelson jednostavno je odgovorio: ‘Gospodin voli nastojanje. Mogao je reći Mojsiju: »Dočekat ću te na pola puta.« No Mojsije je trebao hodati sve do vrha brda Sinaj. Zahtijevao je nastojanje od Mojsija, i Jošue, i Josepha Smitha, i od svih sljedećih predsjednika Crkve… Jeste li voljni činiti uistinu teške stvari? Jednom kad pokažete da ste spremni odraditi svoj dio, on će vam pomoći.’«11
Pravednička nastojanja starješine Nelsona bili su od ključne važnosti u značajnim promjenama koje su kao posljedicu imale da je evanđelje postalo dostupno milijunima djece Božje.
Čuda zahtijevaju težak rad. Čuda za kojima čeznemo zahtijevat će ogroman napor s naše strane.
Ponekad je potrebno vrijeme da bismo shvatili puninu ishoda svojih teško ostvarenih napora da učinimo potrebne promjene. U nekim slučajevima možda čak nećemo moći svjedočiti potpunoj žetvi plodova svojih napora u kombinaciji s Gospodinovom moći. Ali naš je napredak presudan i još uvijek možemo nastojati činiti promjene koje će blagosloviti živote onih kojima služimo i nastojat ćemo ih činiti. To također polaže temelj za nadolazeći naraštaj – naše praunuke. Jill i ja još ih nemamo, ali uskoro će početi dolaziti ovdje na Zemlju i prije nego što ćemo se uspjeti snaći, oni će biti u vašim razredima.
Naš cilj u ViI-u jasan je – on se nije promijenio. Još se uvijek trudimo blagosloviti te mlade ljude i pomoći im »razumjeti učenja i Pomirenje Isusa Krista i osloniti se na njih, osposobiti se za blagoslove hrama i pripremiti sebe, svoje obitelji i druge za vječni život sa svojim Ocem na Nebu«.12 Upravo zbog toga što radimo na ostvarivanju tog cilja, otvoreni smo prema promjenama u svojim programima, usavršavanju sredstava isporuke, uvođenju novosti u institut i drugim naporima za poboljšanje. Zbog toga što volimo mlade ljude, voljni smo marljivo raditi, isprobavati nove stvari i tražiti Gospodinovo vodstvo i moć u svim svojim nastojanjima.
U vašim nastojanjima da blagoslovite živote nadolazećeg naraštaja, neka vas Gospodin također blagoslovi u izazovima s kojima se osobno suočavate. Volim vas i svjedočim o našem Nebeskom Ocu i njegovu Sinu, Isusu Kristu. Oni žive.
U ime Isusa Krista. Amen.