Ključni razgovori

Joy D. Jones

nedavno razriješena opća predsjednica Male škole

Ne možemo čekati da se obraćenje jednostavno dogodi našoj djeci. Slučajno obraćenje nije načelo evanđelja Isusa Krista.

Jeste li se ikada pitali zašto se Mala škola naziva »Mala škola«? Iako se ime odnosi na duhovno učenje koje djeca primaju u svojim najranijim godinama, za mene to je također podsjetnik na snažnu istinu. Za našega Nebeskog Oca djeca nikada nisu bila zaboravljena – ona su uvijek bila važna.¹

On nam vjeruje da ćemo ih cijeniti, poštovati i štititi kao djecu Božju. To znači da im nikada nećemo nauditi fizički, verbalno ili emocionalno ni na koji način, čak i pod visokom napetošću i pritiskom. Umjesto toga, mi cijenimo djecu i činimo sve što možemo kako bismo se borili protiv zla zlostavljanja. Briga o njima primarna je za nas – kao i za njega.²

Jedna mlada majka i otac sjedili su za svojim kuhinjskim stolom razmatrajući svoj dan. Iz hodnika su začuli tupi udarac. Majka je upitala: »Što je to bilo?«

Tada su začuli blagi plač iz sobe svojega četverogodišnjeg sina. Požurili su niz hodnik. Bio je ondje, ležeći na podu pored svog kreveta. Majka je podigla dječaka i pitala ga što se dogodilo.

Rekao je: »Ispao sam iz kreveta.«

Ona je rekla: »Zašto si ispao iz kreveta?«

Slegnuo je ramenima i rekao: »Ne znam. Valjda se nisam dovoljno uvukao.«

O tome bih »dovoljnom uvlačenju« htjela govoriti ovoga jutra. Naša je povlastica i odgovornost pomoći djeci da se »dovoljno uvuku« u evanđelje Isusa Krista. I ne možemo početi prerano.

Postoji jedinstveno posebno vrijeme u životima djece kada su zaštićena od utjecaja Sotone. To je vrijeme kada su nevina i slobodna od grijeha.³ To je sveto vrijeme za roditelja i dijete. Djeca trebaju biti podučena, riječju i primjerom, prije i nakon što »prispi[ju] u dob odgovornosti pred Bogom«.⁴

Predsjednik Henry B. Eyring podučio je: »Mi imamo najveću priliku s mladima. Najbolje vrijeme za podučavanje je u mladosti dok su djeca još imuna na iskušenja smrtnog neprijatelja i daleko prije nego što će im biti teže čuti riječi istine usred buke njihovih osobnih teškoća.«⁵ Takvo će im podučavanje pomoći shvatiti njihov božanski identitet, njihovu svrhu te bogate blagoslove koji ih očekuju kada sklope svete saveze i prime uredbe na putu saveza.

Ne možemo čekati da se obraćenje jednostavno dogodi našoj djeci. Slučajno obraćenje nije načelo evanđelja Isusa Krista. Postajanje poput našeg Spasitelja neće se dogoditi nasumično. Biti hotimični u iskazivanju ljubavi, podučavanju i svjedočenju može pomoći djeci započeti u mladoj dobi osjećati utjecaj Duha Svetoga. Duh Sveti ključan je za svjedočanstvo naše djece o Isusu Kristu i njihovo obraćenje njemu; mi želimo da se ona »uvijek spominju njega, kako bi Duh njegov mogao biti s njima«.⁶

Razmotrite vrijednost obiteljskih razgovora o evanđelju Isusa Krista, ključnih razgovora, koji mogu pozvati Duha. Kada imamo takve razgovore s našom djecom, pomažemo im stvoriti temelj, »koj[i] je pouzdan temelj, temelj na kojem [ona], ako na njemu grade, ne mogu pasti«.⁷ Kada osnažimo dijete, osnažujemo obitelj.

Te neophodne rasprave mogu navesti djecu da:

razumiju nauk pokajanja
imaju vjeru u Krista, Sina živoga Boga
odaberu krštenje i dar Duha Svetoga u dobi od osam godina⁸
te se mole i »hode uspravno pred Gospodom«.⁹

Spasitelj je potaknuo: »Zato, dajem ti zapovijed da podučavaš slobodno o ovome djecu svoju.«¹⁰ A što je želio da podučavamo tako slobodno?

Adamov pad,
Pomirenje Isusa Krista,
važnost toga da smo ponovno rođeni.¹¹

Starješina D. Todd Christofferson rekao je: »Zasigurno, protivnik je zadovoljan kada roditelji zanemaruju podučavati i obučavati svoju djecu da vjeruju u Krista i budu duhovno ponovno rođeni.«¹²

Nasuprot tome, Spasitelj želi da pomognemo djeci »stavi[ti] uzdanje svoje u onoga Duha koji navodi da se čini dobro«.¹³ Kako bismo to učinili, možemo pomoći djeci u prepoznavanju kada osjećaju Duha i u razlučivanju koji postupci uzrokuju udaljavanje Duha. Tako se uče pokajanju i vraćanju u svjetlo kroz Pomirenje Isusa Krista. To pomaže potaknuti duhovnu otpornost.

Može biti zabavno pomagati našoj djeci da izgrade duhovnu otpornost u svakoj dobi. To ne mora biti složeno niti vremenski zahtjevno. Jednostavni, brižni razgovori mogu navesti djecu da spoznaju ne samo što vjeruju, već i najvažnije, zašto to vjeruju. Brižni razgovori, koji se događaju prirodno i dosljedno, mogu dovesti do boljeg razumijevanja i odgovora. Nemojmo dozvoliti da nas pogodnost elektroničkih uređaja spriječi da podučavamo i slušamo našu djecu te ih gledamo u oči.

Dodatne prilike za ključne razgovore mogu se dogoditi kroz igrokaze. Članovi obitelji mogu odglumiti situacije kada su u kušnji ili pod pritiskom da donesu lošu odluku. Takva vježba može učvrstiti djecu da budu pripremljena u izazovnom okruženju. Na primjer, možemo odglumiti, a zatim razgovarati o tome dok pitamo djecu što bi učinila:

budu li u iskušenju prekršiti Riječ mudrosti
budu li izložena pornografiji
budu li u iskušenju lagati, krasti ili varati
čuju li nešto od prijatelja ili učitelja u školi što osporava njihova vjerovanja ili vrijednosti.

Kada to odglume i zatim razgovaraju o tome, umjesto da budu uhvaćena nespremna u okruženju neprijateljske skupine vršnjaka, djeca mogu biti naoružana »štit[om] vjere kojim će[] biti sposobn[a] ugasiti sve goruće strijele opakih«.¹⁴

Bliski osobni prijatelj naučio je ovu ključnu lekciju kao 18-godišnjak. Prijavio se u vojsku Sjedinjenih Država tijekom sukoba između Sjedinjenih Država i Vijetnama. Bio je dodijeljen na osnovnu obuku u pješaštvu kako bi postao običan vojnik. Objasnio je da je obuka bila mukotrpna. Opisao je svog instruktora obuke kao okrutnog i nehumanog.

Jednog određenog dana njegov je odred bio odjeven u punu bojnu opremu, hodajući po sparnoj vrućini. Instruktor obuke iznenada je uzviknuo naredbe da padnu na tlo i ne miču se. Instruktor je tražio čak i najmanji pokret. Svaki bi pokret kasnije rezultirao ozbiljnim posljedicama. Odred je trpio više od dva sata na vrućini s rastućom ljutnjom i ogorčenošću prema njihovom vođi.

Mnogo mjeseci kasnije naš se prijatelj našao kako vodi svoj odred kroz džungle Vijetnama. Ovo je bilo stvarno, ne samo obuka. Pucnji su počeli odzvanjati s visokih mjesta na okolnim stablima. Cijeli je odred odmah pao na zemlju.

Što je neprijatelj tražio? Pokret. Bilo kakvo kretanje privuklo bi vatru. Moj je prijatelj rekao da su se, dok je ležao u znoju i nepokretno na tlu džungle, čekajući mrak nekoliko dugih sati, njegove misli vraćale natrag na osnovnu obuku. Sjećao se svoje snažne odbojnosti prema svom instruktoru obuke. Sada je osjetio snažnu zahvalnost – za ono što ga je podučio i kako ga je pripremio za ovu kritičnu situaciju. Instruktor obuke mudro je opremio našeg prijatelja i njegov odred sposobnošću da znaju što učiniti kada bitka bijesni. Zapravo je spasio život našem prijatelju.

Kako mi možemo učiniti isto za našu djecu u duhovnom smislu? Daleko prije nego što uđu na bojno polje života, kako možemo potpunije nastojati podučiti ih, osnažiti i pripremiti?¹⁵ Kako ih možemo pozvati da se »dovoljno uvuku«? Ne bismo li radije da se »znoje« u sigurnom okruženju učenja u domu nego da krvare na bojnim poljima života?

Kada gledam unatrag, bilo je vremena kada smo se moj muž i ja osjećali kao instruktori obuke u našoj revnosti da pomognemo našoj djeci živjeti evanđelje Isusa Krista. Čini se da je prorok Jakov izrazio ove iste osjećaje kada je rekao: »Želim dobrobit duša vaših. Da, tjeskoba je moja velika radi vas, a vi sami znadete da je oduvijek bila takva.«¹⁶

Dok djeca uče i napreduju, njihova će vjerovanja biti pod izazovom. No kada su ispravno opremljena, ona mogu rasti u vjeri, hrabrosti i pouzdanju, čak i posred snažnog protivljenja.

Alma nas je podučio da trebamo »pripraviti umove djece«.¹⁷ Mi pripremamo nadolazeći naraštaj da budu budući branitelji vjere, da razumiju kako su »slobodni djelovati sami za sebe – izabrati put vječne smrti ili put vječnoga života«.¹⁸ Djeca zaslužuju razumjeti ovu veliku istinu: vječnost je kriva stvar da se o tome bude u krivu.

Neka naši jednostavni, a ipak ključni razgovori s našom djecom pomognu njima »uživati riječi vječnoga života« sada, tako da mogu uživati »vječni život u svijetu koji će doći, i to besmrtnu slavu«.¹⁹

Kada njegujemo i pripremamo našu djecu, omogućavamo njihovo opredjeljivanje, volimo ih svim svojim srcem, podučavamo ih Božjim zapovijedima i njegovu daru pokajanja i nikada ne odustajemo od njih. Naposljetku, nije li to Gospodinov način sa svakim od nas?

»Probija[jmo se] naprijed s postojanošću u Kristu« znajući da možemo imati »savršen sjaj nade«²⁰ kroz našega brižnog Spasitelja.

Svjedočim da je on uvijek odgovor. U sveto ime Isusa Krista. Amen.