Poglavlje 3
Zlatne ploče
Ovo je poglavlje 3 nove narativne povijesti Crkve u četiri sveska nazvane Sveci: Priča Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Knjiga će na 14 jezika biti dostupna u tisku, u odsjeku Povijest Crkve u aplikaciji Evanđeoska knjižnica, te na internetu na stranici sveci.lds.org. Sljedećih nekoliko poglavlja bit će objavljeno u budućim izdanjima sve dok svezak 1 ne bude izdan kasnije ove godine. Ta će poglavlja biti dostupna na 47 jezika u aplikaciji Evanđeoska knjižnica i na stranici sveci.lds.org. Poglavlje 2 opisuje Josephovo Prvo viđenje – viđenje Oca i Sina u proljeće 1820. godine.
Prozvao me je po imenu, Michael Malm
Tri su godine prošle i tri žetve. Joseph je većinu dana provodio krčeći zemlju, premećući tlo i radeći kao najamni radnik kako bi uštedio novac za godišnju gotovinsku isplatu za obiteljsko imanje. Zbog posla nije mogao često pohađati školu pa je većinu svojeg slobodnog vremena provodio s obitelji ili drugim radnicima.
Joseph i njegovi prijatelji bili su mladi i neozbiljni. Ponekada bi napravili nerazborite pogreške, a Joseph je otkrio kako jedan oprost ne znači da se nikada ponovno neće morati pokajati. Niti je njegovo veličanstveno viđenje odgovorilo na svako pitanje niti je zauvijek okončalo njegovu pomutnju.1 Stoga je nastojao ostati blizu Bogu. Čitao je svoju Bibliju, imao povjerenja u moć Isusa Krista da ga spasi te je bio poslušan Gospodinovoj zapovijedi da se ne pridruži ijednoj crkvi.
Poput mnogih ljudi u tom području, uključujući njegovog oca, Joseph je vjerovao da će Bog objaviti spoznaju kroz predmete poput štapova ili kamenova, kao što je to učinio s Mojsijem, Aronom i drugima u Bibliji.2 Jednoga dana, dok je Joseph pomagao susjedu s kopanjem bunara, naišao je na mali kamen ukopan duboko u zemlji. Svjestan da su ljudi ponekada koristili posebno kamenje kako bi tražili izgubljene predmete ili izgubljeno blago, Joseph se pitao je li našao jedan takav kamen. Gledajući u njega, vidio je ono što je nevidljivo naravnom oku.3
Josephov dar korištenja tog kamena dojmio je članove obitelji koji su vidjeli to kao znak božanske naklonosti.4 No, iako je imao dar vidioca, Joseph i dalje nije bio siguran je li Bog bio zadovoljan njime. Više nije mogao osjetiti oprost i mir koje je osjećao nakon svojeg viđenja Oca i Sina. Umjesto toga, često se osjećao osuđenim zbog svojih slabosti i nesavršenosti.5
Dana, 21. rujna 1823., sedamnaestogodišnji Joseph je ležao budan u sobi u potkrovlju koju je dijelio sa svojom braćom. Te je večeri ostao budan do kasno u noć, slušajući svoju obitelj kako razgovara o različitim crkvama i naucima koje su one naučavale. Sada su svi spavali i u kući je vladala tišina.6
U tami svoje sobe, Joseph se počeo moliti, usrdno preklinjući da mu Bog oprosti njegove grijehe. Čeznuo je za komunikacijom s nebeskim glasnikom koji bi ga mogao uvjeriti u njegov položaj pred Gospodinom i dati mu spoznaju o evanđelju koja mu je obećana u šumarku. Joseph je znao da mu je Bog ranije odgovorio na njegove molitve pa je imao potpuno pouzdanje da će mu odgovoriti ponovno.
Dok se Joseph molio, svjetlo se pojavilo pokraj njegovog kreveta i jačalo je dok nije ispunilo cijelo potkrovlje. Joseph je pogledao prema gore i vidio anđela kako stoji u zraku. Anđeo je nosio neporubljenu bijelu halju koja je sezala do njegovih zapešća i gležnjeva. Svjetlo je zračilo iz njega, a njegovo je lice sjalo poput munje.
Joseph se prvo uplašio, no ubrzo ga je ispunio mir. Anđeo ga je oslovio imenom i predstavio se kao Moroni. Rekao je da je Bog oprostio Josephu njegove grijehe i sada je imao djelo koje je trebao obaviti. Izjavio je da će se o Josephovom imenu govoriti dobro i zlo među svim narodima.7
Moroni je govorio o zlatnim pločama ukopanima u obližnjem brdu. Na pločama je bio urezan zapis o drevnom narodu koji je nekoć živio u Amerikama. Zapis je sadržavao priče o njihovom porijeklu i događaj kada ih je Isus Krist posjetio i podučio punini svojeg evanđelja.8 Ukopano s pločama, rekao je Moroni, bilo je kamenje vidioca, koje je Joseph kasnije nazvao Urim i Tumim ili tumači. Gospodin je pripremio ovo kamenje kako bi pomoglo Josephu s prijevodom zapisa. Prozirno je kamenje bilo međusobno povezano i pričvršćeno na naprsnik.9
Tijekom ostatka posjeta, Moroni je navodio proročanstva iz biblijskih knjiga Izaije, Joela, Malahije i Djela apostolskih. Objasnio je kako Gospodin ubrzo dolazi i da ljudska obitelj neće ispuniti svrhu svojeg stvaranja ako najprije Božji drevni savezi ne budu obnovljeni.10 Moroni je rekao da je Bog odabrao Josepha za obnovu tog saveza i ako on odabere biti vjeran Božjim zapovijedima, on će biti taj koji će objaviti zapis na pločama.11
Prije nego je otišao, anđeo je zapovjedio Josephu da se brine o pločama i nikome ih ne pokazuje osim ako ne bude drugačije upućen, upozoravajući ga da će biti uništen ne bude li poslušan tom savjetu. Zatim se svjetlo sakupilo oko Moronija, a on je uzašao na nebo.12
Dok je Joseph ležao razmišljajući o viđenju, svjetlo je ponovno preplavilo sobu i Moroni se ponovno pojavio, izlažući istu poruku kao i prije. Tada je otišao, tek da bi se još jednom ukazao i iznio svoju poruku po treći puta.
»Sada, Josephe, pripazi«, rekao je. »Kada odeš po te ploče, um će ti biti ispunjen tamom i svaki će oblik zla nahrupiti u tvoj um kako bi te spriječilo u obdržavanju Božjih zapovijedi. Upućujući Josepha nekome tko će ga podržati, Moroni ga je potaknuo da ispriča svojem ocu o svojim viđenjima.
»On će vjerovati u svaku riječ koju ćeš reći«, anđeo je obećao.13
Narednog jutra Joseph nije ništa rekao o Moroniju, iako je znao da je i njegov otac vjerovao u viđenja i anđele. Umjesto toga, proveli su jutro ubirući plodove s obližnjeg polja s Alvinom.
Rad je bio naporan. Joseph je nastojao održati korak sa svojim bratom dok su želi sa svojim kosama gore–dolje kroz visoko žito. No, Moronijevi su ga posjeti održali budnim kroz cijelu noć i njegove su se misli stalno vraćale na drevni zapis i brdo u kojem je on ukopan.
Ubrzo je prestao raditi i Alvin je to primijetio. »Moramo nastaviti raditi«, povikao je prema Josephu, »ili nikada nećemo dovršiti svoje zaduženje«.14
Joseph je pokušao raditi marljivije i brže, no što god da je učinio, nije mogao pratiti Alvina. Nakon nekog vremena, Joseph st. je primijetio da je Joseph izgledao blijedo te je ponovno prestao raditi. »Idi kući«, rekao je, vjerujući da je njegov sin bolestan.
Joseph je poslušao svojeg oca i počeo teturati natrag prema kući. No, dok je pokušao prijeći ogradu, iscrpljen se srušio na zemlju.
Dok je ondje ležao, skupljajući snagu, vidio je Moronija kako još jednom stoji iznad njega, okružen svjetlošću. »Zašto nisi rekao svojem ocu ono što sam ti rekao?«, upitao je.
Joseph je rekao kako se pobojao da mu otac neće povjerovati.
»Vjerovat će«, Moroni mu je jamčio, a tada ponovio svoju poruku od sinoć.15
Joseph st. je zaplakao kada mu je njegov sin rekao za anđela i njegovu poruku. »Bilo je to viđenje od Boga«, rekao je. »Poslušaj ga.«16
Fotografija brda Kumora i okolnog područja iz zraka, Craig Dimond
Joseph je odmah krenuo prema tom brdu. Moroni mu je tijekom te noći pokazao viđenje mjesta gdje su ploče skrivene pa je znao kamo treba ići. Jedno od najviših u području, brdo se nalazilo oko pet kilometara od njegove kuće. Ploče su bile zakopane ispod velikog, zaobljenog kamena sa zapadne strane brda, nedaleko od njegovog vrha.
Joseph je razmišljao o pločama dok je hodao. Iako je znao da su svete, bilo mu je teško, a ne pitati se kolika im je bila vrijednost. Čuo je priče o skrivenom blagu koje su štitili zaštitnički duhovi, no Moroni i ploče koje je on opisao bili su drugačiji od tih priča. Moroni je bio nebeski glasnik kojeg je Bog odredio da sigurno preda taj zapis njegovom odabranom vidiocu. A ploče su bile dragocjene, ne zato što su bile zlatne, već zato što su svjedočile o Isusu Kristu.
Ipak, Joseph si nije mogao pomoći i ne razmišljati o tome kako točno zna gdje pronaći dovoljno blaga da oslobodi svoju obitelj od siromaštva.17
Stigavši do brda, Joseph je pronašao mjesto koje je vidio u viđenju i počeo je kopati pri dnu kamena dok nije otkrio rubove. Tada je pronašao veliku granu stabla i iskoristio ju kao polugu da podigne kamen i makne ga nastranu.18
Ispod stijene nalazila se posuda, a njezine su stranice i dno bile od kamena. Pogledavši unutra, Joseph je vidio zlatne ploče, kamenje vidioca i naprsnik.19 Ploče su bile prekrivene drevnim zapisima i s jedne strane spojene trima prstenima. Svaka je ploča bila oko 15 cm široka, 20 cm duga i tanka. Činilo se kako je dio ploča zapečaćen kako ih nitko ne bi mogao čitati.20
Zapanjen, Joseph se ponovno pitao koliko bi ploče vrijedile. Posegnuo je prema njima – i osjetio kako udar struji kroz njega. Trznuo je rukom unatrag, no zatim još dva puta posegnuo za pločama te je svaki puta bio stresen.
»Zašto ne mogu primiti ovu knjigu?«, zavapio je.
»Zato što nisi bio poslušan Gospodinovoj zapovijedi«, začuo se obližnji glas.21
Joseph se okrenuo i vidio Moronija. Odjednom je poruka od sinoć preplavila njegov um i on je razumio da je zaboravio istinsku svrhu zapisa. Počeo se moliti, a njegovi su se um i duša probudili za Svetoga Duha.
»Gledaj«, Moroni je zapovjedio. Još se jedno viđenje odvilo pred Josephom, a on je vidio Sotonu okruženog njegovom bezbrojnom vojskom. »Sve je ovo pokazano, dobro i zlo, sveto i nečisto, Božja slava i moć tame«, anđeo je izjavio, »kako bi nadalje mogao poznavati dvije moći i da zli nikada ne bi imao utjecaj na tebe niti te prevladao.«
Uputio je Josepha da pročisti svoje srce i osnaži svoj um kako bi primio zapis. »Ako ćeš ikada zadobiti ove svetosti, to mora biti molitvom i vjernošću u poslušnosti Gospodinu«, Moroni je objasnio. »Nisu ovdje položene u svrhu stjecanja probitka i bogatstva za slavu ovog svijeta. Zapečaćene su moću vjere.«22
Joseph je upitao kada može dobiti ploče.
»Dvadeset i drugog dana narednog rujna«, rekao je Moroni, »dovedeš li pravu osobu sa sobom.«
»Tko je prava osoba?«, Joseph je upitao.
»Tvoj najstariji brat.«23
Još od kako je bio dijete, Joseph je znao da se može osloniti na svojeg najstarijeg brata. Alvin je sada imao dvadeset i pet godina te je mogao pribaviti vlastiti farmu ako je to htio. No, odabrao je ostati na obiteljskoj farmi i pomoći svojim roditeljima da se smjeste i budu sigurni na svojoj zemlji kako budu stariji. Bio je ozbiljan i marljiv, a Joseph ga je neizmjerno volio i divio mu se.24
Možda je Moroni osjetio da je Josephu bila potrebna mudrost i snaga njegovog brata da postane onakva osoba kakvoj bi Gospodin mogao povjeriti ove ploče.
Vraćajući se kući te večeri, Joseph je bio umoran. No, njegova se obitelj okupila oko njega čim je ušao kroz vrata, željna znati što je našao na brdu. Joseph im je počeo govoriti o pločama, no Alvin je prekinuo kada je primijetio koliko je umorno Joseph izgledao.
»Pođimo u krevet«, rekao je, »i u jutro ćemo se rano ustati i poći na posao.« Imat će dovoljno vremena sutra da čuju ostatak Josephove priče. »Ako će nam majka rano pripremiti večeru«, rekao je, »onda ćemo imati ugodnu, dugu večer i svi ćemo sjesti i saslušati te.«25
Naredne večeri, Joseph je iznio što se dogodilo na brdu i Alvin mu je povjerovao. Kao najstariji sin u obitelji, Alvin se oduvijek osjećao odgovornim za fizičku dobrobit svojih starih roditelja. On i njegov brat čak su počeli graditi veću kuću za obitelj kako bi im bilo udobnije.
Sada se činilo da se Joseph brinuo za njihovu duhovnu dobrobit. Iz večeri u večer plijenio je pažnju svoje obitelji s pričama o zlatnim pločama i ljudima koji su ih pisali. Obitelj se zbližila, a njihov je dom postao miran i sretan. Svi su osjećali da će se nešto predivno uskoro dogoditi.26
Tada, jednog je jesenskog jutra, manje od dva mjeseca nakon Moronijevog posjeta, Alvin došao kući s jakom boli u svojem trbuhu. Previjajući se u agoniji, preklinjao je svojeg oca da pozove pomoć. Kada je liječnik konačno došao, dao je Alvinu veliku dozu kredastog lijeka, no to je samo pogoršalo stvari.
Alvin je danima ležao u krevetu, previjajući se od bolova. Znajući da će vjerojatno umrijeti, pozvao je Josepha. »Učini sve što je u tvojoj moći da zadobiješ zapise«, rekao je Alvin. »Budi vjeran u primanju poduka i obdržavanju svake zapovijedi koja ti je dana.«27
Preminuo je ubrzo nakon toga i tuga je zavladala u kući. Na pogrebu je propovjednik gotovo rekao da Alvin ide u pakao, koristeći njegovu smrt kako bi upozorio druge što će se dogoditi ne bude li Bog posredovao da ih spasi. Joseph st. je bio bijesan. Njegov je sin bio dobar mladić i nije mogao vjerovati da će ga Bog prokleti.28
S Alvinovom je smrću razgovor o pločama prekinut. On je bio tako nepokolebljiv zagovornik Josephovog božanskog poziva da je njihovo bilo kakvo spominjanje prizivalo njegovu smrt u sjećanje. Obitelj to nije mogla podnijeti.
Alvin je strašno nedostajao Josephu i njegova mu je smrt posebice teško pala. Nadao se da će se osloniti na svojeg najstarijeg brata da mu pomogne zadobiti zapis. Sada se osjećao napušteno.29
Kip Moronija stoji na vrhu brda Kumora da obilježi mjesto gdje je Joseph Smith prvo vidio ploče Mormonove knjige u noći 22. rujna 1823., a zatim ih dobio točno četiri godine kasnije.
Kada je konačno došao dan da se vrati na brdo, Joseph je otišao sam. Bez Alvina nije bio siguran hoće li mu Gospodin povjeriti ploče. No, mislio je da može biti poslušan svakoj zapovijedi koju mu je Gospodin dao, kao što ga je njegov brat savjetovao. Moronijeve upute za pribavljanje ploča bile su jasne. »Moraš ih uzeti u svoje ruke i otići ravno kući bez odgode«, anđeo je rekao, »te ih zaključati.«30
Na brdu je Joseph pomaknuo kamen, posegnuo u posudu i izvadio ploče. Pomisao mu je pala na um: druge su stvari u posudi dragocjene i trebao bi ih sakriti prije nego što ode kući. Odložio je ploče i okrenuo se da prekrije posudu. No, kada se okrenuo pločama, njih više nije bilo. Uspaničen, pao je na svoja koljena i preklinjao je kako bi saznao gdje su.
Moroni se ukazao i rekao Josephu da ponovno nije uspio slijediti upute. Ne samo da je odložio ploče prije nego ih je osigurao, već ih je ispustio iz svojeg vida. Koliko god voljan mladi vidioc bio da vrši Gospodinovu volju, još nije mogao zaštititi drevni zapis.
Joseph je bio razočaran sam sa sobom, no Moroni ga je uputio da se naredne godine vrati po ploče. Također, podučio ga je više o Gospodinovom naumu za Božje kraljevstvo i veliko djelo koje se počelo odvijati.
Ipak, nakon što je anđeo otišao, Joseph se posramljeno spustio niz brdo, brinući što će njegova obitelj misliti kada se kući vrati praznih ruku.31 Kada je ušao u kuću, oni su ga čekali. Njegov je otac odmah pitao ima li ploče.
»Ne«, rekao je. »Nisam ih mogao dobiti.«
»Jesi li ih vidio?«
»Vidio sam ih, ali ih nisam mogao uzeti.«
»Ja bih ih uzeo«, rekao je Joseph st., »da sam bio na tvojem mjestu.«
»Ne znaš o čemu govoriš«, Joseph je rekao. »Nisam ih mogao dobiti jer mi anđeo Gospodnji nije dopustio.«32