Smrt iživot

Pogled pionira na uskrsnuće

Kad su rani obraćenici Crkve putovali prema zapadnim Sjedinjenim Državama kako bi se združili sa svecima, suočavali su se sa smrću, no bili su osnaženi svojom novom vjerom u obnovljeno evanđelje. Slijede izvaci iz zapisa pionira koji pokazuju nadu svetaca u uskrsnuće, kao i utješna naučavanja prvih petorice predsjednika Crkve.

Priča o bezimenom ocu Skandinavcu, svecu posljednjih dana, čiji je mladi sin preminuo na putovanju od New Yorka do Ute 1866. godine:

»Uz pomoć prijatelja iskopan je grob u koji su položeni posmrtni ostaci. Dijete je umrlo od zarazne bolesti, bez okupljenih ožalošćenika, bez formalne ceremonije, bez cvjetnih aranžmana, bez duhovne pjesme, bez riječi hvalospjeva. Ali prije nego što je ožalošćeni otac otišao, izrekao je kratku molitvu posvećenja na svom materinjem jeziku (danskom) kako slijedi: …

‘Nebeski Oče: Dao si mi ovo malo blago – ovog dragog dječaka, a sada si ga pozvao odavde. Hoćeš li udijeliti da njegovi posmrtni ostaci mogu spokojno ležati ovdje do zore uskrsnuća? Neka bude tvoja volja. Amen.’

Ustajući s tla, njegove oproštajne riječi bile su:

‘Zbogom, moj dragi mali Hanse – moj predivni dječače.’ Zatim je spuštene glave i bolna srca odvažno nastavio svoj put do kampa.«¹

Predsjednik Joseph Smith (1805–1844):

»Kako je utješno ožalošćenima kada se moraju rastati s mužem, ženom, ocem, majkom, djetetom ili dragim rođakom, da znaju kako će oni, iako je zemaljsko tijelo položeno i iščezava, ponovno ustati s vječnim žarom u besmrtnoj slavi, da više ne tuguju, pate ili umru, već da budu baštinici Božji, a subaštinici s Isusom Kristom.«²

Joseph Watson Young (1828–1873), nećak Brighama Younga koji je putovao iz Engleske u Sjedinjene Države 1853. godine:

»Bilo je tužno poslati bližnjega u tiho plavetnilo u mrkloj noći sa svega nekoliko svjedoka… Nije imao rođaka na brodu niti bilo koga tko bi ga oplakivao osim prijatelja u službeništvu. To su najnježnije nade ljudske prirode uništene u trenutku. Ovaj mladić ostavio je sve kako bi išao u Sion, a njegovo je srce gorjelo s veselim iščekivanjem budućnosti, ne misleći da će njegovo zemaljsko tijelo biti predano gladnome valu. Međutim, nije umro poput onih koji nisu imali nade, jer bio je izmiren sa svojim Bogom, i imao je potpuno uvjerenje u veličanstveno uskrsnuće u zori pravednika.«³

Predsjednik Brigham Young (1801–1877):

»Kako je mračna dolina i sjena onoga što nazivamo smrću! Kako je čudesno prijeći iz ovog stanja postojanja, barem što se tiče smrtnoga tijela, u stanje praznine! Kako je mračna ta dolina! Kako je čudesan taj put, a mi njime moramo ići sami. Želio bih vam reći, moji prijatelji i braćo, kada bismo mogli vidjeti stvari onakvima kakve jesu, a vidjet ćemo ih i razumjeti, ova dolina smrti toliko je neznatna da ćemo se okrenuti, osvrnuti na nju i misliti, nakon što je prijeđemo: ovo je doista najveća blagodat mog cijelog postojanja, jer prijeđoh iz stanja tuge, jada, žalosti, nesreće, bijede, boli, tjeskobe i razočaranja u stanje postojanja, gdje mogu uživati u punini života onoliko koliko je to moguće bez tijela.«⁴

Dan Jones (1811–1862), velški obraćenik koji je s gđom Williams i drugim članovima Crkve plovio za Sjedinjene Države 1849. godine:

»Stanje gđe Williams iz Ynysybonta u blizini Tregarona [Wales] brzo se pogoršava i čini se da neće dugo živjeti… Rekla je da je najveća čast koju je ikada primila bila ta što je mogla postati članica istinite crkve Sina Božjega, da u njezinom srcu nema straha prema drugom životu i da je njezina religija sada pokazala svoju snagu više nego ikada prije… Svečano je savjetovala svoje sinove neka nastave vjerno do smrti kako bi mogli s njom zadobiti bolje uskrsnuće… Nastavila je prisebno kroz noć, a u četvrt sata nakon četiri sljedećeg jutra njezin je duh otišao u miru, ostavljajući osmjeh na njezinim usnama.«⁵

Predsjednik John Taylor (1808–1887):

»Kako je samo utješno za one koji oplakuju gubitak dragih prijatelja u smrti da znaju kako ćemo ponovno biti združeni s njima! Kako je ohrabrujuće za sve koji žive prema objavljenim načelima istine, možda još važnije za one čiji su životi prilično dobro proživljeni, koji su ustrajali noseći žestinu i breme svoga vremena, da znaju da ćemo uskoro skršiti uze grobnice, i ustati kao žive i besmrtne duše kako bismo uživali u društvu naših iskušanih i vjernih prijatelja, da nas više nikada ne muči smrt, te da dovršimo djelo koje nam je Otac dao da učinimo!«⁶

Andrew Jenson (1850–1941), danski imigrant koji je putovao u karavani Andrewa H. Scotta iz Nebraske, SAD, u Utu 1866. godine:

»Kada smo vidjeli kako se njihovi [naših suputnika] zemaljski ostaci polažu u majku zemlju, u pustinji, svi smo jecali ili smo bili na rubu suza; jer pomisao na pokapanje najdražih na ovaj način, kada prijatelji i rodbina moraju odmah nastaviti put, bez nade da će ikada ponovno posjetiti počivalište svojih mrtvih, bila je doista tužna i teška… Ali njihovi će grobovi biti nađeni kada Gabriel oglasi svoju trublju u jutro prvoga uskrsnuća. Ovi koji su otišli ostavili su svoja tijela dok su koračali prema Sionu. Gospodin ih je pozvao kući prije nego što su došli do svog odredišta. Nije im bilo dozvoljeno vidjeti Sion u tijelu; no primit će slavu i radovati se kasnije. Oni su umrli nastojeći slušati Boga i obdržavati njegove zapovijedi, a blagoslovljeni su oni koji umru u [Gospodu].«⁷

Predsjednik Wilford Woodruff (1807–1898):

»Bez Kristova evanđelja, odvajanje smrću jedna je od najsumornijih tema o kojoj je moguće razmišljati; no čim primimo evanđelje i naučimo načelo uskrsnuća, sumornost, tuga i patnja uzrokovani smrću u velikoj su mjeri uklonjeni… Uskrsnuće mrtvih pokazuje se pred prosvijetljenim umom čovjeka, a on dobiva temelj na kojem njegov duh može počinuti. To je danas stav svetaca posljednjih dana. Mi znamo za sebe, nismo u tami po ovom pitanju. Bog nam je to objavio i mi razumijemo načelo uskrsnuća od mrtvih te da evanđelje donosi život i besmrtnost.«⁸

William Driver (1837–1920), pionir koji je putovao iz Engleske u New York, SAD, 1866. godine:

»Willie, moje drago dijete, bio je vrlo bolestan cijele noći do 7.30 sati, kada je bio oslobođen svoje patnje. Neka Bog blagoslovi njegovu dragu dušu. Kako je samo patio. Umro je u nesreći s kolima gospodina Poultera na brdu St. Ann u Wandsworthu, Surrey, Engleska. O, kako tugujem zbog ove velike nesreće. O, Gospodine, pomozi mi svojom moću da to podnesem prihvaćajući tvoju volju i potakni me da ti plemenitije i vjernije služim, da mogu živjeti kako bih se pripremio susresti ga u sretnijem i boljem svijetu s njegovom dragom sestrom Elizabeth Maryann i da za uskrsnuća pravednih budem tamo kako bih se sastao s njima.«⁹

Predsjednik Lorenzo Snow (1814–1901):

»U sljedećem životu naša će tijela biti proslavljena i lišena bolesti i smrti. Ništa nije tako lijepo poput osobe u uskrslom i proslavljenom stanju. Ništa nije tako očaravajuće nego biti u ovom stanju i biti s našim ženama, djecom i prijateljima.«¹⁰

Ilustracije: Michael T. Malm i pozadina: Welden C. Andersen © IRI

Lijevo: predsjednik Brigham Young Iznad: Joseph Watson Young

Desno: predsjednik John Taylor Iznad: Dan Jones

Dodaci: Brigham Young, John Willard Clawson; fotografija Josepha Watsona Younga, s ljubaznošću Crkvene povijesne knjižnice; fotografija Dana Jonesa © IRI; John Taylor, A. Westwood, s ljubaznošću Crkvenog povijesnog muzeja

Desno: predsjednik Wilford Woodruff. Iznad: Andrew Jenson

Desno: predsjednik Lorenzo Snow Iznad: William Driver

Dodaci: Wilford Woodruff, H. E. Peterson © IRI; fotografija Andrewa Jensona, Harold Howell Jenson, s ljubaznošću Crkvene povijesne knjižnice; fotografija Williama Drivera, s ljubaznošću Crkvene povijesne knjižnice; Lorenzo Snow, Lewis Ramsey, s ljubaznošću Crkvenog povijesnog muzeja © IRI