Nauk pripadanja
Nauk pripadanja svodi se na ovo za svakoga od nas: Ja sam jedno s Kristom u evanđeoskom savezu.
Volio bih govoriti o onome što ja nazivam naukom pripadanja u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Ovaj nauk ima tri dijela: (1) ulogu pripadanja u sabiranju Gospodinova naroda saveza, (2) važnosti služenja i žrtve u pripadanju i (3) središnju ulogu Isusa Krista u pripadanju.
Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana u svojim je ranim početcima uglavnom bila sastavljena od bijelih sjevernoameričkih i sjevernoeuropskih svetaca s relativno malim brojem američkih domorodaca, Afroamerikanaca i stanovnika pacifičkog otočja. Sada, s još osam godina do 200. godišnjice od njezina utemeljenja, Crkva je uvelike porasla u brojevima i raznovrsnostima u Sjevernoj Americi, a još i više u ostatku svijeta.
Kako dugo prorokovano sabiranje Gospodinova naroda saveza stječe zamah, Crkva će doista biti sastavljena od članova iz svakog naroda, plemena, jezika i puka.1 Ovo nije proračunata ili prisilna raznovrsnost, već fenomen koji se prirodno događa, koji bismo očekivali, uzimajući u obzir da evanđeoska mreža sabire iz svakog naroda i svakog puka.
Kako li smo blagoslovljeni što vidimo dan kada će Sion biti uspostavljen istovremeno na svakom kontinentu i u našim susjedstvima. Kao što je prorok Joseph Smith rekao, narod Božji u svakom dobu radovao se radosnim iščekivanjem ovome danu, a »mi smo povlašten narod kojeg je Bog izabrao da izvede slavu posljednjih dana«.2
Budući da nam je dana ova povlastica, ne možemo dopustiti da bilo kakav rasizam, plemenske predrasude ili druge podjele postoje u Kristovoj Crkvi posljednjih dana. Gospodin nam zapovijeda: »Budite jedno; a ako niste jedno, niste moji.«3 Trebamo biti marljivi u iskorjenjivanju predrasuda i diskriminacije iz Crkve, naših domova i, najviše od svega, našeg srca. Kako naša Crkva u svojem članstvu postaje sve više raznovrsnija, naša dobrodošlica mora postajati sve spontanija i srdačnija. Trebamo jedni druge.4
Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima izjavljuje da su svi koji su kršteni u Crkvu jedno u tijelu Kristovu:
»Kao što je, naime, tijelo jedno, iako ima mnogo udova i svi udovi tijela, iako su mnogi tvore jedno tijelo, tako je i Krist:
uistinu; mi smo svi – bilo Židovi bilo Grci, bilo robovi bilo slobodnjaci – kršteni jednim Duhom u jedno tijelo…
da ne bude razdora u tijelu, već da udovi brižno nastoje oko zajedničkog dobra sviju.
Ako pati jedan ud, s njime pate svi udovi. Ako se jednome udu iskazuje čast, s njim se raduju svi udovi.«5
Osjećaj pripadnosti važan je za našu tjelesnu, mentalnu i duhovnu dobrobit. Ipak, sasvim je moguće da se s vremena na vrijeme svatko od nas može osjećati kao da se ne uklapamo. U obeshrabrujućim trenutcima možemo se osjećati kao da se nikada nećemo moći mjeriti s Gospodinovim visokim mjerilima ili tuđim očekivanjima.6 Možemo nenamjerno nametnuti očekivanja drugima – ili čak sami sebi – koja nisu Gospodinova očekivanja. Možemo komunicirati na suptilne načine da se vrijednost duše temelji na određenim postignućima ili pozivima, no to nije mjera našeg položaja u Gospodinovim očima. »Jahve gleda što je u srcu.«7 Stalo mu je do naših želja i čežnji te do toga što postajemo.8
Sestra Jodi King napisala je o svojem iskustvu minulih godina:
»Nikada se nisam osjećala kao da ne pripadam Crkvi sve dok se moj suprug Cameron i ja nismo počeli mučiti s neplodnošću. Djeca i obitelji kojima sam se obično radovala kada sam ih vidjela u crkvi sada su mi počele uzrokovati tugu i bol.
Osjećala sam se nepotpunom bez djeteta u svojem naručju ili vrećama s pelenama u ruci…
Najteža nedjelja bila je naša prva u novom odjelu. Budući da nismo imali djecu, pitali su nas jesmo li se tek vjenčali i kada planiramo osnovati obitelj. Postala sam prilično dobra u odgovaranju na ova pitanja ne dopuštajući im da utječu na mene – znala sam da im nije bila namjena povrijediti.
Međutim, ove je određene nedjelje odgovaranje na ta pitanja bilo posebice teško. Upravo smo saznali, nakon što smo imali nadu, da – opet – nismo trudni.
Ušla sam na sakramentalni sastanak osjećajući se beznadno, a odgovaranje na ta uobičajena ‘da vas upoznamo’ pitanja bilo mi je teško…
No Nedjeljna je škola doista slomila moje srce. Lekcija – namijenjena da bude o božanskoj ulozi majki – brzo je promijenila smjer i postala odušak. Moje se srce snuždilo i suze su mi tiho tekle niz moje obraze dok sam slušala žene kako se žale na blagoslov za koji bih ja dala sve.
Izletjela sam iz crkve. U početku se nisam htjela vratiti. Nisam htjela ponovno iskusiti taj osjećaj izoliranosti. No te smo večeri, nakon razgovora s mojim suprugom, znali da ćemo nastaviti dolaziti u crkvu, ne samo zato što nas je Gospodin to zatražio, već i zato što smo oboje znali da radost koja dolazi iz obnove saveza i osjećanja Duha u crkvi nadilazi tugu koju sam osjetila toga dana…
U Crkvi postoje obudovljeni, razvedeni i nevjenčani članovi; oni s članovima obitelji koji su otpali od evanđelja; ljudi s kroničnim bolestima ili financijskim teškoćama; članovi koji osjećaju istospolnu privlačnost; članovi koji rade na prevladavanju ovisnosti ili sumnji, nedavni obraćenici; oni koji su se doselili; oni kojim su se djeca odselila; a popis se nastavlja dalje…
Spasitelj nas poziva da dođemo k njemu – bez obzira na naše okolnosti. Mi dolazimo u crkvu obnoviti svoje saveze, povećati svoju vjeru, pronaći mir i činiti kao što je on savršeno činio u svojem životu – posluživati drugima koji se osjećaju kao da ne pripadaju.«9
Pavao je objasnio da je Bog postavio Crkvu i njezine službenike »da pripravi svete za djelo službe, za izgradnju Kristova Tijela,
dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove.«10
Tužna je ironija zato kada netko, osjećajući da ne udovoljava idealima u svim aspektima života, zaključi kako ne pripada baš onoj organizaciji koju je Bog osmislio da nam pomogne napredovati prema idealu.
Ostavimo sud u Gospodinovim rukama i rukama onih koje je on za to zadužio te budimo zadovoljni time da se uzajamno volimo i odnosimo jedni prema drugima najbolje što možemo. Tražimo ga da nam pokaže put, dan za danom, da »doved[emo]… siromašne, sakate, slijepe, hrome«11 – to jest, sve – na veliku gozbu Gospodnju.
Drugi aspekt nauka pripadanja povezan je s našim vlastitim doprinosima. Iako rijetko razmišljamo o tome, veći dio našeg pripadanja dolazi iz našeg služenja i žrtvi koje podnosimo za druge i Gospodina. Pretjerana usredotočenost na naše osobne potrebe ili vlastitu utjehu može osujetiti taj osjećaj pripadanja.
Nastojimo slijediti Spasiteljev nauk:
»Tko želi biti velik među vama, neka bude vaš poslužnik! (…)
Jer Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih!«12
Pripadanje ne dolazi dok čekamo na to, već dok posežemo da pomognemo jedni drugima.
Danas, nažalost, posvećivanje sebe nekom povodu ili žrtvovanje bilo čega za bilo koga drugoga postaje protukulturno. U članku za časopis Deseret Magazine prošle godine autor Rod Dreher prepričao je razgovor s mladom majkom u Budimpešti:
»Nalazim se u tramvaju u Budimpešti… s prijateljicom koja je u svojim ranim 30-im godina – nazovimo je Kristina – dok smo na putu da intervjuiramo stariju [kršćansku] ženu koja se, sa svojim pokojnim suprugom, oduprla progonu komunističke države. Dok se truckamo po gradskim ulicama, Kristina govori o tome kako je teško biti iskrena s prijateljima njezine dobi o mukama s kojima se suočava kao supruga i majka male djece.
Kristinine su teškoće u potpunosti obične za djevojku koja uči kako biti majka i žena – ipak prevladavajući stav među njezinim naraštajem jest da su životne teškoće prijetnja dobrobiti osobe i treba ih odbiti. Svađaju li se ona i njezin muž s vremena na vrijeme? Tada bi ga trebala ostaviti, kažu oni. Iritiraju li je njezina djeca? Tada bi ih trebala poslati u vrtić.
Kristina brine da njezini prijatelji ne shvaćaju kako su iskušenja, pa čak i patnja, normalan dio života – a možda i dio dobrog života, ako nas ta patnja podučava kako biti strpljivi, ljubazni i brižni…
Sociolog religije Christian Smith sa Sveučilišta Notre Dame otkrila je u svojem proučavanju odraslih [u dobi] od 18 do 23 godine da većina njih vjeruje kako društvo nije ništa više od ‘zbirke nezavisnih pojedinca koji idu van da bi uživali u životu’.«13
Po ovoj filozofiji sve što osoba smatra teškim ‘oblik je tlačenja’.«14
Suprotno tome, naši pionirski predci stekli su duboki osjećaj pripadnosti, jedinstva i nade u Krista žrtvama koje su podnijeli kako bi služili misije, gradili hramove, pod prinudom napustili udobne domove i počeli ponovno te na mnoštvo drugih načina posvećivali sebe i svoja sredstva za stvar sionsku. Bili su voljni žrtvovati čak i svoj život ako je potrebno. I svi smo mi korisnici njihove izdržljivosti. Isto vrijedi i za mnoge danas koji možda gube obitelj i prijatelje, gube pravo na mogućnosti zaposlenja ili na drugi način trpe diskriminaciju ili netoleranciju kao posljedicu toga što su kršteni. Međutim, njihova nagrada snažan je osjećaj pripadnosti među narodom saveza. Svaka žrtva koju podnesemo u Gospodinovu djelu pomaže potvrditi naše mjesto s njim koji je dao svoj život kao otkupninu za mnoge.
Posljednji i najvažniji element nauka pripadanja središnja je uloga Isusa Krista. Ne pridružujemo se Crkvi samo radi druženja, koliko god ono bilo važno. Pridružujemo se radi otkupljenja kroz ljubav i milost Isusa Krista. Pridružujemo se kako bismo osigurali uredbe spasenja i uzvišenja za sebe i one koje volimo s obje strane vela. Pridružujemo se kako bismo sudjelovali u velikom projektu uspostavljanja Siona u pripremi za Gospodinov povratak.
Crkva je čuvar saveza spasenja i uzvišenja koje nam Bog nudi kroz uredbe svetog svećeništva.15 Obdržavanjem ovih saveza stječemo najviši i najdublji osjećaj pripadanja. Predsjednik Russell M. Nelson nedavno je napisao:
»Jednom kada smo vi i ja sklopili savez s Bogom, naš odnos s njim postaje puno bliži nego prije našeg saveza. Sada smo vezani zajedno. Zbog našeg saveza s Bogom, on se nikada neće umoriti u svojim nastojanjima da nam pomogne i nikada nećemo iscrpiti njegovo milosrdno strpljenje s nama. Svatko od nas ima posebno mjesto u Božjem srcu…
Isus Krist jamac je tih saveza« (vidi Hebrejima 7:22; 8:6).«16
Upamtimo li to, Gospodinove velike nade za nas nadahnut će nas, a ne obeshrabriti.
Možemo osjetiti radost dok težimo, pojedinačno i kao skupina, »k mjeri punine veličine Kristove«.17 Unatoč razočaranjima i preprekama na putu, to je velika potraga. Međusobno se uzdižemo i potičemo u slijeđenju uzlaznog puta, znajući da bez obzira na tegobe i bez obzira na odgađanje obećanih blagoslova, možemo se »ohrabrit[i jer je Krist] pobijedio svijet«,18 a mi smo s njim. Biti jedno s Ocem, Sinom i Svetim Duhom bez sumnje je krajnji cilj pripadanja.19
Time se nauk pripadanja svodi na ovo – što svatko od nas može potvrditi: Isus Krist umro je za mene; smatrao me vrijednim svoje krvi. On me voli i može značajno utjecati na moj život. Kada se pokajem, njegova će me milost preobraziti. Jedno sam s njim u evanđeoskom savezu. Pripadam njegovoj Crkvi i kraljevstvu te pripadam u njegovu cilju donošenja otkupljenja svoj Božjoj djeci.
Svjedočim da pripadate, u ime Isusa Krista. Amen.