Opći sabor
Nastojali su vidjeti tko je Isus
Opći sabor u listopadu 2022.


10:29

Nastojali su vidjeti tko je Isus

Svjedočim da Isus živi, da nas poznaje i ima moć iscijeliti, preobraziti i oprostiti.

Braćo, sestre i prijatelji, 2013. godine moja supruga Laurel i ja bili smo pozvani služiti kao misijski vođe u misiji Češka/Slovačka. Naše četvero djece služilo je s nama.1 Bili smo blagoslovljeni kao obitelj sa sjajnim misionarima te čudesnim češkim i slovačkim svetcima. Volimo ih.

Kada je naša obitelj ušla u misijsko polje, nešto što je starješina Joseph B. Wirthlin podučio pošlo je s nama. U govoru je naslova »Velika zapovijed« starješina Wirthlin upitao: »Volite li Gospodina?« Njegov savjet onima od nas koji bi odgovorili pozitivno bio je jednostavan i dubok: »Provedite vrijeme s njim. Razmišljajte o njegovim riječima. Uzmite njegov jaram na sebe. Nastojte razumjeti i biti poslušni.«2 Starješina Wirthlin zatim je obećao preobražavajuće blagoslove onima koji su voljni dati vremena i mjesta Isusu Kristu.3

Zdušno smo prihvatili savjet i obećanje starješine Wirthlina. Zajedno s našim misionarima, proveli smo duže vrijeme s Isusom proučavajući Mateja, Marka, Luku i Ivana iz Novog zavjeta te 3 Nefija iz Mormonove knjige. Na kraju svakoga misionarskog sastanka, vratili bismo se natrag onome što smo nazvali »Pet Evanđelja«,4 čitajući, raspravljajući, razmatrajući i učeći o Isusu.

Za mene, Laurel i naše misionare, provođenje vremena s Isusom u Svetim pismima promijenilo je sve. Stekli smo dublju zahvalnost za to tko je on bio i što mu je bilo važno. Zajedno smo razmotrili kako je on podučavao, što je podučavao, načine na koje je pokazao ljubav, što je učinio kako bi blagoslovio i služio, njegova čudesa, kako je reagirao na izdaju, što je učinio s teškim ljudskim osjećajima, njegove titule i imena, kako je slušao, kako je riješio sukob, svijet u kojem je živio, njegove usporedbe, kako je potaknuo na jedinstvo i ljubaznost, njegovu sposobnost da oprosti i iscijeli, njegove propovijedi, njegove molitve, njegovu pomirbenu žrtvu, njegovo Uskrsnuće, njegovo evanđelje.

Često smo se osjećali poput Zakeja »malog rasta« koji je otrčao kako bi se popeo na divlju smokvu dok je Isus prolazio kroz Jerihon jer smo, kako je Luka opisao, »nastoja[li]… vid[jeti] tko je Isus«.5 To nije bio Isus kakvog smo mi htjeli ili željeli da on bude, već prije Isus kakav je on doista bio i kakav jest.6 Baš kao što je starješina Wirthlin obećao, naučili smo na vrlo stvaran način da je »evanđelje Isusa Krista evanđelje preobrazbe. Uzima nas kao zemaljske muškarce i žene te nas pročišćava u muškarce i žene za vječnosti.«7

To su bili posebni dani. Počeli smo vjerovati da »Bogu ništa nije nemoguće«.8 Sveta poslijepodneva u Pragu, Bratislavi ili Brnu gdje smo doživljavali moć i stvarnost Isusa nastavljaju odjekivati u životima svih nas.

Često smo proučavali Marka 2:1–12. Dojmljiva je priča koja je tu zabilježena. Želim pročitati dio nje izravno iz Marka, a zatim je iznijeti kako sam je shvatio nakon opsežnog proučavanja i rasprave s našim misionarima i drugima.9

»Posije nekog vremena Isus opet dođe u Kafarnaum. I kad se proču da je u kući,

skupiše se mnogi tako da nije više bilo mjesta ni pred vratima. On im je navješćivao Radosnu vijest.

Tada četvorica, noseći uzetoga, pođu k njemu.

Kako ga zbog mnoštva naroda ne mogaše donijeti do njega, skinuše krov nad mjestom gdje je bio Isus te kroz otvor spustiše postelju na kojoj je ležao uzeti.

Isus vidje njihovu vjeru i reče uzetomu: ʻSinko, opraštaju ti se grijesi.ʼ«

Nakon razgovora s nekima iz mnoštva,10 Isus je pogledao uzetog čovjeka i iscijelio ga fizički, govoreći:

»‘Zapovijedam ti… ustani, uzmi postelju svoju i hajde kući svojoj!’

On ustade, smjesta uze postelju i iziđe naočigled sviju. Svi se snebivali, slavili Boga i govorili: ‘Takvo što još nigda ne vidjesmo!’«11

Dakle, priča kako sam je ja shvatio: Početkom svojeg službeništva Isus se vratio u Kafarnaum, malo ribarsko selo smješteno na sjevernoj obali Galilejskog mora.12 Nedavno je izveo niz čuda iscjeljujući bolesne i izbacujući zle duhove.13 Željni čuti i doživjeti čovjeka koji se zvao Isus, seljani su se okupili u kući za koju se govorkalo da će u njoj odsjesti.14 Kada su učinili to, Isus je počeo podučavati.15

Kuće su u to vrijeme u Kafarnaumu bile boravišta ravnog krova, jednog kata, građena jedna do drugog.16 Krov i zidovi bili su mješavina kamena, drva, gline i slame, a u njih se ulazilo setom jednostavnih stepenica smještenih uz kuću.17 Mnoštvo je brojem brzo poraslo u kući, ispunilo prostoriju u kojoj je Isus podučavao i raširilo se ulicom.18

Priča je usmjerena na »uzetoga« i njegova četiri prijatelja.19 Uzetost je oblik paralize, često popraćena slabošću i drhtavicama.20 Zamišljam da je jedan od četvorice rekao drugima: »Isus je u našem selu. Svi znamo za čuda koja je on izveo i o onima koje je iscijelio. Ako bismo samo mogli dovesti našeg prijatelja k Isusu, možda i on može biti iscijeljen.«

Stoga je svatko od njih uzeo jedan rub prostirke ili kreveta te su ga počeli nositi kroz krivudave, uske, nepopločene ulice Kafarnauma.21 Bolnih mišića, prošli su posljednji ugao samo kako bi otkrili da je, kako piše u Svetim pismima, »mnoštvo« ljudi okupljenih da slušaju toliko veliko da je nemoguće doći do Isusa.22 S ljubavlju i vjerom, četvorica ne odustaju. Umjesto toga, oni se mukom popnu stepenicama na ravni krov, pažljivo podižući svojeg prijatelja i njegov krevet sa sobom, otvore krov iznad prostorije u kojoj Isus podučava i spuste svojeg prijatelja dolje.23

Razmotrite to kako, usred onoga što je zasigurno bio ozbiljan trenutak podučavanja, Isus čuje buku grebanja, pogleda gore i vidi sve veću rupu u stropu dok prašina i slama pada u prostoriju. Uzetog čovjeka na krevetu zatim se spušta na pod. Čudesno, Isus razlučuje da ovo nije prekid, već nešto što je bitno. On gleda čovjeka na krevetu, javno oprašta njegove grijehe i iscjeljuje ga fizički.24

S tom pričom o Marku 2 na umu, nekoliko važnih istina postaje jasno o Isusu kao Kristu. Prvo, kada nastojimo pomoći nekome koga volimo doći Kristu, možemo to učiniti s pouzdanjem da Krist ima sposobnost uzdignuti teret grijeha i oprostiti. Drugo, kada Kristu donesemo fizičke, emocionalne ili druge bolesti, možemo to učiniti znajući da on ima moć iscijeliti i utješiti. Treće, kada uložimo napor poput četvorice da dovedemo druge Kristu, možemo to činiti sa sigurnošću da on vidi naše istinske nakane i da će ih primjereno poštivati.

Upamtite, Isusovo je naučavanje bilo narušeno pojavljivanjem rupe na krovu. Umjesto da ukori ili otjera tu četvoricu koja su napravila rupu zbog prekidanja, u Svetim pismima piše da »Isus vidje njihovu vjeru«.25 Oni koji su svjedočili čudu tada se »prestraši[še]… i poče[še] slaviti Boga, koji je takvu vlast dao ljudima«.26

Braćo i sestre, završio bih s dva dodatna zapažanja. Bilo kao misionari, poslužitelji, predsjednice Potpornog društva, biskupi, učitelji, roditelji, braća i sestre ili prijatelji, svi smo mi uključeni, kao učenici svetci posljednjih dana, u djelo dovođenja drugih Kristu. Tako, osobine koje su iskazala četvorica prijatelja vrijedna su razmatranja i oponašanja.27 Oni su odvažni, prilagodljivi, otporni, kreativni, svestrani, puni nade, odlučni, vjerni, optimistični, ponizni i ustrajni.

Uz to, ta četvorica naglašavaju duhovnu važnost zajednice i druženja.28 Kako bi doveli svojeg prijatelja Kristu, svako je od njih četvero morao nositi svoj rub. Ako jedan pusti, stvari postaju teže. Ako dvojica odustanu, zadatak postaje gotovo nemoguć. Svako od nas ima ulogu za odigrati u kraljevstvu Božjem.29 Dok djelujemo u toj ulozi i činimo svoj dio, nosimo svoj rub. Bilo u Argentini ili Vijetnamu, Accri ili Brisbaneu, ogranku ili odjelu, obitelji ili misionarskom suradništvu, svatko od nas ima rub za nositi. Dok to činimo, i ako želimo, Gospodin nas sve blagoslivlja. Kao što je vidio njihovu vjeru, tako će vidjeti našu i blagosloviti nas kao narod.

U različitim sam trenutcima nosio rub kreveta, a u drugim sam trenutcima bio nošen. Dio moći ove čudesne priče o Isusu jest da nas podsjeća na to koliko trebamo jedni druge, kao braća i sestre, kako bismo došli Kristu i bili preobraženi.

Ovo je dio onoga što sam naučio iz provođenja vremena s Isusom u Marku 2.

»Neka Bog udijeli da možemo [nositi svoj rub], da ne ustuknemo, ne bojimo se, već da možemo biti snažni u svojoj vjeri i odlučni u našem djelu kako bismo ostvarili svrhe Gospodnje.«30

Svjedočim da Isus živi, da nas poznaje i ima moć iscijeliti, preobraziti i oprostiti. U ime Isusa Krista, amen.

Napomene

  1. Evie, Wilson, Hyrum i George

  2. Joseph B. Wirthlin, »The Great Commandment«, Lijahona, svibanj 2007., 30.

  3. Blagoslovi koje je starješina Wirthlin utvrdio uključuju povećanu sposobnost za ljubav, voljnost da budemo poslušni Božjim zapovijedima i prijemčivi na njih, želju da služimo drugima i sklonost da stalno činimo dobro.

  4. »Evanđelja… su četverostruka prezentacija pod imenima četiri različita evanđelista ili pisaca Evanđelja o životu i naučavanju Isusa te o njegovoj patnji, smrti i uskrsnuću« (Anders Bergquist, »Bible«, uredio John Bowden, Encyclopedia of Christianity [2005.], 141.). U pomagalu Bible Dictionary nadodano je da »riječ evanđelje znači ‘dobra vijest’. Dobra je vijest da je Isus Krist izvršio savršeno Pomirenje za ljudski rod koje će otkupiti cijelo čovječanstvo… Zapisi o njegovu smrtnom životu i događajima koji se odnose na njegovo službeništvo nazivaju se Evanđelja« (Bible Dictionary, »Gospels«). U 3 Nefiju, koji je zabilježio Nefi – Helamanov unuk – sadržan je zapis o ukazanju i naučavanju uskrslog Isusa Krista u Americi netom nakon njegova Raspeća i stoga se može također nazivati »Evanđeljem«. Evanđelja su posebno neodoljiva jer su u njima zabilježeni događaji i okolnosti u kojima je sam Isus aktivno podučavao i sudjelovao. Oni su ključna polazna točka za razumijevanje Isusa kao Krista, našeg odnosa s njim i njegova evanđelja.

  5. Vidi Luka 19:1–4; vidi i Jakov 4:13 (objašnjavajući da Duh »govori o stvarima kakve uistinu jesu, i o stvarima kakve će uistinu biti«) te Nauk i saveze 93:24 (definirajući istinu kao »spoznaj[u] o stvarima kakve jesu, i kakve bijahu, i kakve će doći«).

  6. Predsjednik J. Reuben Clark slično je potaknuo proučavanje »Spasiteljeva života kao stvarne osobnosti«. Pozvao je druge da budu u svetopisamskom zapisu o životu Isusa Krista, da pokušaju i »pođu sa Spasiteljem, žive s njim, neka on bude stvaran čovjek, napola božanski, naravno, ali ipak krećući se kao što se čovjek kretao u tim danima«. Nadalje je obećao da će takvo nastojanje »pružiti vam takav pogled na njega, takvu prisnost s njim za koju mislim da ne možete dobiti ni na koji drugi način… Naučite što je učinio, što je mislio, što je podučio. Činite kako je on činio. Živite kako je on živio, onoliko koliko nam je to moguće. On je bio savršen čovjek« (Behold the Lamb of God [1962.], 8., 11.). Za uvid u vrijednost i razloge proučavanja Isusa u kontekstu povijesti, vidi N. T. Wright i Michael F. Bird., The New Testament in Its World (2019.), 172. – 187.

  7. Joseph B. Wirthlin, »The Great Commandment«, 30.

  8. Luka 1:37

  9. Uz redovitu i proširenu raspravu o Marku 2:1–12 s misionarima misije Češka/Slovačka, također sam zahvalan na lekcijama naučenim u razmatranju ovog teksta s mladićima i djevojkama razreda za misionarsku pripremu u kolčiću Salt Lake Highland te s vođama i članovima kolčića Salt Lake Pioneer za MOS.

  10. Vidi Marko 2:6–10

  11. Marko 2:11–12

  12. Vidi Bruce M. Metzger i Michael D. Coogan, urednici, The Oxford Companion to the Bible (1993.), 104.; James Martin, Jesus: A Pilgrimage (2014.), 183. – 184.

  13. Vidi Marko 1:21–45

  14. Vidi Marko 2:1–2

  15. Vidi Marko 2:2

  16. Vidi Metzger and Coogan, The Oxford Companion to the Bible, 104.; William Barclay, The Gospel of Mark (2001.), 53.

  17. Vidi Barclay, The Gospel of Mark (2001.), 53.; vidi i Martin, Jesus: A Pilgrimage, 184.

  18. Vidi Marko 2:2, 4; vidi i William Barclay, The Gospel of Mark, 52. – 53. Barclay objašnjava da je »život u Palestini bio veoma javan. Ujutro bi vrata kuće bila otvorena i svatko tko bi želio mogao bi ući i izaći. Vrata nikada ne bi bila zatvorena osim ako netko namjerno nije želio privatnost; otvorena vrata značila su otvoren poziv svima da uđu. U skromnijim domovima, poput onog kakav je onaj [utvrđen u Marku 2] zasigurno bio, nije bilo ulazne dvorane; vrata su bila otvarana izravno… na ulicu. Tako je gomila začas u potpunosti ispunila kuću i zakrčila prostor oko vrata te su svi oni revno slušali što je Isus imao za reći.«

  19. Marko 2:3

  20. Vidi Medical Dictionary of Health Terms, »palsy«, health.harvard.edu

  21. Vidi Martin, Jesus: A Pilgrimage, 184.

  22. Marko 2:4

  23. Vidi Marko 2:4; vidi i Julie M. Smith, The Gospel according to Mark (2018.), 155. – 171.

  24. Vidi Marko 2:5–12

  25. Marko 2:5; isticanje dodano

  26. Matej 9:8; vidi i Marko 2:12; Luka 5:26

  27. U Nauku i savezima 62:3 objašnjeno je da su Gospodinovi sluge »blagoslovljeni, jer svjedočanstvo koje iznesoste zabilježeno je na nebu… a grijesi su vam vaši oprošteni«.

  28. Vidi M. Russell Ballard, »Nada u Kristu«, Lijahona, svibanj 2021., 55. – 56. Predsjednik Ballard napominje da je »osjećaj pripadnosti« važan i za tjelesno i duhovno zdravlje te primjećuje da »svaki član u našim zborovima, organizacijama, odjelima i kolčićima ima bogomdane darove i talente koji mogu pomoći graditi njegovo kraljevstvo sada«. Vidi i David F. Holland, Moroni: A Brief Theological Introduction (2020.), 61. – 65. Holland raspravlja o Moroniju 6 i načinima na koje sudjelovanje i druženje u zajednici vjere pomažu olakšati takvu vrstu osobnoga duhovnog iskustva koje nas bliskije veže s Nebom.

  29. Vidi Dieter F. Uchtdorf, »Lift Where You Stand«, Lijahona, studeni 2008., 56. Starješina Uchtdorf objašnjava da »nitko od nas ne može niti treba sam poticati Gospodnje djelo. Ali ako svi stanemo zajedno na mjestu koje je Gospodin odredio i podignemo tamo gdje stojimo, ništa ne može spriječiti ovo božansko djelo da se uzdigne i krene naprijed.« Vidi i Chi Hong (Sam) Wong, »Spas u jedinstvu«, Lijahona, studeni 2014., 15. Starješina Wong poziva se na Marka 2:1–5 i podučava da »kako bismo pomogli Spasitelju trebamo zajedno raditi u jedinstvu i skladu. Svatko je važan, na svakom položaju i pozivu.«

  30. Oscar W. McConkie, Conference Report, listopad 1952., 57.