Govorimo o Kristu
Pokaj se, obrati Gospodinu i budi iscijeljen
»Evo, tko se god obrati od grijeha svojih, tomu je oprošteno, i ja, Gospod, više ih se ne spominjem« (NiS 58:42).
Nedavno je dobra i odana žena koju poznajem ozbiljno ozlijeđena u automobilskoj nesreći. Slomila je rebra i kralježak. Dio njezinog oporavka zahtijevao je nošenje gipsane longete na leđima i vratu kako ih ne bi mogla pomicati. Longeta je izgledala vrlo neudobno. No bila je nužna. Omogućavala je položaj u kojem su njezina leđa i vrat mogli biti iscijeljeni.
Pokajanje je poput te longete. Kada griješimo ozljeđujemo svoju dušu, a kako bismo je ponovno iscijelili potrebno je božansko liječenje. Pokajanje omogućava stanje koje dopušta Spasitelju da nas iscijeli kroz moć pomirenja (vidi 3. Nefi 9:13). Ako neki dio pokajanja nije ugodan – poput longete na slomljenim leđima – trebamo se svejedno pokajati.
Predsjednik Dieter F. Uchtdorf, drugi savjetnik u Prvom predsjedništvu, naučavao je: »Pravo nas pokajanje podsjeća da činimo ispravno. Da bismo se istinski pokajali, moramo prepoznati svoje grijehe i osjetiti žaljenje, to jest božansku žalost, i priznati te grijehe Bogu. Ako su naši grijesi ozbiljni, moramo ih također priznati našem ovlaštenom svećeničkom vođi. Moramo od Boga tražiti oprost i učiniti sve što možemo kako bismo ispravili svaku štetu koju su naša djela možda uzrokovala. Pokajanje znači promjenu uma i srca – prestajemo činiti ono što je krivo i počinjemo činiti ono što je ispravno. To donosi novi stav prema Bogu, samome sebi i životu općenito.«1
Kada uspješno dovršimo postupak pokajanja, rezultat je iscjeljenje, olakšanje i sreća. Dorothy J. R. White zapisala je:
Razmotri suze koje padaju izvana,
no očiste nutrinu.2
Gospodin postojano moli, s ljubavlju i uvjeravanjem da se pokajemo jer nas želi iscijeliti. Patio je u svom tijelu i duhu kako bi platio cijenu za naše grijehe ako se pokajemo. Objasnio je:
»Jer, gle, ja, Bog, pretrpjeh to za sve da ne bi trpjeli oni koji se obrate.
No, ne obrate li se oni, moraju trpjeti kao i ja.
To trpljenje prouzroči da ja, kao Bog, najveći od svih uzdrhtim od bola, i da krvarim iz svake pore i da mi trpi tijelo i duh – I htjedoh da ne pijem tu gorku čašu, i zgrozih se –
Ipak, slava budi Ocu, ja ispih i dovrših priprave svoje sinovima ljudskim.
Stoga zapovijedam vam opet da se obratite« (NiS 19:16–20).
Pokajmo se sada, obratimo se Gospodinu i budimo iscijeljeni.
Izgubljeni sin ponizno se vratio svom ocu i rekao: »Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se zovem tvojim sinom« (Luka 15:21). Njegov mu je otac poželio dobrodošlicu kući. Tako nam naš Nebeski Otac izražava dobrodošlicu kada se pokajemo.
Povratak izgubljenog sina, James Tissot