Opći sabor
Savršen sjaj nade
Opći sabor u travnju 2020.


Savršen sjaj nade

Zbog toga što je Obnova ponovno potvrdila temeljnu istinu da Bog djeluje u ovome svijetu, možemo se nadati, trebamo se nadati, čak i kada smo suočeni s nemogućim izgledima.

Prošlog listopada predsjednik Russell M. Nelson pozvao nas je neka pogledamo naprijed prema ovom saboru u travnju 2020., svatko od nas na svoj način gledajući unatrag kako bismo vidjeli veličanstvenost Božje ruke u obnovi evanđelja Isusa Krista. Sestra Holland i ja shvatili smo ozbiljno taj proročanski poziv. Zamislili smo se kako živimo na početku 19. stoljeća, promatrajući vjerska uvjerenja onoga vremena. U tom smo se zamišljenom okruženju zapitali: »Što ovdje nedostaje? Što bismo voljeli imati? Što se nadamo da će Bog omogućiti kao odgovor našoj duhovnoj čežnji?«

Kao prvo, shvatili smo da bismo se prije dva stoljeća toplo nadali obnovi istinitijeg koncepta Boga od onoga što je većina u to vrijeme imala, sakrivenog, kako se često činio, iza stoljeća pogrešaka i nerazumijevanja. Ili riječima Williama Elleryja Channinga, istaknute vjerske ličnosti onoga doba, tražili bismo »roditeljsku narav Boga« koju je Channing smatrao »prvim velikim naukom kršćanstva«.1 Takav bi nauk prepoznao Božanstvo kao brižnog Oca na Nebu prije nego oštrog sudca koji dijeli strogu pravdu ili kao odsutnog zemljoposjednika koji se nekada bavio zemaljskim stvarima, ali je sada prezauzet negdje drugdje u svemiru.

Da, naše bi nade u 1820. godini bile pronaći Boga koji govori i vodi jednako otvoreno u sadašnjosti kao što je činio i u prošlosti, istinskog Oca, u najbrižnijem smislu te riječi. Zasigurno ne bi bio hladan i samovoljan samodržac koje je predodredio odabranu nekolicinu za spasenje, a zatim ostatak ljudske obitelji izručio prokletstvu. Ne, bio bi onaj čiji bi svaki čin, božanskom objavom, bio »u korist svijeta; jer on ljubi svijet«2 i svakog njegovog stanovnika. Ta bi ljubav bila njegov najveći razlog za poslati Isusa Krista, njegovoga Jedinorođenog Sina, na Zemlju.3

Govoreći o Isusu, da smo živjeli u tim prvim godinama 19. stoljeća, shvatili bismo s velikom uznemirenošću da sumnje o istinitosti Spasiteljevog života i Uskrsnuća značajno počinju zahvaćati kršćanstvo. Stoga bismo se nadali dokazu koji će doći cijelom svijetu, koji bi potvrdio biblijsko svjedočanstvo da Isus jest Krist, doslovni Sin Božji, Alfa i Omega, i jedini Spasitelj kojeg će ovaj svijet ikada poznavati. Među našim najmilijim nadama bila bi ona da na vidjelo izađu drugi svetopisamski dokazi, nešto što bi moglo sačinjavati još jedno svjedočanstvo o Isusu Kristu, povećavajući i unaprjeđujući naše znanje o njegovom nadnaravnom rođenju, čudesnom službeništvu, pomirbenoj žrtvi i slavnom Uskrsnuću. Uistinu bi takav spis bio »pravednost…posla[na] dolje s neba; i istin[a] …otposla[na] iz zemlje.«4

Promatrajući kršćanski svijet toga doba, nadali bismo se pronaći nekoga ovlaštenog od Boga, s istinitom svećeničkom ovlašću, tko bi nas mogao krstiti, udijeliti dar Duha Svetoga i poslužiti sve evanđeoske uredbe potrebne za uzvišenje. U 1820-oj nadali bismo se vidjeti ispunjena rječita obećanja Izaije, Miheja i drugih drevnih proroka koja se tiču povratka veličanstvenog doma Gospodnjeg.5 Bili bismo ushićeni vidjeti ponovno uspostavljenu slavu svetih hramova, s Duhom, s uredbama, s moću, i s ovlasti podučavanja vječnih istina, iscjeljivanja osobnih rana i povezivanja obitelji zajedno zauvijek. Bilo gdje i posvuda tražio bih nekoga ovlaštenog tko bi meni i mojoj voljenoj Patriciji rekao da je naš brak u takvom okruženju bio zapečaćen za vrijeme i svu vječnost, da nikada ne čujemo ili nam se ne nametne proganjajuća kletva »dok vas smrt ne rastavi«. Znam da »u kući Oca [našega] ima mnogo stanova«,6 ali, osobno govoreći, ako ću biti toliko sretan naslijediti jednog od njih, meni on ne bi bio više od trošne kolibe ako Pat i djeca ne bi sa mnom podijelili to nasljedstvo. A što se tiče naših predaka, od kojih su neki živjeli i umrli davno bez da su i čuli za ime Isusa Krista, nadali bismo se da će taj najpravedniji i najmilosniji od biblijskih koncepata biti obnovljen – postupak u kojem živi prinose spasonosne uredbe u ime svojega mrtvog roda.7 Ne mogu zamisliti nijedan postupak koji bi veličanstvenije demonstrirao zabrinutost brižnoga Boga za svako od njegove zemaljske djece bez obzira kada su živjela i gdje su umrla.

Pa, naš bi se popis nada u 1820-oj mogao nastaviti, ali možda najvažnija poruka Obnove jest da takve nade ne bi bile uzaludne. Započete u Svetom šumarku i nastavljajući se do današnjih dana, ove želje počele su biti zaogrnute stvarnošću i postale su, kako su apostol Pavao i drugi podučavali, istinska sidra dušama, sigurna i postojana.8 Ono čemu su se ljudi nekada nadali sada je postalo povijest.

Prema tome, naš je pogled na 200 godina Božje dobrote prema svijetu. Ali, što je s našim pogledom prema naprijed? Još uvijek imamo nade koje još nisu ispunjene. Čak i u ovome trenutku vodimo sveopći rat s bolešću COVID-19 koja je ozbiljni podsjetnik da virus9 1000 puta manji od zrnca pijeska10 može baciti kompletna stanovništva i svjetsko gospodarstvo na njihova koljena. Molimo se za one koji su izgubili voljene zbog ove suvremene pošasti, kao i za one koji su trenutno zaraženi ili u opasnosti. Zasigurno se molimo za one koji pružaju tako veličanstvenu zdravstvenu skrb. Kada pokorimo ovo – a hoćemo – budimo jednako posvećeni oslobađanju svijeta od virusa gladi, oslobađanju susjedstava i naroda od virusa siromaštva. Nadajmo se školama u kojima se učenici podučavaju – bez straha da će ih ustrijeliti – i daru osobnog dostojanstva za svako dijete Božje, neokrznutom bilo kakvim oblikom rasne, etničke ili vjerske predrasude. Sve ovo podržava naša neumorna nada za veću posvećenost dvjema najvećim zapovijedima: ljubiti Boga slušajući njegove savjete i ljubiti svoje bližnje pokazujući ljubaznost i samilost, strpljivost i opraštanje.11 Ove dvije božanske upute još uvijek su – i uvijek će biti – jedina stvarna nada koju imamo kako bismo našoj djeci ostavili bolji svijet nego onaj koji sada poznaju.12

Kao dodatak ovim globalnim željama, mnogi među gledateljstvom danas imaju duboke osobne nade; nadu za bolji brak ili ponekad jednostavno nadu za brak, nadu za svladavanje ovisnosti, nadu da se dijete koje je zastranilo vrati, nadu da prestanu stotine različitih vrsta tjelesnih i emocionalnih boli. Zbog toga što je Obnova ponovno potvrdila temeljnu istinu da Bog djeluje u ovome svijetu, možemo se nadati, trebamo se nadati, čak i kada smo suočeni s nemogućim izgledima. Na to Sveta pisma misle kada se Abraham mogao nadati protiv nade13 – odnosno, mogao je vjerovati unatoč svakom razlogu da ne vjeruje – da on i Sara mogu začeti dijete kada se to činilo potpuno nemoguće. Stoga pitam, »Ako se toliko mnogo naših nada iz 1820. moglo početi ostvarivati s bljeskom božanske svjetlosti na dječaku koji je klečao među nekoliko stabala na sjeveru države New York, zašto se ne bismo nadali da na pravedničke želje i kristolike čežnje Bog sve nade još uvijek može izvanredno, čudesno odgovoriti?« Svi trebamo vjerovati da ono što želimo u pravednosti može jednog dana, na neki način, nekako ipak biti naše.

Braćo i sestre, znamo koji su bili neki od religijskih nedostataka na početku 19. stoljeća. Nadalje, znamo ponešto i o sadašnjim religijskim nedostacima koji još uvijek glad i nadu nekih ostavljaju neutaženima. Znamo da niz takvih nezadovoljstava udaljuju neke od tradicionalnih crkvenih institucija. Također znamo, kao što je jedan nezadovoljan pisac napisao, da »se mnogi vjerski vođe [današnjice] čine zbunjeni« pri rješavanju ovog propadanja, nudeći kao odgovor »razvodnjeni terapeutski deizam, jeftini simbolični aktivizam, pažljivo upakirano krivovjerje, [ili ponekad tek] nenadahnjujuću besmislicu«14 – a sve to u vrijeme kada svijet treba toliko više, kada nadolazeći naraštaj zaslužuje toliko više i kada je u svoje vrijeme Isus ponudio toliko više. Kao Kristovi učenici, u našem vremenu možemo se izdignuti iznad drevnih Izraelaca koji su jaukali: »Usahnuše nam kosti i propade nam nada.«15 Doista, izgubimo li naposljetku nadu, izgubili smo svoju zadnju održivu imovinu. Upravo je na vratima pakla Dante napisao upozorenje onima koji putuju njegovom Božanstvenom komedijom: »Svi vi koji ulazite«, rekao je, »ostavite svaku nadu!«16 Zaista, kada nestane nada, ono što nam ostaje jest plamen pakla koji bijesni odasvuda.

Stoga, kada smo stjerani u kut i, kao što crkvena pjesma kaže, »prijatelji mene napuste«17 među našim najneophodnijim vrlinama bit će dragocjeni dar nade neraskidivo povezan s našom vjerom u Boga i našom dobrotvornošću prema drugima.

U ovoj dvjestogodišnjici, kada se osvrćemo vidjeti sve što nam je dano i radujemo se u shvaćanju da nam je toliko mnogo nada ispunjeno, oponašam osjećaj prekrasne mlade sestre misionarke povratnice koja nam je prije nekoliko mjeseci rekla u Johannesburgu: »[Mi] nismo došli tako daleko samo da bismo došli tako daleko.«18

Parafrazirajući jedan od najnadahnjujućih oproštajnih govora zabilježenih u Svetim pismima, kažem s prorokom Nefijem i tom mladom sestrom:

»Ljubljena braćo moja [i sestre], nakon što [primiste prve plodove Obnove], pitao bih je li sve učinjeno? Gle, kažem vam: Ne…

Stoga, morate se probijati naprijed s postojanošću u Kristu, imajući savršen sjaj nade i ljubav prema Bogu i svim ljudima. … Budete li[,] (…) ovako govori Otac: Imat ćete vječni život.«19

Zahvaljujem se, moja braćo i sestre, na svemu što nam je dano u ovoj zadnjoj i najvećoj od svih rasporedbi, rasporedbi obnovljenog evanđelja Isusa Krista. Darovi i blagoslovi koji proistječu iz tog evanđelja znače mi sve – sve – stoga u nastojanju da se za njih zahvalim svome Ocu na Nebu, trebam »održati obećanja, i prijeći milje prije nego otpočinem, milje prije nego otpočinem«.20 Probijajmo se naprijed s ljubavlju u svojim srcima, koračajući u »sjaj[u] nade«21 koji osvjetljuje put svetog iščekivanja na kojem smo sada 200 godina. Svjedočim da će budućnost biti ispunjena čudesima i obilata blagoslovima kao što je bila prošlost. Imamo svaki razlog nadati se blagoslovima čak i većima od ovih koje smo već primili, zato što je ovo djelo Svemogućega Boga, ovo je Crkva neprekinute objave i ovo je evanđelje bezgranične milosti i dobrohotnosti. Svjedočim o svim ovim istinama i više od toga, u ime Isusa Krista. Amen.

Napomene

  1. »The Essence of the Christian Religion«, iz djela Williama E. Channinga (1888.), 1004.

  2. 2 Nefi 26:24

  3. Vidi Ivan 3:16–17

  4. Mojsije 7:62

  5. Vidi Izaija 2:1–3; Ezekiel 37:26; Mihej 4:1–3; Malahija 3:1

  6. Ivan 14:2

  7. Vidi 1 Korinćanima 15:29; Nauk i savezi 128:15–17

  8. Vidi Hebrejima 6:19; Eter 12:4

  9. Vidi Na Zhu i drugi, »A Novel Coronavirus from Patients with Pneumonia in China, 2019«, New England Journal of Medicine, 20. veljače 2020., 727. – 733.

  10. Vidi »Examination and Description of Soil Profiles«, Soil Survey Manual, ur. C. Ditzler, K. Scheffe i H. C. Monger (2017.), nrcs.usda.gov

  11. Vidi Matej 22:36–40; Marko 12:29–33; vidi također Levitski zakonik 19:18; Ponovljeni zakon 6:1–6

  12. Vidi Eter 12:4

  13. Vidi Rimljanima 4:18

  14. R. J. Snell, »Quiet Hope: A New Year’s Resolution«, Public Discourse: The Journal of the Witherspoon Institute, 31. prosinca 2019., thepublicdiscourse.com

  15. Ezekiel 37:11

  16. Ovo je rečenica kako se najčešće prevodi. Međutim, doslovniji je prijevod »Svu nadu ostavite, vi koji ulazite ovdje« (Dante Alighieri, »Pakao«, iz Božanstvene komedije, preveo Henry Francis Cary [1892.], pjevanje III., redak 9.).

  17. »Ostani sa mnom«, Pjesmarica, br. 97

  18. Judith Mahlangu (sabor više kolčića pored Johannesburga, Južna Afrika, 10. studenog, 2019.), iz Sydney Walker, »Elder Holland Visits Southeast Africa during ‘Remarkable Time of Growth‘«, Church News, 27. studeni, 2019., thechurchnews.com

  19. 2 Nefi 31:19–20; naglasak dodan

  20. »Stopping by Woods on a Snowy Evening«, retci 14 – 16, iz The Poetry of Robert Frost: The Collected Poems, ur. Edward Connery Lathem (1969.), 225.

  21. 2 Nefi 31:20

Ispišite