Ja želim jednog dana u sveti poći hram
U hramu možemo primiti jamstvo o brižnim obiteljskim vezama koje će se nastaviti nakon smrti i trajat će vječno.
Moja draga braćo i sestre, zahvalan sam što mogu biti s vama na ovome prvom zasjedanju Općeg sabora. Govornici, glazba i molitva doveli su Duha, kao i osjećaj svjetla i nade.
Taj me je osjećaj podsjetio na dan kada sam po prvi puta ušao u hram Salt Lake. Bio sam mladić. Moji su roditelji bili moji jedini pratitelji toga dana. Unutra su zastali na trenutak kako bi ih hramski radnik pozdravio. Hodao sam ispred njih, sam na trenutak.
Pozdravila me je niska, sjeda gospođa u predivnoj, bijeloj hramskoj haljini. Pogledala me, nasmiješila se i tada vrlo tiho rekla: »Dobrodošao u hram, brate Eyring.« Na trenutak sam pomislio da je ona anđeo jer je znala moje ime. Nisam shvatio da mi je kartica s mojim imenom postavljena na rever mojeg sakoa.
Prošao sam pokraj nje i zastao. Pogledao sam gore prema visokom bijelom stropu koji je tu prostoriju činio toliko svjetlom da se činila kao da je otvorena prema nebu. I u tom mi je trenutku pomisao pala na pamet ovim jasnim riječima: »Bio sam na ovom rasvijetljenom mjestu prije.« No tada su mi odmah u misli ušle sljedeće riječi, ne mojim glasom: »Ne, nikada prije nisi bio ovdje. Sjećaš se trenutka prije svog rođenja. Bio si na svetom mjestu poput ovoga.«
Na pročelje naših hramova postavljamo riječi: »Posvećen Gospodinu«. Za sebe znam da su ove riječi istinite. Hram je sveto mjesto na kojem nam objava dolazi lako ako nam je srce otvoreno za nju i ako smo je dostojni.
Kasnije sam toga dana ponovno osjetio toga istog Duha. Hramski obred uključuje neke riječi koje su bile donijele osjećaj žarenja u moje srce, potvrđujući da je ono što se bilo prikazivalo istina. Ono što sam osjetio bilo je osobno za mene po pitanju moje budućnosti, a postalo je zbilja 40 godina kasnije kroz Gospodinov poziv na služenje.
Osjetio sam isti osjećaj kada sam se vjenčao u hramu Logan Utah. Predsjednik Spencer W. Kimball izvršio je pečaćenje. U nekoliko riječi koje je izgovorio dao je sljedeći savjet: »Hal i Kathy, živite tako da, kada poziv dođe, može lako otići.«
Kada je izgovorio ovih nekoliko riječi, jasno sam vidio u svojim mislima, potpuno u boji, strmo brdo i cestu koja vodi do vrha. Bijela je ograda pratila cestu s lijeve strane i nestala je u drvoredu pri vrhu brda. Bijela je kuća bila jedva vidljiva kroz stabla.
Godinu dana kasnije, prepoznao sam to brdo kada nas je moj punac vozio po toj cesti. Bilo je to ono što sam detaljno vidio kada je predsjednik Kimball dao svoj savjet u hramu.
Kada smo došli do vrha brda, moj je punac stao pred bijelom kućom. Rekao je da su on i njegova supruga bili u postupku kupnje tog imanja te je htio da njegova kćer i ja živimo u gostinjskoj kući. Oni bi živjeli u glavnoj kući, samo nekoliko metara dalje. Stoga, tijekom 10 godina dok smo živjeli u tom ljupkom obiteljskom okruženju, moja supruga i ja govorili bismo gotovo svakoga dana: »Bolje da uživamo u ovome jer neće biti tu dugo.«
Crkveni povjerenik za obrazovanje, Neal A. Maxwell, uputio nam je poziv. Upozorenje koje je predsjednik Kimball dao, da budemo u stanju »lako otići«, postalo je stvarnost. Bio je to poziv da napustimo ono što se činilo kao idilična obiteljska situacija kako bismo služili u zaduženju na mjestu o kojem nismo ništa znali. Naša je obitelj bila spremna napustiti to blagoslovljeno vrijeme i mjesto zato što je prorok u svetom hramu, mjestu objave, vidio budući događaj za koji smo mi onda bili spremni.
Znam da su hramovi Gospodnji sveta mjesta. Moja je svrha danas govoriti o hramovima kako bih povećao vašu i svoju želju da budemo dostojni i spremni za sve veće prilike hramskih iskustava koje nam dolaze.
Za mene, najveća motivacija da budem dostojan hramskih iskustva jest ono što je Gospodin rekao o svojim svetim domovima:
»I ukoliko narod moj izgradi dom za mene u ime Gospodnje, i ne dopusti da išta nečisto uđe u njega, kako ne bi bio okaljan, slava će moja otpočinuti na njemu;
Da, i nazočnost će moja biti ondje, jer ja ću ući u njega, i svi će čisti u srcu koji uđu u njega vidjeti Boga.
No, bude li okaljan neću ući u njega, i slava moja neće biti ondje; jer ja neću ulaziti u nesvete hramove.«1
Predsjednik Russell M. Nelson jasno nam je dao do znanja da možemo »vidjeti« Spasitelja u hramu u smislu da nam on više nije nepoznat. Predsjednik Nelson rekao je sljedeće: »Razumijemo ga. Shvaćamo njegovo djelo i njegovu slavu. I počinjemo osjećati beskrajan utjecaj njegova neusporedivog života.«2
Kada bismo vi ili ja otišli u hram nedovoljno čisti, ne bismo mogli vidjeti, moću Duha Svetoga, duhovna naučavanja o Spasitelju koja možemo primiti u hramu.
Kada smo dostojni primanja takvih naučavanja, kroz naše hramsko iskustvo može rasti nada, radost i optimizam tijekom našeg života. Ta nada, radost i optimizam dostupni su samo kroz prihvaćanje uredbi koje se vrše u svetim hramovima. U hramu možemo primiti jamstvo o brižnim obiteljskim vezama koje će se nastaviti nakon smrti i trajat će vječno.
Prije mnogo godina, dok sam služio kao biskup, zgodan se mladić odupirao mojem pozivu da postane dostojan živjeti s Bogom u obiteljima zauvijek. Na ratoboran mi je način govorio o dobrim vremenima koja je imao sa svojim prijateljima. Dopustio sam mu da govori. Tada mi je rekao o trenutku tijekom jedne od svojih zabava, posred neobuzdane buke, kada je odjednom shvatio da je osjećao usamljeno. Upitao sam ga što se dogodilo. Rekao je da se sjetio vremena kada je bio dječak, dok je sjedio na krilu svoje majke, s njezinim rukama oko njega. U tom su mu trenutku, dok mi je pričao tu priču, oči zasuzile. Rekao sam mu ono za što znam da je istina: »Jedini način na koji možeš zauvijek imati osjećaj toga obiteljskog zagrljaja jest da sam postaneš dostojan i pomogneš drugima primiti hramske uredbe pečaćenja.«
Ne znamo detalje obiteljskih veza u svijetu duhova ili što bi moglo uslijediti nakon što uskrsnemo. No znamo da je prorok Ilija došao kako je obećano da okrene srca očeva djeci i djece očevima.3 I znamo da naša vječna sreća ovisi o tome da činimo najbolje što možemo u nuđenju iste trajne sreće što je moguće većem broju naše rodbine.
Osjećam istu želju da uspijem u pozivanju živućih članova obitelji da žele postati dostojni primanja i poštivanja hramskih uredbi pečaćenja. To je dio obećanoga sabiranja Izraela u posljednjim danima s obje strane vela.
Jedna je od naših najvećih prilika vrijeme kada su članovi naše obitelji mladi. Oni se rađaju sa Svjetlom Kristovim kao darom. Ono im omogućuje da osjete što je dobro, a što zlo. Iz tog razloga, čak i vidjeti hram ili sliku hrama može u djetetu potaknuti želju da bude dostojno i ima povlasticu jednoga dana ući unutra.
Tada može doći dan kada će, kao mlade osobe, primiti hramsku preporuku za vršenje zastupničkih krštenja u hramu. U tom iskustvu može rasti njihov osjećaj da uredbe hrama uvijek ukazuju prema Spasitelju i njegovu Pomirenju. Dok osjećaju kako osobi u svijetu duhova nude priliku da bude očišćena od grijeha, rast će njihov osjećaj da pomažu Spasitelju u njegovu svetom djelu blagoslivljanja djece našega Nebeskog Oca.
Vidio sam kako moć tog iskustva mijenja život mlade osobe. Prije mnogo sam godina otišao s kćeri u hram jednoga kasnog poslijepodneva. Ona je bila posljednja koja je služila kao zastupnica u krstionici. Moja je kćer bila upitana hoće li ostati duže kako bi pomogla dovršiti uredbe za sve ljude čija su imena bila pripremljena. Rekla je: »Da.«
Gledao sam kako moja mala kćer ulazi u krstionicu. Počela su krštenja. Mojoj je maloj kćeri voda curila niz njezino lice svaki puta kada bi izašla iz vode. Opetovano su je bili pitali: »Možeš li napraviti još?« Svaki bi puta rekla: »Da.«
Kao zabrinuti otac, počeo sam se nadati da će biti oslobođena od daljnjih uredbi. No i dalje se sjećam postojanosti kada je bila upitana može li napraviti još i kada je odlučnim malim glasom odgovarala: »Da.« Ostala je dok posljednja osoba s popisa toga dana nije primila blagoslov kršenja u ime Isusa Krista.
Kada sam izašao iz hrama s njom te večeri, pitao sam se čemu sam svjedočio. Dijete je bilo uzdignuto i promijenjeno pred mojim očima služeći Gospodinu u njegovu domu. I dalje se sjećam osjećaja svjetla i mira dok smo zajedno izlazili iz hrama.
Godine su prošle. Ona i dalje potvrdno odgovara na Gospodinovo pitanje hoće li učiniti još za njega kada je vrlo teško. To je ono što hramsko služenje može učiniti da nas promijeni i uzdigne. Zato je moja nada za vas i svu vašu voljenu obitelj da ćete rasti u želi i odlučnosti da budete dostojni odlaska u dom Gospodnji onoliko često koliko to okolnosti dopuštaju.
On vam želi izraziti dobrodošlicu tamo. Molim se da ćete nastojati izgraditi želju u srcima djece Nebeskoga Oca da idu tamo gdje se mogu osjetiti blizu njemu i da ćete također pozivati svoje pretke da se osposobe biti s njim i s vama zauvijek.
Ove riječi mogu biti naše:
Ja želim jednog dana
u sveti poći hram.
Uz molitvu ću tamo
osjetit duha, znam.
Tamo Gospodnje je sveti dom,
gdje prebiva vječna milost,
ja ću se za hram pripremati,
to je moja sveta dužnost.4
Iznosim svečano osvjedočenje da smo mi djeca brižnoga Nebeskog Oca. On je odabrao svojega Ljubljenog Sina Isusa Krista da bude naš Spasitelj i Otkupitelj. Jedini način za vratiti se i živjeti s njima i našim obiteljima jest kroz uredbe svetoga hrama. Svjedočim da predsjednik Russell M. Nelson drži i primjenjuje sve ključeve svećeništva koji vječni život čine mogućim za svu Božju djecu. O tome svjedočim, u sveto ime Isusa Krista. Amen.