Živite li evanđelje malodušno?
Naši stavovi prema našim crkvenim odgovornostima zaista čine razliku.
»Moram li?«
Jeste li ikada ovo pomislili? Meni je mnogo puta prošlo umom. I naučila sam da je takva naizgled beznačajna misao važan pokazatelj mog stava. Naravno, svi mi možemo posezati i posluživati drugima, možemo prihvaćati i vršiti svoje crkvene pozive i možemo pohađati naše crkvene sastanke. Čak i kad se rade malodušno, ove stvari mogu stvoriti razliku u našem životu. Ali ograničava li to sposobnost Boga da vas upotrijebi? Ograničava li to sposobnost Boga da vas promijeni? Po meni, mislim da ograničava.
Ova me ideja navodi da pomislim na Lamana i Lemuela, koji su napustili Jeruzalem, koji su se vratili po ploče, koji su pomogli izgraditi lađu i koji su učinili druge poslušne stvari – ali su činili ove stvari preko volje i malodušno. Oni nisu dozvolili da ih njihova iskustva promijene na bolje. Umjesto toga, uvijek su mrmljali i imali pokvarene stavove u svakom spletu okolnosti u kojem su se našli. I nakon što sam to shvatila, zaista ne želim biti kao Laman ili Lemuel.
Uzmite trenutak da zaista razmislite o razlozima iza svojih postupaka. Posežete li prema drugima s usmjerenjem na blagoslove za vas? Ili posežete prema drugima zato što im iskreno želite iskazati svjetlo i ljubav? Činite li sve što se traži za vaš poziv zato što se to očekuje od vas? Ili to činite zato što želite služiti Gospodinu i onima oko vas?
Ovakva pitanja nastojim postaviti sebi s vremena na vrijeme. Činim li sve što mogu kako bih živjela kao istinska Kristova učenica s pravom nakanom? Ili moje srce nije potpuno u tome? Mislim da je biskup Gérald Caussé, predsjedavajući biskup, to najbolje izrazio: »Jesmo li aktivni u evanđelju ili smo samo zaposleni u Crkvi?« (»Sve je to zbog ljudi«, Lijahona, svibanj 2018., 112).
Aktivni nasuprot zaposleni
Za mene, kad sam samo »zaposlena« u Crkvi, ravnodušnost se uvukla u moj um. Ta ravnodušnost može potjecati iz ne baš oduševljenog stava ili čak iz dopuštanja da manje važni zadaci na mom rasporedu smetaju onima koji su zaista važni. Ta ravnodušnost uvlači se kada sjedim na sakramentalnom sastanku i ne obraćam pažnju, kada izgovaram svoje večernje molitve i moj um odluta na druge stvari, kada brzo pregledavam svoja Sveta pisma ne razmišljajući o njima, ili kada posežem za nekim samo kako bih rekla da sam to učinila radije nego zato da se iskreno sprijateljim s njima.
Ponekad čak osjećam frustraciju kada ne vidim napredak u svom životu – kad sam samo ravnodušna i »zaposlena« u evanđelju – i ti osjećaji ostaju dok ne shvatim u čemu je problem. Ponekad se moram nasloniti, ponovno se uključiti i upitati: »Pridajem li ovom pozivu, ili ovoj osobi, ili ovoj molitvi, ili ovom Svetom pismu sada svoju punu pažnju i srce?«
Nakon što me neko takvo prosvjetljenje pogodi, tad se zaista događa promjena u mom životu. Kad se istinski molim da vidim druge onako kako ih Nebeski Otac vidi, kad se molim za prilike posluživanja, kad se molim za vodstvo u svom pozivu, u svojoj karijeri i u svom svakodnevnom životu te najvažnije, kada djelujem prema poticajima koje mi on daje, kada moji postupci odražavaju moju unutarnju želju da postanem bolja – tada sam aktivna u evanđelju. Tada osjećam istinski pomak u svojem stavu, u svojem srcu i u svojoj duši. Tada vidim kako se čudesne stvari događaju. Tada osjećam kako istinska sreća ulazi u moj život. Tada se zaista nastojim promijeniti na bolje.
Postupci nasuprot osjećaja
Mislim da svi možemo pogledati unatrag na nekoliko trenutaka u našem životu kad su naši postupci bili plemeniti, ali naši osjećaji iza njih ne baš toliko. Ponekad je život zaista zaposlen, ponekad nećemo uvijek biti potpuno sretni našim okolnostima i ponekad stvari možda neće uvijek ispasti onako kako želimo. Mi nismo savršeni, ali zatražimo li od Nebeskog Oca da nam pomogne usmjeriti cijelo naše srce u ponekad zamorne ili vremenski zahtjevne stvari koje trebamo učiniti, možemo naučiti činiti ih na više kristolik način.
Mogu se sjetiti trenutaka kada sam nevoljko prihvatila izvršiti projekt služenja, kada mi se srce smekšalo i promijenilo nakon tog iskustva. Ili kad sam dobila poziv i prigovarala da mi uzima puno vremena, a došle bi mi gorko-slatke suze kad sam bila razriješena jer sam ga zavoljela.
Mi možemo najučinkovitije dijeliti svjetlo, ispuniti naše odgovornosti i primiti odgovore na naše molitve ako su naša srca na pravom mjestu. Ako uzmemo vremena kako bismo analizirali stavove i namjere iza naših postupaka i učinimo sve što možemo »iskrena srca [i] s pravom nakanom« (Moroni 10:4), moći ćemo bolje prepoznati vodstvo Nebeskog Oca, pronaći veću radost i učiniti jako puno razlike u svojem životu i u životima drugih.