Uvijek ga se spominjati
Iz govora održanog na sveučilištu Brigham Young – Idaho 27. siječnja 2009. Da biste preslušali govor na engleskom jeziku posjetite web.byui.edu/devotionalsandspeeches/default.aspx.
Kada se uvijek spominjemo Spasitelja možemo »učini[ti] rado sve što je u našoj moći«, uvjereni da će nam njegova moć i ljubav pomoći u svemu.
Sakramentalne molitve potvrđuju da je središnja svrha sakrementa, kako ga je Gospodin Isus Krist uspostavio, »uvijek ga se spominjati« (NiS 20:77, 79). Spominjati se Spasitelja očito uključuje sjećanje na njegovo pomirenje, koje je simbolično predstavljeno kruhom i vodom kao simbolima njegove patnje i smrti. Nikada ne smijemo zaboraviti što je on učinio za nas, jer bez njegovog pomirenja i uskrsnuća život ne bi imao smisla. Međutim, s njegovim pomirenjem i uskrsnućem naši životi imaju vječne, božanske mogućnosti.
Želio bih detaljnije govoriti o tri stanovišta što znači »uvijek ga se spominjati«: prvo, nastojati znati i slijediti njegovu volju; drugo, prepoznati i prihvatiti našu obvezu da budemo odgovorni Kristu za svaku misao, riječ i djelo; i treće, živjeti s vjerom i bez straha da se uvijek možemo uzdati u Spasitelja za pomoć koju trebamo.
1. Nastojte znati i slijediti Kristovu volju baš kao što je on tražio Očevu volju.
Sakramentalni blagoslov kruha obvezuje nas da budemo voljni uzeti na sebe ime Sina »i uvijek ga se spominjati i obdržavati zapovijedi njegove koje [nam] on dade« (NiS 20:77). Također bi bilo prikladno pročitati ovaj savez na sljedeći način: »Uvijek ga se spominjati kako bismo obdržavali njegove zapovijedi.« Tako se on uvijek spominjao svog Oca. Kao što je rekao: »Ja sam od sebe ne mogu ništa činiti. Kako čujem, sudim, i moj je sud pravedan, jer ne tražim svoju volju, nego volju onoga koji me poslao« (Ivan 5:30).
Isus je ostvario savršeno jedinstvo s Ocem podloživši se, i u tijelu i u duhu, volji Očevoj. Govoreći o svom Ocu, Isus je rekao: »Uvijek činim što je njemu ugodno« (Ivan 8:29). Isus se podložio čak i do smrti jer je to bila volja Očeva: »Volja će Sinova utonuti u volji Očevoj« (Mosija 15:7). Njegova usredotočenost na Oca jedan je od načelnih razloga zašto je Isusovo službeništvo imalo takvu jasnoću i moć.
Na isti način vi i ja možemo postaviti Krista u središte našeg života i postati jedno s njime kao što je on jedno s Ocem (vidi Ivan 17:20–23). Možemo započeti uklanjanjem svega iz svog života i zatim vraćanjem natrag po redu važnosti sa Spasiteljem u središtu. Prvo bismo trebali staviti na mjesto ono što nam omogućuje da ga se uvijek spominjemo – redovite molitve i proučavanje Svetih pisama, misaono proučavanje apostolskih naučavanja, tjedna priprema dostojnog blagovanja sakramenta, nedjeljna bogoštovlja te bilježenje i spominjanje onoga što nas Duh i iskustvo podučavaju o sljedbeništvu.
Možete pomisliti i na druge stvari što je posebice primjenjivo za vas u ovom trenutku vašeg života. Jednom kada odvojimo dovoljno vremena i sredstava za ta pitanja o stavljanju Krista u središte našeg života, možemo početi nadodavati druge odgovornosti i vrijednosti, poput obrazovanja i obiteljskih odgovornosti. Na ovaj način ono što je ključno neće biti istisnuto iz našeg života onime što je samo dobro, a ono što je od manje važnosti imat će manji prioritet ili će biti u potpunosti odbačeno.
Priznajem da se usklađivanje naše volje s voljom Isusa Krista, onako kako ju je on uskladio s voljom Oca, ponekada ne može lako ostvariti. Predsjednik Brigham Young (1801–1877) s razumijevanjem je govorio o našem izazovu kada je rekao:
»Nakon svega što je rečeno i učinjeno, nakon što je tako dugo vodio ovaj narod, ne opažate li da postoji nedostatak pouzdanja u našeg Boga? Možete li vi to opaziti u sebi? Možete upitati: ‘[Brate] Brigham, opažate li vi to u sebi?’ Da, mogu vidjeti da mi nedostaje pouzdanja, do određene mjere, u njega u koga imam povjerenja. Zašto? Zato što nemam moć, kao posljedica onoga što je pad donio na mene …
Nešto se uzdigne u meni, s vremena na vrijeme[,] što povlači mjerljivu granicu između mojih interesa i interesa mog Oca na Nebu; nešto što ne čini moje interese i interese mog Oca na Nebu potpuno ujedinjenima.
Znam da bismo trebali osjećati i razumjeti, koliko je to moguće, koliko nam to pala narav dopušta, koliko možemo zadobiti vjere i spoznaje da sami razumijemo, da je interes tog Boga kojem služimo naš interes, i da nemamo niti jedan drugi, ni u vremenu ni u vječnosti.«1
Iako ne mora biti lako, moramo dosljedno hrliti naprijed s vjerom u Gospodina. Mogu posvjedočiti da će s vremenom naša želja i sposobnost da se uvijek spominjemo i slijedimo Spasitelja rasti. Trebali bismo strpljivo raditi prema tome cilju i uvijek se moliti za razlučivanje i božansku pomoć koju trebamo. Nefi je savjetovao: »Kažem vam, morate uvijek moliti i nikad ne klonuti. Ne smiješ ništa obavljati za Gospoda, ne moliš li se najprvo Ocu u ime Kristovo da on tebi posveti čin tvoj, da čin tvoj bude na dobrobit duše tvoje« (2. Nefi 32:9).
Svjedočim o jednostavnom primjeru takve molitve kada smo starješina Dallin H. Oaks iz Zbora dvanaestorice apostola i ja bili zaduženi voditi intervju s bračnim parom iz druge države putem videokonferencije. Netom prije odlaska u studio još jednom sam pregledao podatke koje smo sakupili o paru i osjećao sam se spreman za intervju. Nekoliko minuta prije dogovorenog termina ugledao sam starješinu Oaksa kako sjedi sam pognute glave. Ubrzo je podignuo svoju glavu i rekao: »Upravo sam dovršio svoju molitvu kao pripremu za intervju. Trebat ćemo dar razlučivanja.« On nije zanemario najvažniju pripremu, molitvu da posveti čin za našu dobrobit i Gospodinovu slavu.
2. Pripremite se odgovarati Kristu za svaku misao, riječ i djelo.
Sveta pisma su jasna kada kažu da će doći veliki dan suda kada će Gospodin suditi narode (vidi 3. Nefi 27:16) i kada će se svako koljeno pognuti i svaki jezik priznati da je on Krist (vidi Rimljanima 14:11; Mosija 27:31; NiS 76:110). Zasebnu narav i opseg tog suda opisao je Alma u Mormonovoj knjizi.
»Naše će nas, naime, riječi suditi, da, sva djela naša će nas suditi, nećemo se naći bez ljage. I naše će nas misli osuditi, i u tom strašnom stanju nećemo se usuditi pogledati Boga našega, i bili bismo zacijelo sretni kad bismo mogli zapovijedati stijenama i planinama da se sruše na nas, i sakriju nas od nazočnosti njegove.
No, to nije moguće. Morat ćemo izići i stati pred njim u slavi njegovoj, i u moći njegovoj, i u sili, veličanstvu i gospodstvu njegovu, i priznati na vječnu svoju sramotu da su svi njegovi sudovi pravedni, da je on pravedan u svim djelima svojim, i da je milostiv sinovima ljudskim, i da on ima svu vlast spasiti svakog čovjeka koji vjeruje u ime njegovo i rađa plodom dostojnim obraćenja« (Alma 12:14–15).
Kada je Spasitelj opisao svoje evanđelje, taj je sud bio u njegovom središtu. Rekao je:
»Evo, dadoh vam Evanđelje svoje, a ovo je Evanđelje što vam ga dadoh. Dođoh na svijet da činim volju Oca svoga, jer me Otac moj posla.
A Otac me moj posla da budem uzdignut na križ, i pošto budem uzdignut na križ, da sve ljude privučem k sebi, da, kao što ljudi uzdigoše mene, i Otac njih uzdigne, te oni stanu preda me da im se sudi za djela njihova, bila ona dobra ili zla.
Poradi toga bijah uzdignut. Stoga ću moću Očevom sve ljude privući k sebi da im se sudi po djelima njihovim« (3. Nefi 27:13–15).
Biti »uzdignut na križ« je, naravno, simboličan način pozivanja na pomirenje Isusa Krista po kojem je udovoljio zahtjevima koje bi pravda imala nad svakim od nas. Drugim riječima, svojim patnjama i smrću u Getsemaniju i na Golgoti, platio je sve što je pravda mogla zahtijevati od nas zbog naših grijeha. Stoga on stoji na mjestu pravde te je utjelovljenje pravde. Baš kao što je Bog ljubav, Bog je isto i pravda. Naši dugovi i obveze sada su prema Isusu Kristu. Stoga on ima pravo suditi nas.
Taj je sud, on izjavljuje, utemeljen na našim djelima. Posebice »radosna vijest« njegovog evanđelja je da on nudi dar praštanja uvjetovan našim pokajanjem. Stoga, ako naša djela uključuju djela pokajanja, on nam oprašta naše grijehe i pogreške. Ako smo odbacili dar oprosta, odbijajući se pokajati, onda se nameću kazne pravde koju on sad predstavlja. Rekao je: »Jer, gle, ja, Bog, pretrpjeh to za sve da ne bi trpjeli oni koji se obrate. No, ne obrate li se oni, moraju trpjeti kao i ja« (NiS 19:16–17).
Stoga, uvijek ga se spominjati znači da se uvijek sjećamo kako ništa nije skriveno od njega. Ne postoji dio našeg života, bilo u djelu, riječi ili čak i misli, koji može biti skriven od znanja Oca i Sina. Niti jedna prijevara na testu, niti jedan slučaj krađe u dućanu, niti jedna maštarija ili ugađanja, i niti jedna laž nije prešućena, predviđena, skrivena ili zaboravljena. S čime god se »izvučemo« u životu ili uspijemo sakriti od drugih ljudi, s time ćemo se i dalje morati suočiti kada dođe neizbježan dan kada budemo uzdignuti pred Isusom Kristom, Bogom čiste i savršene pravde.
Ta mi je stvarnost pomogla potaknuti me u raznim trenucima da se pokajem ili uopće izbjegnem grijeh. Jednom prilikom, vezano za prodaju kuće, došlo je do pogreške u dokumentaciji i našao sam se u položaju gdje sam bio pravno prisiljen dobiti više novca od kupca. Moj me agent za nekretnine upitao želim li zadržati novac budući da sam imao pravo na to. Pomislio sam na suočavanje s Gospodinom, savršenstvo pravde i pokušaj objašnjavanja da sam imao zakonsko pravo iskoristiti kupca i njegovu pogrešku. Nisam se mogao zamisliti da sam uvjerljiv, posebice jer ću vjerojatno u istom trenutku tražiti milost za sebe. Znao sam da ne bih mogao živjeti sa sobom kada bih bio toliko nepošten da zadržim novac. Odgovorio sam agentu da ostajemo pri dogovorenome kako smo to prvotno shvatili. Puno mi je vrjednije od bilo kojeg novčanog iznosa znati da se nemam ni za što pokajati u tom poslu.
U svojoj sam mladosti jednom bio nemaran na način koji je uzrokovao manju povredu jednom od moje braće. Nisam priznao svoju glupost tada i nitko nikada nije saznao za moju ulogu u tome. Mnogo godina kasnije molio sam se da mi Bog otkrije bilo što iz mog života što je trebalo ispraviti kako bih mogao biti prihvatljiviji pred njime i taj mi je događaj pao na pamet. Zaboravio sam na to, no Duh mi je šapnuo da je to bio nerazriješeni prijestup kojeg sam trebao priznati. Nazvao sam svog brata, ispričao se i zatražio oprost kojeg je on odmah i velikodušno dao. Moja sramota i žaljenje bilo bi manje da sam se ispričao kada se nezgoda dogodila.
Bilo mi je zanimljivo ili značajno da Gospodin nije zaboravio na taj događaj iz daleke prošlosti iako ja jesam. Grijesi se ne rješavaju sami sebe niti samo nestaju. Grijehe se »ne pomeće pod tepih« u vječnoj ekonomiji događaja. Njih treba riješiti, a predivno je to što zbog Spasiteljeve pomirbene milosti njih možemo riješiti na puno sretniji i manje bolan način nego da sami izravno zadovoljavamo povrijeđenu pravdu.
Trebali bismo se ohrabriti i kada razmišljamo o sudu u kojem se ništa ne previđa jer to također znači da niti jedno djelo poslušnosti, ljubaznosti ili dobrote, bez obzira kako maleno bilo, nikada neće biti zaboravljeno i niti jedan odgovarajući blagoslov neće biti uskraćen.
3. Ne bojte se i ugledajte se na Spasitelja za pomoć.
U ranim danima obnove, Isus je savjetovao i utješio Josepha Smitha i Olivera Cowderyja koji su radili na prijevodu Mormonove knjige i kojima će svećeništvo uskoro biti predano. Joseph je u tom trenutku imao 23 godine, a Oliver 22. Progoni i druge prepreke bile su česte, ako ne i stalne. U tim je uvjetima, u travnju 1829, Gospod izgovorio ove riječi njima:
»Ne boj se, dakle, malo stado! Dobro činite; nek se zemlja i pakao udružuju protiv vas, jer, budete li na mojoj stijeni sazidani, neće vas oni nadvladati.
Gle, ne osuđujem vas! Pođite svojim putem i ne griješite više! Trijezno izvodite djelo koje vam zapovjedih!
Gledajte k meni u svakoj misli! Ne sumnjajte, ne bojte se!
Gle rana što bok moj probodoše, a tako i ožiljaka od čavala na rukama i nogama mojim! Vjerni budite, zapovijedi moje obdržavajte, i baštinit ćete kraljevstvo nebesko. Amen« (NiS 6:34–37).
Naravno, ugledati se u Spasitelja u svakoj misli drugi je način da se kaže: »Uvijek ga se spominjati«. Ne trebamo sumnjati ili bojati se kada to činimo. Spasitelj je podsjetio Josepha i Olivera, kao što podsjeća nas, da je kroz njegovo pomirenje on dao svu moć na nebu i zemlji (vidi Matej 28:18) te ima i sposobnost i volju zaštititi nas i posluživati našim potrebama. Samo trebamo biti vjerni i možemo se uzdati isključivo u njega.
Prije ohrabrujuće objave Josephu i Oliveru, prorok je izdržao gorko, bolno iskustvo koje ga je podučilo da se ugleda u Spasitelja i ne boji ljudskih mišljenja, pritisaka i prijetnji.
U lipnju 1828. Joseph je dopustio Martinu Harrisu da uzme prvih 116 stranica rukopisa Mormonove knjige iz Harmonyja u Pennsylvaniji kako bi ih pokazao članovima obitelji u Palmyri u New Yorku. Nakon što ih Martin nije uspio vratiti kao što je obećao, zabrinuti je Joseph putovao kočijom do kuće svojih roditelja u općini Manchester u New Yorku. Prorok je odmah poslao po Martina. Kada je Martin stigao, priznao je da nema rukopis niti zna gdje je.
Joseph je izjavio: »O, moj Bože, moj Bože… sve je izgubljeno; izgubljeno je. Što da učinim? Sagriješio sam. Ja sam taj koji je doveo u iskušenje Božji bijes jer sam ga tražio ono što ga nisam imao pravo tražiti… Kojeg li prijekora nisam dostojan od anđela Najvišega?«
Idućeg se dana prorok vratio u Harmony. Kada je došao rekao je: »Počeo sam se ponizno moliti u revnosnoj molitvi pred Gospodom… da mogu, ako je moguće, zadobiti milost iz njegovih ruku te oprost za sve što sam učinio što je protivno njegovoj volji.«2
Nakon što je prekorio Josepha što se bojao čovjeka više od Boga, Gospodin mu je rekao:
»Ti si Josip«, Gospodin je rekao, »odabran si da djelo Gospodnje izvedeš, no, zbog prijestupa, ne budeš li na oprezu, ti ćeš pasti.
No, sjeti se, Bog je milosrdan. Obrati se, dakle, od onoga što učini, a što je protivno zapovijedi koju ti dadoh, i ti si i dalje odabran i nanovo na djelo pozvan« (NiS 3:9–10).
»Na neko je vrijeme Gospodin uzeo Josephu Urim i Tumim i ploče. No, te su mu stvari ubrzo bile vraćene. ‘Anđeo je bio presretan kada mi je vratio Urim i Tumim’, prisjećao se prorok, ‘i rekao mi je da je Bog zadovoljan mojom vjernošću i poniznošću, te da me voli zbog mojeg kajanja i revnosti u molitvi, u čemu sam izvršio svoju dužnost toliko dobro da sam se… mogao ponovno upustiti u djelo prevođenja.’ Kako je Joseph napredovao u velikom djelu pred njim, sada je bio ojačan slatkim osjećajem primanja Gospodinovog oprosta i obnovljenom odlučnošću vršenja njegove volje.«3
Prorokova odlučnost da se oslanja ne Boga i ne boji što čovjek može učiniti ispravljena je nakon ovog iskustva. Njegov je život nakon toga bio sjajan primjer onoga što znači spominjati se Krista oslanjajući se na njegovu moć i milosrđe. Joseph je sljedećim riječima izrazio to razumijevanje tijekom svog vrlo teškog i napornog utamničenja u Libertyju u Missouriju:
»Znadete, braćo, kako velikoj lađi vrlo pomaže veoma maleno kormilo u vrijeme oluje, jer se pomoću njega nosi s vjetrom i valovima.
Stoga, ljubljena braćo, učinimo rado sve što je u našoj moći; a tad možemo biti mirni s najvećom sigurnošću da ćemo gledati spasenje Božje, i da se ruka njegova objavi« (NiS 123:16–17).
Ukratko, »uvijek ga se spominjati« znači da ne živimo svoje živote u strahu. Znamo da će izazovi, razočaranja i boli zadesiti svakog od nas na drugačije načine, no također znamo da će na kraju sve pridonijeti za našu dobrobit zbog našeg božanskog Zagovornika (vidi NiS 90:24; 98:3). To je vjera koju bi predsjednik Gordon B. Hinckley (1910–2008) tako jednostavno izrazio kada bi rekao: »Sve će biti dobro.«4 Kada se uvijek prisjećamo Spasitelja možemo »učiniti rado sve što je u našoj moći«, uvjereni da će nam njegova moć i ljubav pomoći u svemu.
Uvijek ga se spominjimo – »da Duh njegov uvijek bude s [nama]« (NiS 20:77). Svjedočim o moći pomirenja Isusa Krista, i o stvarnosti živućeg, uskrslog Gospodina. Svjedočim o beskrajnoj i osobnoj ljubavi Oca i Sina za svakog od nas i molim se da ćemo živjeti u stalnom spominjanju te ljubavi u svim svojim oblicima.
Mir vam svoj ostavljam, Walter Rane, s ljubaznošću Church History Museum; Slomljen kruh, Walter Rane.
Krist u Getsemaniju, Heinrich Hofmann, s ljubaznošću C. Harrison Conroy Co.
Drugi dolazak, Harry Anderson © IRI.
Premaza slijepcu oči, Walter Rane, s ljubaznošću Church History Museum.