»Moć uzdizanja«, Lijahona, ožujak 2023.
Isusova čudesa
Moć uzdizanja
Možemo pomoći uzdizati one koji čekaju Spasiteljevo izbavljenje.
Poražena. Ponovno. Klonula sam na stolicu pognute glave. Bila sam samo promatrač, no ipak nisam imala energije stajati. Naš se tim jako trudio. Neke su bile natučene. Neke su šepale s polja. Nakon uzastopnih gubitaka nogometne momčadi naše srednje škole, nismo bile samo potučene – naša su srca bila slomljena.
Baš kad se činilo da me moje razočaranje nadvladalo, jedna od najmlađih djevojaka u timu požurila je pored mene. Odmah me privukao osjećaj svrhe koji sam vidjela na njezinu licu.
Gledala sam kako je svakih nekoliko koraka pružila ruku svakoj djevojci, no ne priznavajući poraz. Umjesto toga, pružala je individualiziranu pohvalu, utjehu i suosjećanje. »Nikada te nisam vidjela da trčiš toliko puno kako bi uhvatila svako prosljeđivanje lopte. To je bila tvoja najbolja utakmica.« I drugoj: »Hej, čudesna utakmica. Ozbiljno, bila si na visini danas!«
Sa svakim pljeskom ruku, jedna joj se ruka zadržavala u njihovoj, dok je njezina druga ruka držala rame ili lagano tapšala nogu natučenu i umrljanu travom. Mogla sam osjetiti da je nosila nešto u sebi, moć koja se nekako prenosila iz nje u srce svake članice tima. Osmijesi su počeli probijati kroz bolne trzaje i razočaranje. Polako, jedna po jedna, svaka je igračica ustala s novim osjećajem koji je vibrirao kroz zrak.
Koga je bilo briga za modrice i bol? Koga je bilo briga za ljutnju i frustraciju? Nikoga. Ali kako bi puka ruka mogla uzdignuti nekoga s mjesta patnje na mjesto svrhe i snage?
Dopustite mi iznijeti neke stvari koje sam naučila o Spasiteljevoj moći da uzdigne i kako mi možemo pomoći, poput moje prijateljice u nogometnom timu.
U Novom zavjetu čitamo sljedeće izvješće o Jairovoj kćeri.
»Tada dođe jedan od nadstojnika sinagoge imenom Jair te mu se, kad… opazi [Isusa], baci pred noge.
Usrdno ga je molio: ‘Kćerkica mi je – reče mu – na umoru. Dođi i stavi na nju ruke da ozdravi i živi!’
Tada pođe s njim« (Marko 5:22–24).
»Tada pođe s njim«
Volim izraz »tada pođe s njim« (Marko 5:24). Čudo se još nije bilo dogodilo. Zapravo, dogodit će se neka tragična odgađanja prije nego što obitelj primi izbavljenje za koje su preklinjali. No Krist je već bio na putovanju s njima.
Kada trebamo ono što ne možemo učiniti za sebe, možemo imati povjerenja da Isus dolazi. I možemo imati povjerenja da dok u vjeri čekamo njegova čudesa u našim životima ili životima naših voljenih, on će hodati s nama. Hodat će s nama cijelim putem kroz tjeskobu, strah i tugu koje nas mogu čekati na putu koji vodi do izbavljenja.
»Dođi i stavi na nju ruke«
Iscjeljenje nije naše da ga nudimo, no poput Jaira, mi možemo dovesti Isusa Krista, Velikog Iscjelitelja, onima koje volimo. Jair je znao da Spasiteljeve ruke mogu uzdignuti nekoga s mjesta patnje na mjesto svrhe i snage.
Vidjela sam to u našoj igračici nogometa koja daje svjetlo. Dijelila je svjetlo Kristovo na nogometnom terenu i dopuštala mu da izvrši svoje iscjeljenje. Podižući njegovo svjetlo, pomagala je sabrati Izrael.
Svatko će od nas trebati spasenje od nekoga osim nas samih. Koliko se god čini da nas to ostavlja ranjivima, možemo imati povjerenja da je Nebeski Otac omogućio Spasitelja koji može pomoći uzdignuti nas od očaja. I mi možemo sudjelovati s njim, baš kao što je to učinila moja nogometna junakinja.
No što ako se stvari samo pogoršaju dok očekujete da njegovi blagoslovi dođu?
»Čemu još mučiš učitelja?«
Dok je Krist išao prema Jairovoj kući, bio je zadržan. Ulice su bile prepune i dok je pokušavao proći, žena velike vjere, koja je također čekala njegovu iscjeljujuću ruku, dotaknula je njegovu odjeću.
»Govorila je u sebi: ‛Dotaknem li se samo i njegovih haljina, ozdravit ću!’
Odmah joj prestade teći krv, i ona na svom tijelu osjeti da je ozdravila od bolesti« (Marko 5:28–29).
Koliko je Jair bio izbezumljen? Koliko frustriran zadržavanjem? Kada je napustio svoju kuću, njegova je kći već bila na samrti. Zatim, dok je Spasitelj tražio ženu koja je bila iscijeljena i razgovarao s njom, netko iz Jairova doma stigao je s lošim vijestima: »Kćerka ti je već umrla. Čemu još mučiš učitelja?« (Marko 5:35).
Koliki blagoslov za ženu koja je čekala tako dugo! No, kolika tragedija za Jaira i njegovu obitelj, koji uopće nisu imali vremena čekati! Ponekad, kada čekamo, može biti teško zadržati nadu da on dolazi. No za Jaira i njegovu obitelj sada se činilo prekasno nadati se čudu koje su trebali. Njegova je kći bila mrtva. Zašto još mučiti Učitelja?
Zašto? Zato što ograničenja koja ponekad stavljamo na Spasiteljeva čuda ne znače ništa. On nije vezan našim rokovima niti je njegova moć ograničena našim razumijevanjem onoga što je moguće.
Budemo li gledali očima vjere dok čekamo, vidjet ćemo jamstva da njegovo izbavljenje dolazi (vidi Alma 58:11). Ova jamstva mogu promijeniti naša srca i potvrditi našu vjeru u njega. Čak i ako se čini da je prilika prošla, on i dalje dolazi; vaš će trenutak doći.
The Raising of Jairus’ Daughter [Uzdizanje Jairove kćeri], Gabriel Max / Peter Horree / Alamy Stock, Fotografija
»Ne boj se! Samo vjeruj!«
Čim je Spasitelj čuo loše vijesti, rekao je Jairu: »Ne boj se! Samo vjeruj!« (Marko 5:36). Spasiteljeve riječi Jairu pokazuju koliko nam on želi dati sigurnost dok čekamo. Njegovo službeništvo ne zastaje, čak i kada mi to učinimo. Odmah je potaknuo Jaira naprijed u vjeri.
»Uđe i reče im: ‛Zašto bučite i plačete? Dijete nije umrlo, već spava’…
Uhvati je za ruku te joj reče: ‛Talitha kumi’ – što znači: ‛Djevojčice, ja ti govorim, ustani!’« (Marko 5:39, 41).
Jeste li primijetili ovo? »Uhvati je za ruku.« Postoji moć u njegovim rukama. Predsjednik Howard W. Hunter (1907. – 1995.) jednom je rekao: »Gdje god Isus položi svoje ruke, to živi.«1 Što možemo učiniti kako bismo bolje primili njegovu iscjeljujuću ruku? I kako možemo biti njegove ruke da pomognemo uzdignuti druge u njihovu vremenu boli i očaja?
»Djevojčica odmah ustane i počne okolo hodati«
Život se odmah vratio Jairovoj kćeri: »Djevojčica odmah ustane i počne hodati« (Marko 5:42). Smrtnost će donijeti postelje iz kojih moramo ustati. Za svakoga od nas te će postelje izgledati malo drugačije – od obeshrabrenja nakon gubitka na terenu do gubitka voljene osobe. Patnja će neizbježno doći. No on nas nikada neće napustiti, bez obzira koliko se teške ili konačne okolnosti činile. Ponekad nam dopušta da hodamo kroz mrtva ili pusta mjesta kako bi mogao pružiti svoje ruke i ispuniti ih životom.
Znakom svojega Pomirenja – otiskom čavla u svakoj ruci – on nam pokazuje da smo mi njegovo službeništvo: »Gle, urezao sam te u dlanove ruku svojih« (1 Nefi 21:16). Kristovo službeništvo bilo je, jest i uvijek će biti da nas uzdigne od smrti od koje ne možemo pobjeći tjelesno niti duhovno, a sve je to omogućeno kroz njegovu pomirbenu žrtvu.
Kada se takve boli i izazovi događaju, možemo zamisliti ruke koje nose biljeg na svakom dlanu, koje donose ne samo dobrostivost i ljubav, već i moć da nadvladamo. Oživotvorujući vjeru u njega, potpuna obnova od strane Otkupitelja svijeta prevladat će nad svime s čime se suočavamo.
A mi možemo biti produženje njegovih ruku na druge kojima je potreban njegov dodir.
Svjedočim da će svatko od nas biti uzdignut iz naših slabosti i naposljetku iz groba. Sjetite se, čak i ako se sve čini izgubljeno, on je tu i pruža svoje ruke sa spasonosnom moći. Zamislite radost koja će doći dok on pruža svoju ruku k vašoj i izjavljuje: »Ja ti govorim, ustani!« I mi ćemo ustati.