U trenucima obeshrabrenja sjetite se udovice iz Naina
Posebice kada se osjećamo zaboravljeno ili zanemareno, moramo se sjetiti: Isus je pritekao u pomoć udovici točno u njezinom trenutku potrebe, a doći će i k nama.
Ponekada u usponima i padovima života, možemo se osjećati kao da Bog nije vrlo aktivan u našim svakodnevnim životima. Naši se obrasci čine podosta zamorni i monotoni. Ne mijenja se puno toga i ponekada je teško izdvojiti jedno područje u kojem je Bog izravno posredovao u našim okolnostima. Kada me god u mojem životu pogode takvi osjećaji nevažnosti, često razmišljam o ženi iz Novog zavjeta koja se možda osjećala na takav način. Ona nije imenovana u Svetim pismima, već je jednostavno poznata pod nazivom svojeg sela i svojeg bračnog statusa.
Ta je žena udovica iz Naina i jedino je evanđelist Luka zabilježio njezinu čudesnu priču. Za mene ona predstavlja srž Spasiteljevog personaliziranog službeništva i kako je posezao za obeshrabrenim, običnim ljudima svojeg društva. Ovaj zapis pouzdano rješava pitanje poznaje li nas Bog i brine li za nas.
Kratak pregled čuda iz 7. poglavlja Luke opisuje Isusa kako presreće pogrebnu povorku i čudesno vraća preminulog mladića u život. No više je toga za razumjeti o ovim okolnostima. Kao i sa svim čudima, no posebice s ovim, kontekst je ključan za razumijevanje ovog slučaja. Budući da sam podučavao u Jeruzalemskom centru Sveučilišta Brighama Younga, iznijet ću vam neke osobne uvide u ovo čudo.
U Isusovo je vrijeme Nain bio malo poljodjelsko selo, smješteno podno brda More koje određuje istočnu stranu doline Jizreel. Sam je gradić bio podalje od utabanog puta. Pristup gradu bio je ograničen na jednu cestu. Tijekom Isusovog vremena ovo je naselje bilo malo i relativno siromašno, a ostalo je takvo od tada. S vremena na vrijeme, tijekom svoje povijesti, ovaj je grad uključivao ne više od 34 kuće i tek 189 stanovnika.1 Danas je to dom za oko 1.500 stanovnika.
Luka započinje svoj zapis uzimajući u obzir da je Isus dan ranije bio u Kafarnaumu te je iscijelio stotnikovog slugu (vidi Luku 7:1–10). Tada spoznajemo da je »poslije toga« (stih 11; naglasak dodan) Spasitelj otišao u grad zvan Nain, popraćen velikom skupinom učenika. Ovaj je redoslijed vrlo važan. Kafarnaum je smješten na sjevernoj obali Galilejskog mora, 183 m ispod razine mora. Nain se nalazi oko 50 km jugozapadno od Kafarnauma na visini od 213 m iznad razine mora, što je zahtijevalo naporan, strm uspon do Naina. Kako bi se pješke došlo od Kafarnauma do Naina, bilo je potrebno barem jedan do dva dana. Nedavno je skupini mlađahnih studenata Jeruzalemskog centra Sveučilišta Brighama Younga bilo potrebno 10 sati hoda na ovoj trasi po asfaltiranim cestama. To znači da se Isus vjerojatno trebao ustati vrlo rano ili po mogućnosti hodati tijekom noći da bi presreo pogrebnu povorku dan kasnije.2
Kako se Krist približavao gradu nakon vrlo napornog putovanja, mladića koji je vjerojatno bio u svojim dvadesetima3 nosili su na pogrebnim nosilima. Luka nam kaže da je ovaj mladić bio udovičin jedini sin i neki učenjaci tumače tekst na grčkom jeziku kao da podrazumijeva da nije imala druge potomke.4 Velika ju je skupina seljana pratila u ovoj najkobnijoj obiteljskoj tragediji.
Očito, svakome bi smrt sina bila tragedija, no razmotrite posljedice za ovu udovicu. Što bi to zapravo značilo društveno, duhovno i financijski biti udovica bez nasljednika u drevnom Izraelu? U kulturi Staroga zavjeta, uvjerenje je bilo da kada suprug umre prije nego je stigao u staru dob, to je bio znak Božjeg suda zbog grijeha. Time su neki vjerovali da je Bog odmjerivao kaznu nad ovom preživjelom udovicom. U knjizi o Ruti, kada je Naomi obudovjela u ranoj dobi, oplakivala je: »Jahve posvjedoči protiv mene, i Svemogući me u tugu zavi« (Ruta 1:21).5
Ne samo da je postojala duhovna i emocionalna bol, već se ova udovica iz Naina također suočila s financijskom propasti – i to zureći gladovanju u lice.6 Nakon vjenčanja, žena je bila dodijeljena obitelji svojeg muža radi financijske zaštite. Ako je on umro, onda je briga o njoj bila prenesena na njezinog sina s pravom prvorodstva. Sada kada je jedini sin s pravom prvorodstva ove udovice bio mrtav, ona se našla na kraju svojih financijskih mogućnosti. Ako je njezin sin bio u svojim dvadesetima, ona je vjerojatno bila sredovječna žena koja je živjela u malom, skrovitom poljodjelskom gradu, a sada se našla u duhovnoj, društvenoj i financijskoj bijedi.
Točno u tom kratkom vremenskom razdoblju kada su seljani nosili sina ove žene na ukop, Isus je susreo povorku te se »sažali… nad njom« (Luka 7:13). Zapravo, lako je moguće da Luka ovo nije dovoljno naglasio. Isus je nekako osjetio krajnje očajnu situaciju ove udovice. Možda je provela noć ispružena na svojem prašnjavom podu, preklinjući od Nebeskog Oca da zna zašto. Možda je čak i otvoreno propitkivala zašto je on zahtijevao od nje da uopće više živi na ovoj Zemlji. Ili je možda bila prestravljena zbog predstojeće usamljenosti s kojom će se suočiti. Ne znamo. No znamo da je Spasitelj odabrao odmah napustiti Kafarnaum, što je moglo zahtijevati od njega da hoda tijekom noći kako bi presreo pogrebnu povorku baš prije nego što su položili tijelo u zemlju.
Da, kada je vidio njezino lice umrljano suzama dok je kročila iza povorke, Isus je osjetio veliku sućut prema ovoj ženi – no čini se da je njegova sućut došla iz osjećaja koje je imao puno prije nego što se »dogodilo« da je presreo tu pogrebnu svitu. On je stigao tamo točno u njezinom trenutku potrebe.
Isus je rekao udovici: »Nemoj plakati« (stih 13). Ne bojeći se obredne nečistoće, on se »dotače [lijesa]« i ljudi u povorci »stadoše«. Zatim je zapovjedio: »‘Mladiću, tebi govorim, ustani!’
Mrtvac se podiže i poče govoriti; a Isus ga dade njegovoj majci« (stihovi 14–15). Naravno, skupina seljana i Isusovih sljedbenika bila je ispunjena strahom kada se njihova zajednička tuga pretvorila u čistu radost. Svi su oni »slavili Boga: ‘Velik se prorok… pojavi među nama’« (stih 16). No ovo je čudo bilo vezano i za spašavanje jedne očajne duše. Isus je bio svjestan toga da je ovoj ženi nanijeta velika nepravda – ona je bila netko na koga se gledalo svisoka u njihovoj kulturi. Njezina je situacija vapila za njegovom neposrednom pažnjom, čak i ako je trebao daleko putovati da bi bio tamo u točno određenom trenutku. On je poznavao njezinu očajnu situaciju i brzo je došao. Predsjednik Thomas S. Monson (1927.–2018.) izrekao je neporecivu istinu kada je rekao: »Jednoga dana kada se osvrnemo na prividne slučajnosti našeg života, shvatit ćemo da možda to naposljetku nisu bile slučajnosti«.7
Dakle, koliko god nadahnjujući ovaj događaj bio, on nam mora postati puno više od izvrsne biblijske priče. On nepogrešivo potvrđuje da je Isus znao za ovu siromašnu, zaboravljenu i bijednu udovicu. Posebice kada se osjećamo zaboravljeno ili zanemareno ili beznačajno, moramo se sjetiti: Isus je došao udovici u njezinom trenutku očajne potrebe, a doći će i k nama. Uz to, druga lekcija koju možemo dobiti iz primjera našeg Spasitelja je ona o važnosti posezanja da blagoslovimo druge oko nas. Mnogi će unutar našeg kruga biti obeshrabreni s vremena na vrijeme. Ako im možete ispričati o »sestri Nain« i kako je Gospodin točno poznavao njezinu obeshrabrenost i veliku osobnu krizu, to bi moglo promijeniti noć u dan. Sjetite se dirljivog opažanja predsjednika Spencera W. Kimballa (1895.–1985.): »Bog nas primjećuje i on bdije nad nama. Ali obično kroz druge ljude zadovoljava naše potrebe.«8
Od svih Isusovih čudesa tijekom njegovog vremena na Zemlji, za mene je nekolicina njih toliko nježna i samilosna kao njegovo posluživanje udovici iz Naina. Ono nas podsjeća da smo mu mi bitni i nikada nas neće zaboraviti. To ne možemo zaboraviti.