»Pronalaženje božanskog dizajna u našoj ‘ne-idealnoj’ obitelji«, Lijahona, siječanj 2023.

Mlade odrasle osobe

Pronalaženje božanskog dizajna u našoj »ne-idealnoj« obitelji

Jenet Erickson

izvanredna profesorica, Odjel za povijest i nauk Crkve, Sveučilište Brighama Younga

Ne imati »idealnu« obitelj u smrtnosti može biti bolno, ali možemo koristiti svoje stvarnosti kako bismo se približili Spasitelju.

Ništa ne donosi dublje osjećaje značenja, radosti, čežnje i boli od rodbinskih veza koje su najosnovnije za naše iskustvo u smrtnosti – naše obiteljske veze. I zato što su te rodbinske veze tako važne, naši su crkveni vođe bili nadahnuti da stvore proglas »Obitelj: Proglas svijetu«.¹ Njegove istine svjedoče o brižnom Ocu koji žudi da spoznamo božanske uzorke koji vode do vječne sreće u obiteljskom životu.

Predsjednik Henry B. Eyring, drugi savjetnik u Prvom predsjedništvu, podučio je: »Budući da naš Otac voli svoju djecu, neće nas ostaviti da nagađamo o tome što je najvažnije u ovom životu vezano za to gdje naša pažnja može donijeti sreću ili gdje naša ravnodušnost može donijeti tugu.«² To uključuje bezbroj svetih obiteljskih uloga koje bismo mogli imati u ovom životu: kći ili sin, sestra ili brat, majka ili otac, tetka ili tetak, baka ili djed.

Istine u proglasu o obitelji obasjavaju put do »vječnog ideala« koji mnogi od nas duboko žele – snažnih, sretnih, vječnih obiteljskih veza. Problem je u tome što živimo u »smrtnom stvarnom«. A taj jaz između »stvarnog« i »idealnog« može biti bolan. Ponekad, umjesto da ga vidimo kao svjetlo koje nas vodi, proglas o obitelji možemo doživjeti čak i kao zajedljiv podsjetnik na to gdje smo »podbacili« u ispunjavanju »ideala«.

Možemo žudjeti za brakom, ali ne vidjeti ga kao mogućnost.
Možda smo se vjenčali i proživjeli razoran razvod.
Možemo žuditi za djecom koju ne možemo roditi.
Možda smo iskusili zlostavljanje u obiteljskim vezama u koje smo se uzdali.
Možda smo iskusili značajnu bol zbog odabira voljenih članova obitelji.
Možemo se osjećati razdvojeni unatoč našim najboljim nastojanjima da dovedemo jedinstvo među naše voljene.
Možemo se čak osjećati razočarani neispunjenim čežnjama i obećanjima.

Zapravo, svi ćemo mi poznavati izazove, bol i tugu u obiteljskom životu – neki više od drugih. Do neke mjere, svatko od nas ponekad će izaći izvan granica idealnih uzoraka navedenih u proglasu o obitelji.

Ono što možda ne shvaćamo božanska je namjera u toj stvarnosti.

Traženje Spasitelja i pokoravanje njemu

Kao nevjenčana žena koja mnogo godina žudi za brakom i djecom, željela sam i vjerovala da je temeljna svrha mojeg života ostvariti ideale obiteljskog života izložene u proglasu o obitelji. Ipak, unatoč mojim najiskrenijim nastojanjima, čini se da ih nisam mogla ostvariti na način na koji sam vjerovala da bih trebala. Ta je borba bila bolna.

U to vrijeme nisam mola vidjeti čudesno djelo koje je Gospodin ostvarivao u mojem srcu kroz tu borbu.

Gledajući unatrag, moje neispunjene čežnje odigrale su svetu ulogu u prianjanju mojeg srca Otkupitelju radi traženja mira i usmjerenja koje je sam mogao pružiti te produbljenju mojeg povjerenja u njegovu savršenu ljubav i osposobljavajuću moć. Svakodnevna molitva i proučavanje Svetih pisama, a posebice riječi s Općeg sabora, postali su spas nade i usmjerenja. Osjetila sam se primoranom okrenuti se riječima svojega patrijarhalnog blagoslova – i drugih svećeničkih blagoslova – kako bih pronašla ljubav i usmjerenje, riječi mojega Vječnog Oca baš za mene.

Dok sam otvarala svoje srce Gospodinu, čak i kada sam bila u iskušenju odvratiti se u gorčini, u moj su um i srce došli sveti dojmovi koji su me uvjerili kako on zna gdje sam, da moj život ima predivan naum i da mu mogu vjerovati. Pripadnost savezu³ s mojim Otkupiteljem postala je prolaz dubokog mira i radosti koji nadmašuje bilo koje druge izvore ispunjenja ili sreće.

Uvidjela sam kako je, iako sam vjerovala da je svrha mojeg života ostvariti moje snove o idealnoj obitelji, Gospodin omogućio ono što je starješina Jeffrey R. Holland iz Zbora dvanaestorice apostola nazvao temeljnom svrhom smrtnosti. Citirajući kralja Benjamina, objasnio je: »Možda je temeljna svrha… postati ‘svetac kroz pomirenje Krista Gospodina’, što će zahtijevati od nas da postanemo ‘poput djeteta, pokoran, krotak, ponizan, strpljiv, pun ljubavi, voljan podložiti se svemu što Gospod smatra prikladnim da mu nanese, i to kao što se dijete podlaže ocu svojemu.’«⁴

Moja potreba za Spasiteljevom pomoći i snagom navela me je da tražim i iskusim njegovo srce podložnosti, krotkosti, poniznosti, strpljenja i ljubavi. U procesu sam bila promijenjena njegovom osposobljavajućom moći. I iskreno, to je bilo ono što sam najsnažnije željela. Ono što se činilo tako »ne-idealnim« zapravo je utrlo put za najsjajniji »ideal«.

Moj prijatelj i kolega Ty Mansfield opisao je sličnu istinu. Kao muškarac koji osjeća istospolnu privlačnost, Ty je svjedočio duhovnom rastu koji se može dogoditi kada usidrimo svoj život u Isusu Kristu i voljno predajemo cijelo svoje srce njemu, omogućujući mu da posveti sva teška iskustva za našu korist. Za Tyja je to započelo kada ga je Duh podučio »da me Bog beskrajno voli i prihvaća bez obzira hoću li se ikada oženiti. Moja je odgovornost bila nastaviti živjeti dan po dan dok tražim i slijedim vodstvo Duha.«⁵ I naposljetku, pouzdanje u Boga navelo je Tyja da stupi u radostan, predivan, vječni brak sa svojom ženom.

Razvijanje dubljeg odnosa sa Spasiteljem

I ja sam se napokon udala nakon što sam se pitala hoću li ikada. No potreba da budem duboko usidrena u Isusa Krista samo se nastavila, ako ne i uvećala, u godinama od kada sam zapečaćena za svog muža. Ponovno sam ga počela tražiti radi mira dok sam se borila s neplodnošću. Nisam znala kako bih ikada mogla imati radost kojoj sam se nadala u obiteljskom životu bez djece. No čak i nakon što smo moj muž i ja bili blagoslovljeni s dvoje djece, često sam bila usredotočena na svoje slabosti koje sam pokazivala kao majka. Iako sam naposljetku imala ono što sam oduvijek željela, činilo se da na neke načine raste jaz između »ideala« i »stvarnog«.

Te su me okolnosti pozvale da ponovno razmislim o svrhama smrtnosti i božanski određenim procesima kroz koje rastemo. Možda svrha života zapravo nije steći idealnu obitelj. Možda ideal čak i ne postoji u smrtnosti. Možda je obitelj, umjesto toga, prilika za napredak.

Zapravo, možda stvarnost koja tako bolno izgleda »manje nego idealna« zapravo ispunjava svetu svrhu pozivanja rasta koji trebamo kako bismo zapravo živjeli »idealne« veze. Možda moć leži u činjenici da nas duboki jaz između stvarnog i idealnog poziva u dublji odnos s Isusom Kristom gdje on iscjeljuje i posvećuje ono što izgleda slomljeno, gradeći mudrost, snagu i ljubav u tom procesu. Čudesno, kroz njegovu milost i otkupljenje, i samo njegovu, možemo postati vrsta ljudi u onoj vrsti rodbinskih veza koje nastojimo imati na Nebu.

Povjerovala sam da »savršenstvo« zapravo nije moguće u obiteljskim vezama, ni za koga – barem u ovom životu. No iskrenost, poštenje i iskrena bliskost jesu. Zapravo, pretvaranje ili očekivanje savršenstva omest će iskrenu bliskost s Bogom, našim obiteljima i drugima. Umjesto toga, dok si dopuštamo da nas Krist, naše obitelji i drugi vide takvima kakvi doista jesmo, uključujući sve što je »manje nego idealno«, možemo prizvati njegovu posvećujuću moć u svoj život. Možemo iskusiti njegovu čudesnu moć da izmiri nerazrješivo, ispuni nas njegovom ljubavlju i promijeni nas u bića koja imaju dublji odnos s njim i našim voljenima.

Možda je najsvetija svrha proglasa o obitelji uvjeriti nas da zbog Isusa Krista »idealna« obitelj može biti vječna sudbina za svakoga od nas.

Kao ljubljeni sinovi i kćeri nebeskih roditelja, svi mi pripadamo vječnoj obitelji. Naše jedinstveno iskustvo u smrtnosti ključan je dio nauma našeg Oca da nam pomogne napredovati i »konačno ostvari[ti našu] božansku sudbinu kao baštini[ka] vječnog života«⁶ – isti predivan obiteljski život koji on ima, koliko se god naša obiteljska iskustva sada činila drugačijima od idealnih. Kao što je starješina D. Todd Christofferson iz Zbora dvanaestorice apostola izjavio: »Pomirenje Isusa Krista pripremljeno [je] i naposljetku će nadoknaditi sve nedaće i gubitke onih koji mu se obrate. Nitko nije predodređen primiti manje nego što Otac ima za svoju djecu.«⁷

Baš kao što je Gospodin obećao Jakovu usred izazova njegove »manje nego idealne« obitelji, njegov savezni odnos s nama jamči nam: »Ja sam s tobom; čuvat ću te kamogod pođeš te ću te dovesti natrag [kući]; i neću te ostaviti dok ne izvršim što sam ti obećao« (Postanak 28:15). Dok ga slijedimo, bez obzira kako izgledale naše nesavršene stvarnosti, on nas neće »pustiti«, sve dok ne postanemo sve što želimo biti, vječno vezani u obiteljskim vezama uzvišene radosti.