Grob nema pobjedu
Kroz otkupljujuće Pomirenje i proslavljeno Uskrsnuće Isusa Krista slomljena srca mogu biti iscijeljena, tjeskoba može postati mir i nevolja može postati nada.
Na ovu veličanstvenu uskršnju nedjelju naša djeca radosno pjevaju: »Proljeće je rano, Isus uskrsli iz groba svoga ustade i smrtnost pobijedi.«1
Zahvalni smo za naše znanje o Uskrsnuću Isusa Krista. Pa ipak, u nekom trenutku našeg života osjetili smo se slomljeno nakon gubitka nekoga koga istinski volimo. Tijekom trenutne globalne pandemije, mnogi su od nas izgubili voljene – bilo članove obitelji ili prijatelje.2 Molimo se za one koji oplakuju takav gubitak.
Predsjednik Russell M. Nelson rekao je:
»Bez obzira na dob, mi tugujemo zbog voljenih i izgubljenih. Tugovanje je jedan od najdubljih izraza čiste ljubavi…
Štoviše, ne možemo u potpunosti cijeniti radosna okupljanja kasnije bez tužnih rastanaka sada. Jedini način kako ukloniti tugu iz smrti jest ukloniti ljubav iz života.«3
Možemo zamisliti kako su se Isusovi prijatelji, koji su ga slijedili i posluživali mu,4 osjećali kada su vidjeli njegovu smrt.5 Znamo da su bili »u tuzi i suzama«.6 Na dan Raspeća, ne znajući što će se dogoditi u nedjelju, sigurno su bili nadvladani nevoljom, pitajući se kako će ići dalje bez svog Gospodina. Ipak, nastavili su mu posluživati, čak i u smrti.
Josip iz Arimateje preklinjao je Pilata da mu preda Isusovo tijelo. Skinuo je tijelo, umotao ga u čisto platno, položio ga u vlastitu novu grobnicu i postavio veliki kamen na ulaz u grob.7
Nikodem je donio smirnu i aloju. Pomogao je Josipu uzeti tijelo i umotati ga u platno s mirodijama.8
Marija Magdalena i druge žene slijedile su Josipa i Nikodema, gledale su gdje su položili Isusovo tijelo i pripremile su miomirise i pomast da ga pomažu.9 Prema strogim zakonima toga vremena, čekale su kako bi dodatno pripremile i pomazale tijelo jer je u subotu bio šabat.10 Zatim su, rano ujutro u nedjelju, otišle do groba. Nakon što su shvatile da Spasiteljevo tijelo nije tamo, otišle su reći učenicima koji su bili Isusovi apostoli. Apostoli su došli s njima do grobnice i vidjeli da je prazna. Svi osim Marije Magdalene naposljetku su otišli, pitajući se što se dogodilo sa Spasiteljevim tijelom.11
Marija Magdalena ostala je sama kraj grobnice. Samo nekoliko dana ranije vidjela je tragičnu smrt svojeg prijatelja i Učitelja. Sada je njegova grobnica bila prazna i ona nije znala gdje je on. To je bilo previše za nju i zaplakala je. U tom joj je trenutku uskrsli Spasitelj došao i pitao ju je zašto plače i koga traži. Misleći da joj se vrtlar obratio, ona ga je zatražila da joj, ako je uzeo tijelo njezinog Gospodina, kaže gdje je kako bi mogla ići po njega.12
Mislim da je Gospodin možda omogućio Mariji Magdaleni da tuguje i izrazi svoju bol.13 Zatim ju je pozvao po imenu i ona se okrenula i prepoznala ga. Vidjela je uskrslog Krista i bila je svjedok njegova proslavljenog Uskrsnuća.14
Poput vas, na neki način mogu se povezati s tjeskobom koju su Marija Magdalena i njezine prijateljice osjećale dok su oplakivale smrt svog Gospodina. Kad sam imala devet godina, izgubila sam svoga starijeg brata tijekom razornog potresa. Zato što se dogodilo neočekivano, trebalo mi je vremena da shvatim stvarnost onoga što se dogodilo. Srce mi je bilo slomljeno od tuge i pitala bih se: »Što se dogodilo mojem bratu? Gdje je? Kamo je otišao? Hoću li ga ikada više vidjeti?«
Tada još nisam znala o Božjem naumu spasenja i imala sam želju saznati odakle dolazimo, koja je svrha života i što nam se događa nakon što umremo. Nemamo li svi te čežnje kada izgubimo voljenu osobu ili kada prolazimo kroz teškoće u našem životu?
Nekoliko godina nakon toga počela sam razmišljati o svom bratu na određen način. Zamislila bih ga kako nam kuca na vrata. Otvorila bih vrata, on bi stajao tamo i rekao bi mi: »Nisam mrtav. Živ sam. Nisam ti mogao doći, ali sada ću ostati s tobom i neću više nikada otići.« To zamišljanje, gotovo san, pomoglo mi je nositi se s boli koju sam osjećala zbog njegova gubitka. Pomisao da će on biti sa mnom uvijek mi je iznova padala na pamet. Ponekad bih čak gledala vrata, nadajući se da će zakucati i da ću ga opet vidjeti.
Oko 40 godina kasnije, tijekom Uskrsa, promišljala sam o Uskrsnuću Isusa Krista i počela sam razmišljati o svom bratu. U tom trenutku nešto se poklopilo u mom umu. Sjetila sam se kako sam zamišljala da me dolazi vidjeti.
Tog sam dana shvatila da mi je Duh dao utjehu u teškom razdoblju. Osvjedočila sam se da duh mojeg brata nije mrtav; on je živ. On još uvijek napreduje u svojem vječnom postojanju. Znam, »uskrsnut će brat [moj]«15 u onom veličanstvenom trenutku kada ćemo, zbog Uskrsnuća Isusa Krista, svi uskrsnuti. Osim toga, on je omogućio da svi mi budemo ponovno ujedinjeni kao obitelji i imamo vječnu radost u nazočnosti Boga odaberemo li sklopiti i obdržavati svete saveze s njim.
Predsjednik Nelson je podučio:
»Smrt je neophodan dio našeg vječnog postojanja. Nitko ne zna kada će doći, ali ona je temeljna za Božji veliki naum sreće. Zahvaljujući Gospodinovom Pomirenju, konačno je uskrsnuće stvarnost, a vječni je život mogućnost za sav ljudski rod…
Za tugujuće voljene koji su ostali… žalac smrti ublažen je postojanom vjerom u Krista, savršenim sjajem nade, ljubavlju prema Bogu i svim ljudima, te dubokom željom da im služimo. Ta će nas vjera, nada i ljubav osposobiti da dođemo u Božju svetu nazočnost i s našim vječnim supružnicima i obitelji prebivamo s njim zauvijek.«16
Svjedočim kako »da Krist ne ustade od mrtvih, ili ne skrši uze smrti tako da grobu ne bi pripala pobjeda, i da smrt ne bi imala žalac, ne bi moglo biti uskrsnuća.
No ima uskrsnuća, zato grobu ne pripada pobjeda, a žalac smrti progutan je u Kristu.
On je svjetlo i život svijeta; da, svjetlo koje je beskrajno, koje nikad ne može biti pomračeno; da, a i život koji je beskrajan, te ne može više biti smrti.«17
Sam je Isus Krist izjavio: »Ja sam uskrsnuće i život… Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.«18
Svjedočim da kroz otkupljujuće Pomirenje i proslavljeno Uskrsnuće Isusa Krista slomljena srca mogu biti iscijeljena, tjeskoba može postati mir i nevolja može postati nada. On nas može prigrliti u svojim rukama milosrđa, tješeći, osnažujući i iscjeljujući svakoga od nas. U ime Isusa Krista. Amen.