Izbor: Biti dobra umjetnica ili dobra majka?
Svi su mi govorili da je nemoguće biti dobra u obje stvari. Ali je li tako?
Sjećam se da sam se osjećala nelagodno dok sam na fakultetu učila o životima velikih umjetnika. Činilo se da su oni doista nezaboravni i čudesni postali veliki umjetnici zanemarujući svoju obitelj i žrtvujući svoje mentalno zdravlje. Veliki su umjetnici slikali na božićno jutro dok su njihova djeca otvarala poklone. Jedan se ženio šest puta. Drugi je odrezao sebi uho i poslao ga svojim voljenima. A treći je čak ubio nekoga! Počela sam se pitati je li postati dobra umjetnica dok sam također dobra supruga i majka (zadržavajući u tome svoje mentalno zdravlje!) zapravo uopće moguće.
Moji su profesori podučavali da ćemo se, ako zaista želimo postati dobri, trebati žrtvovati za to. Morat ćemo raditi napornije od svih drugih. Morat ćemo staviti umjetnost na prvo mjesto u svom životu. Moj bi um često postavio pitanje: »Ali ako umjetnik obdržava zapovijedi, stavlja važne stvari na prvo mjesto i dopušta Duhu Gospodnjem da vodi njegovo djelo, zar ne može postati jednako dobar, a možda čak i bolji?« Ovo je pitanje ostalo sa mnom tijekom mog studija.
Kad smo moj muž i ja diplomirali, bili smo u braku godinu dana. Starješina Russell M. Nelson (u to je vrijeme bio član Zbora dvanaestorice apostola) došao je govoriti na našoj dodjeli diploma. Ručak je uslijedio i samo je 16 studenata bilo pozvano prisustvovati. Začudo, i ja i moj muž bili smo odabrani da budemo tamo. Kad je bila otvorena rasprava s pitanjima i odgovorima, podigla sam ruku, pogledala starješinu Nelsona u oči i izrazila svoju zabrinutost oko toga da budem i umjetnica i majka. Radila sam tako naporno da izgradim svoje talente u školi i željela sam nastaviti raditi naporno i poboljšati se, ali također sam znala da majčinstvo ima prednost. Je li postojao način da činim oboje? Oči starješine Nelsona zablistale su kad je rekao: »Apsolutno!« Potaknuo me je da poboljšam svoje talente i molim se Nebeskom Ocu za pomoć u spoznaji kako mogu činiti oboje te da ću s njim moći činiti stvari za koje sam jednom mislila da su nemoguće. Primila sam taj savjet k srcu.
Predani njegovim svrhama
Moj muž i ja sada imamo četvero djece. Naučili smo ples i žongliranje roditeljstva. U početku sam započinjala većinu dana u 4 ujutro, kako bih nešto naslikala prije nego što se moja djeca probude. Nastojala sam slikati šest dana u tjednu, čak i ako su mi neki dani omogućavali tek 30 minuta. Započinjala sam svako razdoblje slikanja s molitvom, znajući da ne mogu puno učiniti bez Gospodinove pomoći. Molila sam se ne samo da primim pomoć u svojem slikanju već i da znam što je najvažnije toga dana i obvezala sam se staviti njegove svrhe na prvo mjesto. Napredak nije bio brz, ali je bio neprekidan.
Prošlo je 12 godina nakon moje diplome. Imala sam trenutak obeshrabrenosti. Život se činio previše ispunjen. Majčinstvo je bilo izazovnije nego što sam predvidjela. Sjedila sam za svojim slikarskim stalkom plačući, pitajući se hoću li ikada zaista moći postati velika umjetnica što sam sanjala biti. Osjetila sam se potaknutom izvući svoj stari dnevnik s police i otvorila sam zapis od 30. travnja 2006., dan nakon moje diplome. Bila sam potpuno zaboravila svoje čudesno iskustvo s predsjednikom Nelsonom! Nekako ga je vihor života gotovo izbrisao iz mog pamćenja. Tu su preda mnom bile riječi trenutnog proroka: »Apsolutno!« Suze su se pretvorile u suze zahvalnosti dok sam gledala unatrag na sve što sam uspjela postići od tog vremena, a gledala sam i unaprijed s nadom.
Činiti nemoguće
Nekoliko mjeseci kasnije dobila sam poziv od jednog dizajnera časopisa Ensign, koji je pitao mogu li upotrijebiti jednu od mojih slika na unutrašnjoj strani naslovnice izdanja s općeg sabora iz studenog 2018. Bila sam zaprepaštena! Dok sam odrastala, prva stvar koju sam uvijek radila nakon primanja crkvenih časopisa bila je pregledati ih tražeći slike. Sada će jedna od mojih slika biti ondje! A zatim, kad su mi rekli da žele povezati moju sliku s riječima predsjednika Nelsona, mogla sam vidjeti Božju ruku kako me potiče naprijed.
Još je uvijek dalek put preda mnom na mom umjetničkom putovanju, ali toliko sam zahvalna na nadi predsjednika Nelsona u Gospodina i u nas. Zahvalna sam na njegovom optimizmu i pouzdanju. Znam da ćemo, kada primjenjujemo vjeru u Gospodina, moći činiti velike stvari, čak i stvari za koje smo jednom mislili da su nemoguće. »Jer Bogu ništa nije nemoguće« (Luka 1:37).