Obraćenje djece Božje
Prijenos godišnje obuke Vjeronauka i Instituta vjere • 13. lipnja 2017.
Oduševljen sam što mogu sudjelovati na prijenosu ovog sastanka duhovne misli danas s vama koji vodite i podučavate na našem Vjeronauku i Institutu vjere te s vašim ljubljenim bračnim drugovima. Upoznali smo mnoge od vas diljem svijeta i čudesni ste. Vjerujem da je nekoliko razloga za to. Prvo, Crkva zapošljava samo osposobljene pojedince koji su dostojni hramske preporuke, imaju dokazanu sposobnost podučavanja te su preporučeni na raznim razinama, uključujući Odbor za obrazovanje, i odobreni. Vi pozvani učitelji možda niste prošli kroz isti pažljivi pregled kao zaposleno nastavno vijeće, ali po mojem iskustvu, mjesni vođe pozivaju samo najbolje da podučavaju na vjeronauku i institutu. Drugo, uronjeni ste u nauk Kristov koji Nefi proglašava kao »jedini i istiniti nauk Oca, i Sina, i Duha Svetoga«.1 Naučavanje ovog nauka pruža stalan poticaj da se živi ovaj nauk i zato ste tako dobri. Ostanite takvi!
Mi smo obitelj vjeronauka! Ja sam pozvan kao predsjednik kolčića Honolulu Havaji prije 32 godine. Naše najmlađe dijete imalo je 18 mjeseci, a najstarije od naše četvero djece imalo je 11. Bavio sam se zahtjevnim zanimanjem i činilo se da više od toga ne bismo mogli. Tada su mi pristupili oni koji koordiniraju vjeronauk za naš kolčić i upitali me, s pomalo nedostatka pouzdanja zbog okolnosti naše mlade obitelji: »Mislite li da bi moglo, hm, biti moguće, hm, ako bi sestra Hallstrom mogla, hm, podučavati vjeronauk?« Dakle, nismo imali običaj odbijati pozive pa smo duboko udahnuli i rekli: »Naravno«.
Time je započelo zahtjevno, ali jako nagrađujuće razdoblje za našu obitelj. Moja supruga, Diane, ustajala je u 4.30 ujutro svakog radnog dana kako bi bila spremna za vjeronauk u 6 ujutro. To je zahtijevalo od mene da probudim djecu, pomognem im okupati se i odjenuti, pripremim doručak i imam sve spremno kada bi Diane uparkirala na parking u 7 ujutro. Ja bih mogao otići na posao, a ona bi odvezla one dovoljno stare u školu.
To je bila naša rutina osam godina, dok Diane nije pozvana kao predsjednica Djevojaka. Nakon pet je godina koordinator za vjeronauk ponovno došao i pokucao na naša vrata s molbom: »Imamo vrlo težak razred starije djece; bi li sestra Hallstrom mogla ponovno podučavati vjeronauk?« Tako su još tri godine nadodane na tih osam i bio je potreban poziv predsjednika Hinckleyja da ju se razriješi. Pozvan sam kao opći autoritet i poslani smo u Japan na naše prvo zaduženje. Stoga, vi pozvani učitelji, budite oprezni po pitanju nade za razrješenje – nikada ne znade gdje biste mogli završiti!
Pa, s privrženošću i zahvalnošću se osvrćemo unatrag na to teško, kaotično, ludo vrijeme. Diane je u potpunosti voljela svoje polaznike vjeronauka (i oni su voljeli nju). Ona je također podučavala svako od naše djece na vjeronauku, naše nećake i nećakinje, od kojih je jedno sada direktor instituta i nadam se da prisustvuje ovom prijenosu. Uz to, ovo žestoko podučavanje produbilo je Dianino evanđeosko obrazovanje i svjedočanstvo – nešto od čega smo ja i moja obitelj imali ogromnu pogodnost. Također, »omogućilo« mi je biti s našom djecom u jedinom trenutku dana kada sam bio dosljedno dostupan – tih ranih jutara tijekom tjedna. To mi je bio značajan blagoslov, a vjerujem i njima. Dakle, vidite, neki od naših najvećih bremena doista postaju naši najveći blagoslovi.
Sretan sam što danas mogu biti u društvu suradnika koje jako cijenim. Kao član Odbora za obrazovanje i izvršnog vijeća odbora, sastajem se dva puta mjesečno sa starješinom Kimom B. Clarkom, našim predivnim povjerenikom, i Chadom H Webbom, izvanrednim administratorom Vjeronauka i Instituta vjere. Vas koji ste zaposleni ili služite u vjeronauku i institutu dobro se vodi. Kao što većina vas zna, Crkvenim odborom za obrazovanje predsjedava predsjednik Thomas S. Monson, a uključuje predsjednika Henryja B. Eyringa i predsjednika Dietera F. Uchtdorfa. Starješina Dallin H. Oaks je također član Odbora i predsjedava izvršnim vijećem. Dodatni članovi Odbora i izvršnog vijeća su starješina Jeffrey R. Holland, sestra Jean B. Bingham i sestra Bonnie L. Oscarson. Stalno sam zadivljen prioritetom i resursima koji se daju za obrazovanje u Crkvi.
Dakle, dopustite mi iznijeti neke misli vama koji imate tako ključnu ulogu u duhovnom obrazovanju crkvene mladeži. Već sam se osvrnuo na duboki nauk Kristov. Kako ova Crkva pomaže svojim članovima u razumijevanju ovog nauka i življenju po njemu? Drugi način postavljanja ovog pitanja je: »Koji su apostolski prioriteti Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana?«
Jedan od načina da se saznaju ovi prioriteti je razumjeti »djelo spasenja«. Najjezgrovitija definicija djela spasenja nalazi se u Priručniku 2. Sjetite se da je crkveni priručnik odobrilo Prvo predsjedništvo i Zbor dvanaestorice apostola. U njemu se navodi: »Članovi Crkve Isusa Krista poslani su »rad[iti] u vinogradu njegovu za spasenje duša ljudskih« (NiS 138:56). Ovo djelo spasenja obuhvaća misionarski rad članova, zadržavanje obraćenika, aktivaciju manje aktivnih članova, hramski rad i rad na obiteljskoj povijesti te podučavanje evanđelja.«2
Drugi uvid u ove prioritete je izjava u crkvenom priručniku pod naslovom »Svrha Crkve«. Ona glasi: »Crkvu Isusa Krista svetaca posljednjih dana organizirao je Bog kako bi mu pomogla u njegovom djelu spašavanja i uzvišenja njegove djece. Crkva poziva sve da ‘dođ[u] Kristu, i usavrš[e] se u njemu’ (Moroni 10:32; vidi i NiS 20:59). Poziv da dođu Kristu odnosi se na sve koji su živjeli, ili će ikada živjeti, na Zemlji.«3
Navod iz ovog priručnika nadalje navodi: »Ispunjavanjem svoje svrhe pomaganja pojedincima i obiteljima u osposobljavanju za uzvišenje, Crkva se usredotočuje na božanski određene odgovornosti. One uključuju pomaganje članovima da žive evanđelje Isusa Krista, sabiranje Izraela kroz misionarsko djelo, brigu o siromašnima i potrebitima te omogućavanje spasenja mrtvih gradnjom hramova i vršenjem zastupničkih uredbi.«4
Time su »djelo spasenja« i ove »božanski određene odgovornosti« u osnovi isti i trebali bi voditi sve što činimo u Crkvi, uključujući (možda posebice) podučavanje naše mladeži.
Naposljetku je sve što činimo – za sebe, našu obitelj i u našim trenutnim položajima – to da naučavamo »djelo spasenja« i »božanski određene odgovornosti« kako bismo pomogli u obraćenju Božjih sinova i kćeri. To znači podučavati poput Arona i njegove braće: Amona, Omnera i Himnija – podučavati »u skladu s duhom objave i proroštva, i moću Božjom« tako da svi koji povjeruju »u propovijedanje [vaše] i obrat[e] se ka Gospodu, nikada ne otpad[nu]«.5
Kao što je Prvo predsjedništvo izjavilo roditeljima i mladima: »Gospodin vas je pozvao da biste pomogli mladima postati obraćeni na evanđelje«.6 Oponašanjem kako je Spasitelj podučavao imamo pouzdanje da će naša mladež učiti na puno detaljniji način koji će dovesti do obraćenja.
Time, obrazovanje vaše mladeži ne znači samo podučiti ih o povijesti, već podučiti ih o nauku koji će ih nadahnuti da djeluju. Naša je uloga biti »oruđe u rukama Božjim«7 kako oni ne bi samo čuli, već da bi mogli i osjetiti, a zatim da bi mogli činiti. Naša je uloga »podučavat[i]… i izgrađivati jedan drugoga«8 kako bismo se »obveza[li]… da će[mo] postupati u svoj svetosti«.9 Naša je uloga naučavati »vjeru na pokajanje«.10
Kako se ovaj oblik podučavanja treba ostvariti? Uzorak uspostavljen u Gospodinovoj Crkvi je da smo u potpunosti upušteni u javno, obiteljsko i osobno bogoštovlje. Dopustite mi objasniti svaki dio.
Javno bogoštovlje
Javno bogoštovlje je kada se saberemo kao djeca Božja, kao braća i sestre, kao zajednica svetaca. Ovi su sastanci ponekad veliki, poput sabora kolčića ili čak i općeg sabora, ili su ponekad mali, poput sastanka zbora ili Djevojaka ili Potpornog društva, ili razreda vjeronauka ili instituta. Naše današnje okupljanje radi duhovne misli je oblik javnog bogoštovlja. Na svakom se od ovih sastanaka molimo, podučavamo, svjedočimo i poučavamo – sve sa svrhom povećanja našeg razumijevanja našeg Oca na Nebu, Isusa Krista i Svetoga Duha. Tada imamo odgovornost provoditi to uvijek rastuće znanje u mudrost – stalno smanjivati jaz između onoga što znamo i kako živimo.
Hramsko bogoštovlje je oblik javnog bogoštovlja jer izravno uključuje uredbe i saveze koji nas povezuju s Božanstvom. Koliko ste vi povezani s hramom i vašim savezima? Koristite li redovito ovaj sveti oblik javnog bogoštovlja kako biste osnažili svoje znanje i mudrost? Pomažete li onima koje podučavate da se povežu s hramom? Ohrabrujete li naše mlade da budu dostojni ograničene hramske preporuke i posjeduju je te da je koriste tamo gdje je to geografski moguće? Sudjelovanje u djelu spasenja istraživanjem obiteljskih imena i odlaskom u hram kako bi bili kršteni i potvrđeni za svoje pretke pruža prilike da se primi duhovno vodstvo.
Sakramentalni sastanak je najvažniji od naših sastanaka javnog bogoštovlja, barem izvan hrama. Uz bogoštovne aktivnosti koje su dio većine naših crkvenih sastanaka, ova je služba usmjerena na uredbu sakramenta za žive. Dok započinjemo i dovršavamo sastanak, a posebice u pripremi za blagovanje od svetog sakramenta, pjevamo i molimo se. Sudjelujemo li u potpunosti? Jesu li naši umovi i srca tamo ili su negdje drugdje? Jesu li naši pametni telefoni isključeni ili šaljemo SMS-ove i tvitove (ili za nas starije ljude, e-poštu) tijekom uredbe ili tijekom bilo kojeg dijela sastanka? Kada govornici govore, posebice ako su manje vješti oratori, da li se arogantno isključimo, misleći: »Sve sam već čuo prije«?
Ako smo krivi za bilo koju od ovih pogreški, ono što činimo jeste da smanjujemo – možda uklanjamo – sposobnost Duha da komunicira s nama. I tada se čudimo, zašto nismo podučeni na sakramentalnim službama ili drugim crkvenim sastancima?
Javno bogoštovlje je veličanstvena prilika da se pomogne svima nama, uključujući mlade, diljem puta obraćenja.
Obiteljsko bogoštovlje
Javno bogoštovlje trebalo bi potaknuti obiteljsko bogoštovlje. Prvo predsjedništvo je 1999. savjetovalo roditelje i djecu da »pridodaju najveće prvenstvo obiteljskoj molitvi, kućnoj obiteljskoj večeri, proučavanju i podučavanju evanđelja te ispunjujućim obiteljskim aktivnostima. Kako god dostojni i prikladni bili drugi zahtjevi ili aktivnosti, ne smije im biti dopušteno da istisnu božanski određene dužnosti koje samo roditelji i obitelji mogu odgovarajuće izvršiti«.11 Naravno, ta su ista načela opetovano naučavali brojni crkveni vođe na bezbrojne načine tijekom mnogih godina.
Živimo u svijetu poslovanja. Putujući diljem Crkve, ponekad privatno upitam mjesne vođe – a to su dobri sveci posljednjih dana – održavate li obiteljsku molitvu i kućnu obiteljsku večer? Proučavate li evanđelje sa svojom obitelji? Često dobijem osramoćeni pogled i objašnjenje: »Toliko smo zaposleni. Školske i izvannastavne aktivnosti naše djece, glazbene i druge lekcije, društveni raspored i crkvene dužnosti drže ih gotovo u potpunosti zaokupljene. Moja supruga i ja smo zaokupljeni poslom, Crkvom i drugim obavezama. Rijetko smo zajedno kao obitelj.« Duh savjeta Prvog predsjedništva je da ako smo toliko zaposleni čak i vršeći ono što je dobro da nemamo vremena za ono što je osnovno, onda moramo pronaći rješenja.
Kada djecu odgajaju obraćeni roditelji koji su uspostavili uzorak obiteljskog bogoštovlja, vjerojatnije je da će osjetiti utjecaj Svetoga Duha dok su mladi, a zatim zauvijek slijediti ovaj pravedan primjer. Tada naše naučavanje u crkvenom okruženju pada na svoje pravo mjesto kao sustav podrške podučavanju koje se odvija u obitelji.
Osim dosljednog i učinkovitog bogoštovlja u našim obiteljima, učitelji mladeži trebaju prikladno i pažljivo potaknuti bogoštovlje u obiteljima naših polaznika. Neki dolaze iz obitelji gdje su takvi običaji već postavljeni, a vi jednostavno možete stajati sa strane i potiho navijati. Za druge se to ne događa iz raznih razloga – od toga da je polaznik jedini član Crkve u svojoj obitelji (ili jedini aktivan član) do toga da su dio obitelji koja redovito dolazi na crkvene sastanke, ali nije još uhvatila viziju važnosti obiteljskog bogoštovlja. Bez otimanja ovlasti i odgovornosti svećeničkim vođama i roditeljima, jednostavno oblikujte i naučavajte pravedne uzorke te pomognite mladima otkriti načine na koje mogu biti izvor nadahnuća svojim obiteljima u razvijanju navika dosljednog obiteljskog bogoštovlja.
Osobno bogoštovlje
U konačnici je obraćenje osobno pitanje. Javno bogoštovlje vodi nas do obiteljskog bogoštovlja, a ono do osobnog bogoštovlja. Ono uključuje osobnu molitvu, osobno proučavanje Svetih pisama i osobno promišljanje o našem odnosu s Božanstvom. »Jer kako čovjek može poznavati gospodara… koji mu je stran, i koji je daleko od misli i nakana srca njegova?«12
Starješina D. Todd Christofferson je rekao: »Važnost posjedovanja osjećaja za svetost je jednostavno u ovome: ako netko ne cijeni svete stvari, izgubit će ih. U odsutnosti osjećaja pobožnosti on će postati sve ležerniji u stavu i opušteniji u vladanju. Otplutat će od vezova koje bi njegovi savezi s Bogom mogli osigurati. Njegov osjećaj odgovornosti prema Bogu umanjit će se, a zatim biti zaboravljen. Nakon toga, brinut će samo o svojoj osobnoj udobnosti i zadovoljenju neobuzdanih apetita. Naposljetku će početi prezirati ono što je sveto, čak i Boga, a onda će prezirati sebe.«13
Shvatili smo da je najveći predskazatelj duhovnog uspjeha (mjeren zaređenjem u Melkisedekovo svećeništvo, primanjem podarivanja, služenjem misije, sklapanjem braka u hramu i odgajanjem pravedne obitelji) taj da mladić i djevojka imaju osobna duhovna iskustva u svojoj mladosti – da oni osjete utjecaj Svetoga Duha. To je više od aktivnosti u Crkvi; to je aktivnost u evanđelju!
Vaš cilj za svaki razred koji podučavate, svaku raspravu koju vodite, svaku komunikaciju na hodniku koju imate je da Duh Sveti bude vaš stvarni učitelj. Kao što je Spasitelj naučavao: »Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh«.14 Duh Sveti ima svojstvo zasebno prilagoditi poruku svakoj osobi kako bi ona bila »prosvijetljen[a] Duhom istine«.15 Stoga, dok naučavamo djelo spasenja i božanski određene odgovornosti, činimo to na način koji podučava, uzdiže, nadahnjuje, vodi one koje podučavamo da osnaže vjeru u Nebeskoga Oca i Isusa Krista te njegovo Pomirenje.
Vama, sjajnim vjeroučiteljima kažemo: Hvala vam! Hvala vam! Hvala vam! U ime vodstva Crkve, hvala vam! Živite životom osobne dostojnosti, brinite se o svojim obiteljima i služite Gospodinu – posebice se brinući za dragocjeni nadolazeći naraštaj. Biti upušteni u djelo spasenja i božanski određene odgovornosti, pod apostolskim usmjerenjem i ključevima, uzdignut će nas i motivirati.
Proglašavam veličanstvenost naše nebeske baštine i naše sposobnosti da primimo »vječni život, a taj je dar najveći od svih darova Božjih«.16 Svjedočim o velikom Jahvi, rođenom Isusu, nazvanom Isus Krist, »pomaza[ni]«.17 Svjedočim o njegovom nedokučivom Pomirenju koje omogućuje da svatko od nas i svatko od onih koje podučavamo prevladamo svijet – uspijemo kroz najteže zemaljske okolnosti imajući »savršen sjaj nade«.18 S blagoslovima obnovljenog evanđelja i obnovljenom Crkvom, imamo sve što nam treba da čujemo, osjetimo i činimo. U ime Isusa Krista. Amen.
© 2017 by Intellectual Reserve, Inc. All rights reserved. Pravo engleskog izdanja odobreno: 5/17. Pravo prevođenja odobreno: 5/17. Naslov izvornika: »The Conversion of the Children of God«. Croatian. PD60004121 119