Uskrsnuće Isusa Krista i istine o tijelu

David A. Edwards

Crkveni časopisi

Kroz svoje uskrsnuće Isus Krist nas je podučavao važnim istinama o tijelu.

»Reče: ‘Svršeno je!’ te nakloni glavu i – predade duh« (Ivan 19:30). U tom je trenutku duh Isusa Krista napustio njegovo tijelo – tijelo koje je pretrpjelo patnju kako bi pomirio za grijehe svih ljudi i pomagao im u slabostima njihovim (vidi Alma 7:12–13). To tijelo, sada prazna posuda, skinuto je s križa, zamotano u lan i naposljetku položeno u grobnicu. Trećeg su dana do grobnice došle žene kako bi dovršile pripreme za pokop tog tijela.

No tijela nije bilo.

Otkriće prazne grobnice bilo je tek početak. Marija Magdalena, apostoli i mnogi drugi kasnije su posvjedočili nečem čudesnom: uskrslom, savršenom Isusu Kristu, u opipljivom i ljudskom obliku.

Spasitelj se pobrinuo da oni koji su mu posvjedočili nakon njegovog Uskrsnuća potpuno razumiju kakvo je tijelo imao. Pozvao je apostole, na primjer, da opipaju njegovo tijelo kako bi se uvjerili da je bio od mesa i kostiju, a ne duh (vidi Luka 24:36–40).¹ Čak je jeo s njima (vidi Luka 24:42–43).

Kad su apostoli ispunili svoju dužnost naviještanja evanđelja Isusa Krista, suočili su se s oprečnošću i progonima, nekima koji su nastali zbog toga što su podučavali da je Isus Krist uskrsnuo i da će zbog toga svi ljudi uskrsnuti (vidi Djela 4:1–3).

Danas je uskrsnuće Isusa Krista ključno u poruci koju njegova Crkva objavljuje svijetu, jednako kao i tada. Kao što je prorok Joseph Smith rekao: »Temeljna načela naše religije su svjedočanstvo apostola i proroka o Isusu Kristu, da je umro, bio pokopan, ponovno ustao treći dan i bio uznesen na nebo; i sve drugo što se odnosi na našu religiju samo je dodatak tome.«²

Uskrsnuće pomaže odgovoriti na osnovna pitanja o Božjoj naravi, našoj naravi i našem odnosu s Bogom, svrsi ovog života i nadi koju imamo u Isusa Krista. Evo nekoliko istina naglašenih uskrsnućem Isusa Krista.

Nebeski Otac ima proslavljeno tijelo

Ideja da Bog ima ljudsko obličje svakako je ukorijenjena u Bibliji,³ kao i u popularnoj imaginaciji, no mnoge su teološke i vjersko-filozofske tradicije odbacile tu ideju u korist Boga »bez tijela, dijelova ili strasti«,⁴ jer je, ovako gledajući, tijelo (i tvar uopće) zla ili nestvarna, dok su duh, um ili ideje prava bit konačnog bića ili stvarnosti.

Kako je veličanstveno jednostavna i revolucionarna, onda, bila objava o Božjoj naravi kroz njegovog Sina, Isusa Krista.

Tijekom svojeg službeništva, Spasitelj je rekao: »Tko je vidio mene, vidio je i Oca« (Ivan 14:9). To je bilo još točnije nakon njegovog uskrsnuća sa savršenim, besmrtnim tijelom, što je pokazalo da »Otac ima tijelo od mesa i kostiju opipljivo kao i čovječje, Sin također« (NiS 130:22).

Tako je otkrivena tjelesna priroda Nebeskog Oca. Kako je Joseph Smith kasnije objasnio: »To što je bez tijela ili dijelova je ništa. Ne postoji drugi Bog na nebu osim onoga koji ima tijelo i kosti.«⁵

Starješina Jeffrey R. Holland iz Zbora dvanaestorice apostola rekao je to ovako: »Ako posjedovanje tijela ne samo da nije potrebno nego nije ni poželjno od strane Božanstva, zašto je Otkupitelj čovječanstva otkupio svoje tijelo, otkupljujući ga od dohvata smrti i groba i jamčeći da više nikad neće biti odvojeno od njegovog tijela u vremenu li vječnosti? Svatko tko odbacuje ideju o utjelovljenom Bogu, odbacuje i smrtnog i uskrslog Krista.«⁶

Nebeski Otac je svemoćan, sveznajući i sve voli

Najbolje osobine Nebeskog Oca također su otkrivene u samoj činjenici uskrsnuća Isusa Krista. Kao što je starješina D. Todd Christofferson iz Zbora dvanaestorice apostola rekao: »Uzimajući u obzir stvarnost Kristovog uskrsnuća, sumnje u svemoćnost, sveznanje i dobrohotnost Boga Oca – koji je dao svojeg Jedinorođenog Sina za otkupljenje svijeta – neutemeljene su.«⁷

Božja moć, znanje i dobrota dokazani su uskrsnućem Isusa Krista, što potvrđuje mudrost i ljubav u naumu Nebeskog Oca i njegovoj sposobnosti (i sposobnosti njegovog Sina) da ga ispuni.

Mi smo Božja djeca

Kao što nas Biblija podučava, stvoreni smo »na sliku Božju… muško i žensko« (Postanak 1:27). Uskrsnuće Isusa Krista učvrstilo je ovu istinu. Zapravo, upravo u trenutku njegovog uskrsnuća, Isus Krist je naglasio svoj odnos s Nebeskim Ocem, govoreći: »Uzlazim svome Ocu i vašemu Ocu, svome Bogu i vašemu Bogu« (Ivan 20:17; kurziv nadodan).

Spasitelj je otkrio da u svojoj biti Bog i čovječanstvo nisu posve različiti jedni od drugih. Osnovni oblik naših tijela je sličan našim duhovima,⁸ naši su duhovi stvoreni na sliku Božju jer je to priroda odnosa roditelj–dijete.

Tijelo je osposobljavajući i plemeniti dar

Kroz svoje uskrsnuće Spasitelj nam je pokazao da je fizičko, utjelovljeno postojanje sastavni dio vječnog bića Boga i njegove djece. Kao što je Gospodin objavio Josephu Smithu: »Počela su vječna, a duh i počelo, nerazdvojno povezani, primaju puninu radosti« (NiS 93:33). Ova nerazdvojna veza spaja duh i tjelesnu tvar kako bi bili jedno besmrtno, neraspadljivo, slavno i savršeno tijelo – jedina vrsta tijela koja je sposobna primiti puninu radosti koju Bog posjeduje.

Nasuprot tome, nakon posjedovanja fizičkog tijela i zatim odvajanja od njega radi ulaska u duhovni svijet, »mrtvi smatrahu… odsutnost duhova svojih iz tijela svojih ropstvom« (NiS 138:50; vidi i NiS 45:17).

Čak su i naša smrtna tijela ključni dio nauma Nebeskog Oca i božanski su dar. Kad su naši predsmrtni duhovi došli na ovu zemlju, »nadodano« (Abraham 3:26) im je tijelo. Kao što je prorok Joseph Smith podučavao: »Došli smo na ovu zemlju da bismo mogli imati tijelo i predstaviti ga čistim pred Bogom u nebeskom kraljevstvu. Veliko načelo sreće sastoji se u tome da imamo tijelo. Đavao nema tijelo i u tome leži njegova kazna.«⁹

Kao što je starješina David A. Bednar iz Zbora dvanaestorice apostola podučavao: »Naša fizička tijela omogućavaju širinu, dubinu i intenzitet iskustva koje jednostavno nije bilo moguće steći u našem predsmrtničkom stanju. Stoga su naši odnosi s drugim ljudima, naša sposobnost da prepoznamo i djelujemo u skladu s istinom te naša sposobnost da poslušamo načela i uredbe evanđelja Isusa Krista pojačani kroz naša fizička tijela. U školi smrtnosti možemo iskusiti nježnost, ljubav, dobrotu, sreću, tugu, razočaranje, bol, pa čak i izazove fizičkih ograničenja na načine koji nas pripremaju za vječnost. Jednostavnim rječnikom, postoje lekcije koje moramo naučiti i iskustva koja moramo imati, kako Pisma opisuju, ‘s obzirom na tijelo’ (1 Nefi 19:6; Alma 7:12–13).«¹⁰

Također, kao što je Joseph Smith podučavao, »sva bića koja imaju tijelo imaju moć nad onima bez tijela«.¹¹ Sotona nas može iskušavati, no ne može nas prisiliti. »Đavao nema moći nad nama ukoliko mu mi to ne dozvolimo.«¹²

Konačno, dar savršenog, uskrslog tijela pomaže nam zauvijek se maknuti od Sotoninog utjecaja. Da nije bilo uskrsnuća, »dusi naši morali bi postati podložni… đavl[u], da ne ustan[u] više. I dusi naši morali bi postati poput njega, a mi bismo morali postati đavli, anđeli đavlu, te biti isključeni iz nazočnosti Boga našega, i ostati s ocem laži, u bijedi poput njega« (2 Nefi 9:8–9).

Duh i tijelo nisu neprijatelji

Premda su različiti, duh i tijelo ne pripadaju dvjema suštinski različitim i nepomirljivim stvarnostima. Kao što je Joseph Smith učio: »Ne postoji nikakva nematerijalna tvar. Sav je duh tvar, no ona je izvrsnija ili čistija, i može se razlučiti jedino čišćim očima; ne možemo ga vidjeti; no, kad tijela naša budu očišćena vidjet ćemo da je sve to tvar« (NiS 131:7–8).

U svom proslavljenom, uskrslom stanju, Isus Krist predstavlja savršeno jedinstvo duha i tijela, prikazujući nam da »duh i tijelo duša su čovječja« (NiS 88:15). U ovom životu nastojimo biti »duhovne naravi« umjesto »putene naravi« (2 Nefi 9:39), da »odloži[mo] naravnoga čovjeka« (Mosija 3:19) i »zauzda[mo] sve strasti svoje« (Alma 38:12). No to ne znači da su duh i tijelo neprijatelji. Kao što nam je Isus Krist pokazao, tijelo ne treba prezirati i zamijeniti već poboljšati i promijeniti.

Život u smrtnom tijelu ima smisleni cilj

Poimanje da je ovaj život ispit ima više smisla kad razmislimo što znamo o svom životu prije i nakon ovoga. Živjeli smo kao duhovi prije nego smo došli na zemlju i Nebeski Otac je predvidio da postanemo poput njega i živimo vječno s besmrtnim fizičkim tijelima. Ove istine znače da naše vrijeme testiranja u ovim smrtnim tijelima nije proizvoljno nego ima stvarno značenje i cilj.

Kao što je starješina Christofferson objasnio: »To znači da bismo svojim izborima pokazali Bogu (i sami sebi) svoju predanost i sposobnost živjeti njegov celestijalni zakon dok se nalazimo izvan njegove nazočnosti i s fizičkim tijelom sa svim njegovim moćima, potrebama i željama. Bismo li mogli obuzdati tijelo kako bi postalo oruđe umjesto gospodar duha? Bi li nam mogle biti povjerene i u vremenu i u vječnosti božanske moći, uključujući i moć stvaranja života? Bismo li mogli pojedinačno nadvladati zlo? Oni koji će to moći ‘slava će se nadodati glavama njihovim u vijeke vjekova’ [Abraham 3:26] – vrlo značajan aspekt te slave su uskrsnuće, besmrtnost i proslavljeno fizičko tijelo.«¹³

Naša iskustva u našim trenutnim tijelima, uključujući naše odnose jednih s drugima, značajna su jer nalikuju na ono što će doći. Kao što je Joseph Smith učio: »I ona ista društvenost koja postoji među nama ovdje postojat će među nama i ondje, samo što će biti združena s vječnom slavom, a tu slavu mi sad ne uživamo« (NiS 130:2).

Imamo nadu u Isusa Krista

Od pogleda na praznu grobnicu, uskrsnuće Isusa Krista donijelo je nadu jer u njegovom uskrsnuću prepoznajemo vjerojatnost vlastitog uskrsnuća, u kojem »svi [n]aši gubitci bit će [n]am nadoknađeni… ukoliko nastavi[mo] biti vjerni.«¹⁴

Spasiteljevi prvi apostoli mogli su iznositi odvažno svjedočanstvo o njegovom uskrsnuću jer su vidjeli i opipali njegovo tijelo. No radilo se o nečemu puno većem. Baš kao što je Isus Krist iscijelio tjelesne nedostatke kako bi pokazao da ima moć oprostiti grijehe (vidi Luka 5:23–25), njegovo je uskrsnuće – opipljiv dokaz njegove moći da prevlada fizičku smrt – njegovim sljedbenicima postalo uvjerenje u njegovu moć da može prevladati duhovnu smrt. Obećanja koja je dao u svojim naučavanjima – oprost grijeha, mir u ovom životu, vječni život u Očevom kraljevstvu – postala su stvarna, a njihova vjera nepokolebljiva.

»A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti [n]aša vjera« (1 Korinćanima 15:17). Budući da je ustao iz mrtvih, možemo »imati nadu kroz pomirenje Kristovo i moć uskrsnuća njegova, da će[mo] biti uzdignuti u život vječni, i to zbog vjere [n]aše u njega u skladu s obećanjem« (Moroni 7:41).

Tijekom svog smrtnog života, Isus Krist je pozvao ljude da ga slijede. Nakon njegove smrti i uskrsnuća, odredište je postalo još jasnije. Ako, poslušnošću zakonima i uredbama evanđelja, njegujemo »celestijalni duh« u sebi, možemo »primit[i] isto tijelo koje bijaše naravno tijelo« i biti »oživljeni dijelom celestijalne slave [i] primiti od nje, i to puninu« (NiS 88:28–29). On je pokazao put. On je put. Kroz njegovu moć – kroz Pomirenje i Uskrsnuće – moguća je ova celestijalna punina, koja uključuje puninu radosti u uskrslom tijelu.