Privučeni hramu
Za mnoge dobre ljude, hram nadahnjuje osjećaje koji mogu odmah prodrijeti u srce.
Prije nego što sam pozvan kao član Drugog zbora Sedamdesetorice, proveo sam sa svojom ženom nekoliko godina služeći u hramovima Campinas i São Paulo u Brazilu. U oba hrama, često sam bio zadivljen vidjevši kako su ponekad ljudi koji prolaze pored hrama toliko privučeni da stanu, uđu i raspituju se o njemu.
Kada bi ušli, rekli bismo im da ne smiju ići dalje bez odgovarajuće pripreme. Tada bismo im objasnili svrhu hrama, naveli nešto od osnovnog nauka evanđelja i pozvali ih da se sastanu s misionarima. Za mnoge dobre ljude, hram je sam po sebi veliki misionar jer nadahnjuje osjećaje koji mogu odmah prodrijeti u srce.
Moja žena Elizabeth i ja poznajemo moć tih osjećaja iz prve ruke. Prije gotovo 40 godina, naš dobar prijatelj i kolega, član Crkve, počeo nam je spominjati evanđelje u neformalnom razgovoru. U nekoliko prilika poslao je misionare da nas posjete. Misionari su nam se svidjeli i pristali smo sudjelovati u raspravi, ali nismo bili istinski zainteresirani za ono što su podučavali.
To se promijenilo u listopadu 1978, kada je moj kolega pozvao nekoliko prijatelja, uključujući nas, na dane otvorenih vrata hrama São Paulo Brazil. Unajmio je nekoliko autobusa o vlastitom trošku kako bi mu se njegovi prijatelji mogli pridružiti u hramu, udaljenom oko 80 km.
U trenutku kad je Elizabeth ušla u krstionicu, ona je osjetila nešto što nije osjetila nikada prije, nešto što je kasnije prepoznala kao Duha Svetoga. Osjećaj je bila velika radost u njezinom srcu. U tom je trenutku znala da je Crkva istinita i da je to Crkva kojoj želi pristupiti.
Sličan je osjećaj obuzeo i mene pred kraj posjeta, kada smo otpraćeni do sobe za pečaćenje gdje smo čuli o nauku o vječnim obiteljima. Taj me je nauk dirnuo. Bio sam uspješan u svom poslu, ali dugo sam osjećao prazninu u svojoj duši. Nisam znao kako ispuniti tu prazninu, ali sam osjetio da ima veze s mojom obitelji. Tamo, u sobi za pečaćenje, stvari su se počele slagati u mom umu i srcu.
Za par dana misionari su nas opet posjetili. Ovoga puta bili smo jako zainteresirani čuti njihovu poruku.
Starješine su nas potaknule da se gorljivo molimo za istinu. Shvatio sam da je to jedini način na koji sam se mogao moliti. Znao sam da nisam mogao preuzeti obvezu pridružiti se Crkvi bez pravog svjedočanstva. Mučilo me je što se trebam obratiti Nebeskom Ocu kako bih zamolio za njegovu potvrdu, ali istovremeno, bio sam siguran da će mi odgovoriti. Iznio sam mu duboke težnje svoga srca i molio ga za odgovor koji će me uvjeriti da je pristupanje Crkvi ispravan put.
Sljedeći tjedan u Nedjeljnoj školi, naš prijatelj, koji nas je pozvao u hram na dane otvorenih vrata, sjedio je iza mene. Nagnuo se naprijed i počeo razgovarati sa mnom. Riječi koje je izgovorio odgovorile su točno na moju molitvu. Nisam sumnjao da mi je Nebeski Otac govorio kroz njega. U to sam vrijeme bio strog i krut muškarac, ali moje se srce rastopilo i počeo sam plakati. Kad je moj prijatelj završio, pozvao je moju ženu i mene da se krstimo. Mi smo pristali.
Dana 31. listopada 1978, niti mjesec dana od našeg iskustva u hramu São Paulo, bili smo kršteni i potvrđeni. Sljedeći smo dan sudjelovali u drugom zasjedanju posvećenja hrama São Paulo Brazil. Godinu dana kasnije vratili smo se u hram s naša dva sina kako bismo bili zapečaćeni kao obitelj. Sva su tri događaja bila lijepa, nezaboravna iskustva. Nastavili smo se tako osjećati uz redovito hramsko bogoštovlje tijekom godina.
Dvadeset i osam godina od dana našeg krštenja, moja žena i ja ponovno smo stajali u hramu São Paulo Brazil. Bio sam pozvan kao predsjednik hrama. Bilo je dirljivo iskustvo ponovno hodati prostorijama doma Gospodnjeg i ponovno osjećati dirljive osjećaje koji su bili pokretač našeg obraćenja.
Hram i dalje donosi veliku sreću mojoj supruzi i meni. Kada ugledamo mladi par kako ulazi u hram da bi bio zapečaćen kao vječna obitelj, osjećamo veliku nadu.
Mnogi su ljudi u svijetu spremni čuti poruku evanđelja. Osjećaju žeđ sličnu onoj koju sam ja osjetio prije više od 30 godina. Hram i njegove uredbe dovoljno su moćne da utaže tu žeđ i ispune prazninu.
Fotografija: Laureni Fochetto