Ispunjeni radošću

Grant C. Anderson

pridruženi administrator, Vjeronauk i Institut vjere

Prijenos godišnje obuke Vjeronauka i Instituta vjere • 13. lipnja 2017.

Prije dvije nas je godine naš povjerenik, starješina Kim B. Clark, podučavao iz 3 Nefija o anđelima i djeci koji su bili okruženi vatrom. Podučavao nas je da i mi, kao vjeroučitelji, trebamo biti okruženi tom svetom vatrom.¹ Kao što znate, postoji još jedan zapis u Mormonovoj knjizi o osobama koje je okružio nebeski plamen. Lehi i Nefi su bačeni u tamnicu, a zapis navodi:

»Bijahu kao usred rasplamsale vatre …

I gle, Sveti Duh Božji siđe s neba… i oni se ispuniše kao da to bijaše vatrom«.²

Zapis također navodi: »Oni bijahu ispunjeni onom radošću koja je neizreciva i puna slave«.³

Moje je poruka danas ova: Kao vjeroučitelji, ne samo da bismo trebali biti okruženi vatrom, trebali bismo također biti ispunjeni radošću. Polaznici bi u našim učionicama trebali učiti o »naumu sreće«, ali bi također trebali u nama vidjeti dokaz da naum djeluje – da živjeti po evanđelju donosi radost. U snu o stablu života, Lehi je pozvao svoju obitelj da dođe blagovati od ploda »čiji plod bijaše poželjan da nekoga usreći«.⁴ Njegov je poziv imao moć i vjerodostojnost jer je govorio iz iskustva. On je blagovao te je osjetio tu radost.

Predsjednik Gordon B. Hinckley je rekao: »Vrlo je važno biti sretan u ovom djelu. Imamo puno turobnih ljudi u Crkvi jer pretpostavljam da ne razumiju da je ovo evanđelje sreće«.⁵ Možemo imati sreću o kojoj je predsjednik Hinckley govorio primanjem Duha u naš život, a zatim, kao što Sveta pisma kažu, živeći »na način koji donosi sreću«.⁶

Htio bih vam ponuditi na razmatranje neka načela koja su pomogla meni kao vjeroučitelju da živim »na način koji donosi sreću«. Nisu to duboke ili nove ideje, a spominjem ih u nadi da ću pomoći nekome živjeti i naučavati s više radosti. Ne govorim samo onima koji su vjeroučitelji po struci, već i onima koji na određeno vrijeme žive život »pozvanog« vjeroučitelja u vjeronauku i institutu.

Prije mnogo godina naišao sam na citat predsjednika Spencera W. Kimballa koji me mučio. Rekao je: »Prigrlimo sreću danas; jer znajte ovo, ako niste sretni danas, možda nikada nećete biti sretni«.⁷

Pomislio sam da to ne može biti točno. Što je s pokajanjem? Ako nisam sretan danas, mogu li učiniti nešto da to promijenim? Promislio sam više o tome i vjerujem da je namjera poruke predsjednika Kimballa bila ova: Ako niste sretni danas i vjerujete da možete biti sretni samo kada bi vam okolnosti bile drugačije, možda nećete nikada biti sretni jer sreća nije povezana s vašim okolnostima. Jedan je autor to ovako izrazio:

»Skloni smo vjerovati da kada bismo bili negdje drugdje – na odmoru, s drugim bračnim drugom, u drugoj karijeri, drugom domu, drugoj okolnosti – nekako bismo bili sretniji i zadovoljniji. Ne bismo!

Istina je da ako imate razaračke navike… ili ako stalno želite da su stvari drugačije, ove će vas istovjetne sklonosti slijediti gdje god išli«.⁸

Laman i Lemuel su vjerovali da je njihova sreća povezana s okolnostima – posebice okolnostima zbog kojih su se osjećali udobno. Govoreći o svojem putovanju divljinom oni su rekli:

»[Žene naše] rađahu djecu u divljini i trpljahu sve osim smrti; i bilo bi bolje da pomriješe prije no što iziđoše iz Jeruzalema nego da trpljahu te nevolje.

Gle, ove mnoge godine trpljasmo u divljini, a za to vrijeme mogasmo uživati imetak naš i zemlju baštine naše; da, i mogasmo biti sretni«.⁹

Naučio sam da moja sreća nije povezana s time gdje živim, zaduženjem koje imam, s kime radim, polaznicima koje imam ili prilikama koje nisu došle. Ja ne predlažem da će posjedovanje »dobrog stava« odagnati vaše izazove i ispuniti vam život suncem. Okolnosti u kojima se ponekad nađemo mogu biti vrlo tužne i gotovo nepodnošljive. No, iznosim svoje svjedočanstvo da čak i u tim okolnostima postoji duh kojeg šalje nebo i pogled koji može učiniti život radosnim.

Stih u knjizi Alminoj kaže: »I ovo je izvješće o Amonu i braći njegovoj, putovanjima njihovim u zemlji Nefijevoj, patnjama njihovim u zemlji, žalostima njihovim, i nevoljama njihovim, i nepojmljivoj radosti njihovoj«.¹⁰ Tuga i radost se međusobno ne isključuju. Kao pozvani učitelj, mogli biste željeti imati drugi poziv. Kao zaposleni učitelj, mogli biste željeti imati drugo zaduženje. U redu je željeti, no molim vas upamtite da vaša sreća nije povezana s ostvarenjem vaše želje. Sreća je način putovanja, ne odredište. Živite li svoj život misleći da je odredište, možda nikada nećete biti sretni.

Kako osoba pronalazi sreću, koje god okolnosti bile? Ne znam sve odgovore, ali nudim vam važan: Zahvalnost je uvelike povezana sa življenjem »na način koji donosi sreću«. Predsjednik Dieter F. Uchtdorf je rekao:

»Predlažem da se umjesto zahvalnosti na nečemu usmjerimo na zahvalnost u našim okolnostima ‒ kakve god one bile …

Ovaj oblik zahvalnosti premašuje sve što se događa oko nas… On cvjeta jednako lijepo u ledenom zimskom krajoliku kao i u ugodnoj toplini ljeta …

Biti zahvalan u našim okolnostima čin je vjere u Boga …

Istinska zahvalnost izražaj je nade i svjedočanstva«.¹¹

Dopustite mi ponuditi još jedno načelo koje mi je pomoglo živjeti i naučavati s više radosti. Prije nekoliko sam godina donio odluku u svojoj karijeri da napustim vjeronauk i institut. Došao sam do te odluke jer nisam mislio da sam jednako dobar učitelj kao učitelji oko mene. Vidio sam učitelje koji su privlačili komunikaciju, bili su studiozni, zabavni i samopouzdani – a vrlo sam malo toga vidio u sebi. Na kraju nisam napustio vjeronauk i institut, no nastavio sam se hrvati u sebi dok sam se pitao može li moja osobnost učinkovito podučavati mlade i pomoći im.

Govoreći o našim jedinstvenim osobnostima, sestra Patricia Holland, supruga starješine Jeffreyja R. Hollanda, rekla je ovo:

»Naš nas Otac na nebu treba takve kakvi jesmo, kakvi kroz rast postajemo. Namjerno nas je stvorio drugačije jedne od drugih, tako da čak i s našim nesavršenostima možemo ispuniti njegove svrhe. Moja najveća bijeda dolazi kada osjećam da moram odgovarati onome što drugi čine ili što ja mislim da drugi očekuju od mene. Najsretnija sam kada mi je ugodno biti ja te nastojeći činiti što moj Otac na nebu i ja očekujemo od mene.

Mnoge sam godine pokušavala usporediti često puta tihu, sklonu razmišljanju Pat Holland s čvrstim, živahnim, pričljivim i energičnim Jeffom Hollandom i drugima sa sličnim osobinama. Naučila sam kroz nekoliko iscrpljujućih neuspjeha da ne možete imati radost u živahnosti ako niste živahna osoba. To je proturječnost pojmova. Odustala sam gledati se kao manjkavu osobu… Odustajanje od toga oslobodilo me da prihvatim vlastito vladanje i osobnost i radujem se u tome …

»Negdje mi je, nekako Gospodin ‘poslao poruku na moj zaslon’ da je moja osobnost stvorena kako bi točno odgovarala poslanju i talentima koje mi je on dao. Otkrila sam da imam neotkrivene, obilne izvore energije za sebe. No, onog trenutka kada se upustim u oponašanje svojeg bližnjeg, osjećam se slomljeno i iscrpljeno te otkrivam da plivam uzvodno. Kada osujetimo Božji naum za nas, uskraćujemo ovaj svijet i Božje kraljevstvo za naš jedinstveni doprinos«.¹²

U tome da budete svoji htio bih vam ponuditi dva upozorenja. Prvo, ne predlažem da živimo sa stavom koji kaže: »Ja sam jednostavno takav«. Predsjednik Russell M. Nelson je rekao: »Evanđelje Isusa Krista je evanđelje promjene«.¹³ Trebao bih revno tražiti povratnu informaciju od svojih vođa o tome kako se mogu promijeniti i bolje uskladiti svoju osobnost i nastojanja u ostvarivanju našeg cilja. Još važnije, imam nalog koji mi je dao sam Krist da moram postati poput njega. No, ne moram postati poput učitelja na kraju hodnika. Moja osobnost, poboljšana darovima Duha, može jedinstveno doprinijeti djelu vjeronauka i instituta.

Drugo upozorenje: Kada sam prvi put došao u središnji ured preuzeti novo zaduženje, naš me administrator u tom trenutku, starješina Paul V. Johnson, pozvao u svoj ured radi uputa i savjeta. Među ostalim je rekao: »Nemojte se određivati«. Razumio sam to da znači da kada bih se ikada odredio za Gospodina, kako me on može najbolje iskoristiti u ostvarenju njegovog djela, mogao bih ograničiti svoje prilike za rast i služenje.

Nažalost, podlegao sam baš tome na što me on upozorio. Pokušao sam učiniti najbolje što mogu u svojem administrativnom zaduženju koje me on tražio da popunim, no mrmljao sam u svojem srcu. »Ja nisam administrator«, rekao sam si. »Ja sam učitelj. Trebao bih biti u učionici, ne sjediti na sastancima.« Bio je to dugačak i bolan proces prije nego sam naučio kako je moja tobožnja želja da podučavam samo krinka koja skriva želju da ispunim svoje osobne potrebe. Provoditi vrijeme s polaznicima i Svetim pismima jako nagrađuje. Provoditi dan na sastancima raspravljajući o pravilima, baš i ne. No, to nije bitno. Vršim li ovo djelo radi osobne nagrade i ispunjenja ili vršim ovo djelo s okom uprtim na Božju slavu i svrhe?

Nadam se da ćete biti mudriji od mene i da nećete određivati sebe i kako vas treba koristiti. Postoji jedinstvena sreća koja dolazi u podlaganju volji Očevoj, kao što je Spasitelj opetovano naučavao i pokazivao.

Ovo pitanje podlaganja vodi do drugog prijedloga koji nam može pomoći živjeti »na način koji donosi sreću« kao vjeroučiteljima. Siguran sam da se većina nas iskreno želi podložiti volji našeg Nebeskoga Oca. Postaje izazovnije kada se od nas zatraži da se podložimo smrtnicima ovdje na Zemlji koje Gospodin koristi kako bi usmjerio svoje djelo, bilo to u odjelu, kolčiću ili na vjeronauku i institutu. Tijekom svoje sam karijere poznavao vrlo sposobne učitelje koji su se uvrijedili zbog radnji vođe ili pravila s kojim se nisu slagali. Bilo da su nepravde bile stvarne ili ih se samo takvima vidjelo, ovi su učitelji čuvali i njegovali svoju povrijeđenost – sve nauštrb svoje sreće. Njihovo se srce često okrenulo gorčini, koja je dovela do sukoba s drugima, posebice onima koji su ih nadgledali.

Starješina Neal A. Maxwell jednom je napisao: »Život u Crkvi [i nadodao bih, život u vjeronauku i institutu] znači doživjeti razne vođe od kojih nisu svi uvijek mudri, zreli i spretni. Zapravo, neki od nas su kvrgavi i neujednačeni poput starih kvaka. Dio laštenja koje proživljavamo je zapravo rezultat brušenja jednih o druge. Kako li su ključni strpljenje i podmazujuća ljubav u takvim okolnostima!«¹⁴

Ne mogu dovoljno naglasiti kako su važni »strpljenje i podmazujuća ljubav« za vjeroučitelja. Ključni su za pronalazak sreće i podučavanje s Duhom.

Predsjednik Boyd K. Packer je rekao: »Zavarava se čovjek koji kaže da će podržati predsjednika Crkve ili općeg autoriteta, no ne može podržati svojeg biskupa. Čovjek koji neće podržati biskupa svojeg odjela i predsjednika svojeg kolčića, neće podržati predsjednika Crkve.«¹⁵

Vrijeme ne dopušta daljnji komentar, no postoji načelo u toj izjavi za koje vjerujem da se primjenjuje na vjeroučitelje i njihov odnos s onima koji su postavljeni da ih vode. Ima li itko od vas loše osjećaje prema administratoru, prema određenom vođi ili pravilu, ili zato što vas se previđa ili zato što vas se previše promatra, preklinjem vas da pustite to, radi vašeg dobra. Sreća će uvijek izbjegavati osobu koja ne želi oprostiti, koja širi svoje nezadovoljstvo na druge ili koja promiče sukob.

Sada, moj posljednji prijedlog. Spasitelj je, samo nekoliko sati prije svoje smrti, oprao noge apostolima i rekao:

»Dakle, ako ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugomu …

Kad to znate, blago vama ako to i činite«.¹⁶

Većina sreće koju možemo iskusiti u životu doći će kada zaboravimo sebe i usmjerimo svoje misli na druge i služimo im. Vjeroučitelji će pronaći veliku sreću kada usmjerimo svoje misli, želje i nastojanja na blagoslivljanje naših polaznika. Obraćajući se vjeroučiteljima, predsjednik Spencer W. Kimball je jednom rekao da bi rast i razvoj naših mladih trebao biti naša »velika i veličanstvena opsesija«.¹⁷ Ako bi se naša usredotočenost ikada okrenula od naših polaznika i počela usmjeravati na naše osobne potrebe, udobnosti, ispunjenje ili priznanje, postojao bi značajan gubitak u moći da se učinkovito podučava, ne spominjući veliki gubitak naše sreće.

Harry Emerson Fosdick, protestantski pastor koji je živio u proteklom stoljeću, je napisao: »Neki kršćani nose svoju vjeru na svojim leđima. To je paket uvjerenja i običaja koje oni moraju podnijeti. Povremeno on oteža i oni bi ga svojevoljno spustili, no to bi značilo prekršiti stare tradicije, pa ga oni nastavljaju nositi. No, pravi kršćani ne nose svoju vjeru. Njihova vjera nosi njih. Ona nije teret, nego krila. Uzdiže ih, prenosi ih preko teških mjesta, čini im svemir prijateljskim mjestom, život svrhovitim, nadu stvarnom, žrtvu vrijednom muke. Oslobađa ih od straha, uzaludnosti, obeshrabrenja i grijeha – velikih podjarmljivača ljudske duše. Možete prepoznati pravog kršćanina kada ga vidite prema njegovoj poletnosti.«¹⁸

Moja je nada i molitva za svakoga od vas da evanđelje zapravo bude poput krila, a ne utega, da ste okruženi vatrom i ispunjeni radošću, te da će vaša osobna sreća pozvati druge da traže i slijede izvor vaše sreće, koja je u Gospodinu Isusu Kristu. Svjedočim da je on bio najsretnija osoba koja je ikada kročila ovom Zemljom i on nas poziva da dođemo i slijedimo ga živeći »na način koji donosi sreću«. U ime Isusa Krista. Amen.