Rast na plodnom tlu: vjerna mladež u Ugandi
Cindy Smith živjela je u Ugandi dok je njezin muž tamo radio, a sada žive u Uti, u SAD-u.
Dok prihvaćaju evanđelje Isusa Krista i žive po njemu, mladi u Ugandi vide vjeru i nadu kako raste oko njih.
U srcu istočne Afrike, lijepa zemlja Uganda blagoslovljena je obroncima zasađenim šećernom trskom i stablima banane – te mladim ljudima spremnim prihvatiti evanđelje Isusa Krista i živjeti po njemu.
Prvi okol u Ugandi organiziran je 2010. Crkva brzo raste, s mnogim mladićima i djevojkama u svakom odjelu i ogranku.
Podizanje stijega, pružanje primjera
Djevojke u jednom odjelu bile su nadahnute učenjima sestre Elaine S. Dalton, vrhovne predsjednice Djevojaka, o kreposti: »Sada je vrijeme za svakoga od nas da ustane i razvije stijeg svijetu pozivajući na povratak kreposti.«1 Djevojke su se popele na brežuljak s pogledom na grad i podigle zlatne stjegove simbolizirajuću njihovo obećanje da će biti primjer kreposti. Zajedno su pjevale »High on the Mountain Top« (Hymns, br. 5.).
Te su djevojke podigle svoja osobna mjerila pravednosti. Njihova je poslušnost ojačala njihova svjedočanstva i utjecala na druge. Sestra Dalton je rekla: »Ne smijete podcijeniti moć vašeg pravednog utjecaja.«2 I poput stijega, primjer ovih djevojaka maše cijelom svijetu.
Sandra
Poput mnogih djevojaka u Ugandi, Sandra pješači više od kilometra do crkve, pomaže počistiti sastajalište petkom i pohađa vjeronauk subotom. U tjednu ustaje prije 5.00 sati ujutro kako bi čitala školske knjige, a zatim hoda do škole, vraćajući se doma nakon 18.00 sati. Propustila je školsku godinu zbog financijskih poteškoća, no suočava se s izazovima uz pozitivan stav: »Evanđelje mi je zaista pomoglo ostati čvrstom i nepokolebljivom.«
Sandra je jedini član Crkve u svom domu, ali njezini roditelji podupiru crkvenu službu, poput one kada je odjel očistio zemljište lokalnog sirotišta. Njezina obitelj uviđa kako joj je evanđelje pomoglo biti jakom, čak i kada se suočavala s nerješivim problemima. Razmišljajući o izvoru te snage, Sandra kaže: »Kad idem u crkvu, osjećam se kao da stavljam bojnu opremu Božju« (vidi Efežanima 6:11–17).
Novija obraćenica, Susan, voli Crkvu. Porijeklom iz Južnog Sudana, njezina je obitelj pobjegla od poteškoća i bila blagoslovljena dolaskom misionara u Ugandu. Kao izbjeglica, našla je mir i zaštitu u evanđelju. Nedjeljom bi dovodila svoju mlađu braću i sestre u Crkvu, kao i do desetoro djece koja nisu članovi Crkve. Nakon iznenadne smrti člana obitelji vratila se u Južni Sudan, gdje čeka da se Crkva uspostavi u njezinom području. I Susan i Sandra suočavaju se s izazovima, ali se oslanjaju na Boga i uživaju u plodovima života po evanđelju Isusa Krista (vidi Alma 32:6–8, 43).
Žrtvovanje za služenje misije
Mladići u Ugandi počinju igrati nogomet kao dječaci, koristeći čvrsto povezane grane kao loptu. Od najmlađih dana, Dennis je imao dara za sport pa mu je njegova srednja škola dala školarinu da igra za njihovu momčad. Nakon što je završio srednju školu, profesionalni klub mu je ponudio plaću, sobu i hranu. Bilo je to ostvarenje sna, ali Dennis je znao da će mu to vjerojatno omesti planove da kasnije tijekom godine ode na misiju.
Dennis
Dennisova želja da čini ono što Nebeski Otac želi da čini bila je toliko jaka da nije bio niti u iskušenju ostati u momčadi kada je došlo vrijeme služiti misiju. Mnogi su propitivali njegov izbor, ali Dennis je bio siguran da je donio pravu odluku – za sebe i za druge. »Moja dva mlađa brata i sestra upravo su bili kršteni«, rekao je. »Nikada nisam mislio da će moja sestra čuti evanđelje. Kada vidim kako Bog radi čuda u mojoj obitelji, dobivam vedru nadu za svoju budućnost.«
U Dennisovom odjelu mladići proučavaju knjigu Propovijedaj moje evanđelje svaki tjedan. Postali su poput momčadi, radeći blisko s cjelodnevnim misionarima i dovodeći prijatelje na nedjeljne sastanke i ostale aktivnosti, uključujući košarku i nogomet tijekom tjedna. Svećenici su krstili prijatelje i ostale koje su pomagali podučavati zajedno s misionarima. Tijekom nekoliko godina, ova je momčad ojačala cijeli odjel, a četvero od njih, uključujući Dennisa, dobili su pozive služiti u misiji Kenija Nairobi.
Slijedili su savjet starješine Davida A. Bednara iz Zbora dvanaestorice apostola »da postanu misionari puno prije nego predaju prijave za misiju«.3 To su postigli radeći zajedno kao zbor, momčad bolja od svake druge.
Sva su četiri misionara savladala izazove kako bi služili. Wilberforce objašnjava: »Skoro sam izgubio vjeru odlaska na misiju [zbog troškova], ali sam onda pročitao Matej 6:19–20: ‘Ne sabirajte sebi blago na zemlji… Nego sabirajte sebi blago na nebu.’ Tako sam uz marljivost i predanost bio sposoban ostvariti cilj služiti cjelodnevnu misiju. Volim misionarsku službu. Ništa nije bolje od traženja kraljevstva nebeskog.«
Nada za budućnost
Mladež Ugande pomaže tamo izgraditi Božje kraljevstvo, s velikom nadom za budućnost. Iako nema hrama u istočnoj Africi, mladi se raduju vremenu kada će se oženiti u udaljenom hramu. Aktivnosti jednog okola usredotočile su se na pripremanje ulaska u hram, a na završetku je član predsjedništva okola iznio svoje svjedočanstvo: »Bog vas voli. Vi ste budućnost Crkve u Ugandi.« Ova pravedna mladež već ima veliki utjecaj.
Ti mladići i djevojke Ugande žrtvuju svjetovne stvari za blagoslove koji će trajati zauvijek. Posijali su sjeme vjere i brinu se o njemu (vidi Alma 32:33–37). Poput stabla ispunjenog plodom (vidi Alma 32:42), mladi dijele radost evanđelja na toj plodnoj zemlji.
Na vrhu: Mladi zajedno prisustvuju domjenku okola.
Iznad: Susan (u sredini), izbjeglica u Ugandi, našla je mir u evanđelju i dovela braću i sestre te drugu djecu u Crkvu.
Sredina: Djevojke ovog odjela uživaju radeći na Osobnom napretku.
Desno: Dennis je odustao od mjesta u profesionalnoj nogometnoj momčadi kako bi propovijedao evanđelje. On i drugi mladići u njegovom svećeničkom zboru žrtvovali su se i nadvladali izazove kako bi služili misiju.
Fotografije: Cindy Smith