Ispunjavanje naših domova svjetlošću i istinom
Cheryl A. Esplin
druga savjetnica u vrhovnom predsjedništvu Male škole
Kako bismo se mi i naše obitelji mogli oduprijeti pritiscima svijeta, moramo biti ispunjeni svjetlošću i evanđeoskom istinom.
Moje se srce ispunilo Duhom dok sam slušala te obitelji koje podučavaju tu svetu istinu: »The family is of God« (Obitelj je od Boga).1 Nadahnjujuća glazba samo je jedan od mnogih načina na koje možemo osjetiti Duha kako nam šapuće, ispunjavajući nas svijetlošću i istinom.
Koncept ispunjavanja svjetlošću i istinom postao je osobito važan za mene zbog iskustva koje sam imala prije mnogo godina. Prisustvovala sam sastanku gdje su članice glavnog odbora organizacije Djevojaka podučavale o stvaranju duhovno snažnih obitelji i domova. Da bi to predočile, jedna od vođa Djevojaka držala je dvije limenke soka. U jednoj je ruci držala praznu limenku, a u drugoj neotvorenu, punu soka. Prvo, stisnula je praznu limenku, ona se počela savijati i zatim su joj se stjenke urušile pod pritiskom. Zatim, drugom je rukom stiskala neotvorenu limenku. On se držala čvrsto. Nije se svinula niti su joj se stjenke urušile poput prazne limenke – jer je bila ispunjena.
Usporedili smo tu prezentaciju s našim pojedinačnim životima te s našim domovima i obiteljima. Kada smo ispunjeni Duhom i evanđeoskom istinom, tada imamo moć oduprijeti se izvanjskim silama svijeta koje nas okružuju i pritišću. Međutim, ako nismo ispunjeni duhovno, tada nemamo unutarnju snagu oduprijeti se izvanjskim pritiscima i možemo se srušiti pred silama koje nas pritišću.
Sotona zna da, kako bismo se mi i naše obitelji mogli oduprijeti pritiscima svijeta, moramo biti ispunjeni svjetlošću i evanđeoskom istinom. Stoga on čini sve što je u njegovoj moći da bi oslabio, izvrnuo i uništio istinu evanđelja i držao nas odvojenima od te istine.
Mnogi su od nas kršteni i primili dar Duha Svetoga, čija uloga jest otkriti nam istinu o svemu i podučiti nas o njoj.2 Uz povlasticu takvoga dara dolazi i odgovornost traženja istine, života po istini kakvu poznajemo te odgovornost širiti i braniti tu istinu.
Mjesto gdje najbolje možemo tražiti ispunjenje svjetlošću i istinom je u našim vlastitim domovima. Riječi refrena pjesme koju smo čuli podsjećaju nas: »God gave us families to help us become what He wants us to be« (Bog nam dade obitelji da postanemo kakvima on želi).3 Obitelji su Gospodinove radionice na zemlji za pomoći nam naučiti i živjeti evanđelje. Dolazimo u svoje obitelji sa svetom dužnošću da duhovno jačamo jedni druge.
Snažne vječne obitelji i Duhom ispunjeni domovi ne događaju se samo tako. Za to je potreban veliki napor, vrijeme, a potrebno je i da svaki član obitelji učini i svoj dio. Svaki je dom različit, no svaki dom gdje bar jedna osoba traži istinu može biti značajan.
Neprestano nas se savjetuje da povećavamo svoje duhovno znanje molitvom te proučavanjem Svetih pisama i riječi živućih proroka te i promišljanjem o njima. U svom govoru na Općem saboru o primanju svjedočanstva svjetla i istine, predsjednik Dieter F. Uchtdorf je rekao:
»Vječni i Svemoćni Bog… govorit će onima koji mu pristupaju iskrena srca i s pravom namjerom.
Govorit će im u snovima, viđenjima, mislima i osjećajima.«
Predsjednik Uchtdorf je nastavio: »Bog brine o vama. On će poslušati i odgovoriti na vaša osobna pitanja. Odgovori na vaše molitve dolazit će na njegov način i kada to on želi i stoga trebate naučiti slušati njegov glas.«4
Kratka priča o obiteljskoj povijesti ilustrira ovaj savjet.
Prije nekoliko mjeseci pročitala sam svjedočanstvo sestre moga pradjeda, Elizabeth Staheli Walker. Elizabeth je kao dijete emigrirala u Ameriku iz Švicarske sa svojom obitelji.
Nakon što se udala, Elizabeth i njezin suprug i djeca živjeli su u Uti blizu granice s Nevadom, gdje su vodili poštansku postaju. Njihov je dom bio mjesto gdje su se zaustavljali putnici. Po čitave su dane i noći morali biti spremni kuhati i služiti obroke putnicima. Bio je to težak, iscrpljujuć posao i imali su malo odmora. Ali jedna stvar koja je najviše zabrinjavala Elizabeth bila je razgovor s ljudima s kojima su se povezali.
Elizabeth je rekla kako je do tog vremena uvijek uzimala zdravo za gotovo kako je Mormonova knjiga istinita, da je prorok Joseph Smith ovlašten od Boga činiti ono što je činio te da je njegova poruka naum života i spasenja. No život koji je ona iskusila bio je sve samo ne ono što bi ojačalo takvu vjeru.
Neki putnici koji su se zaustavljali bili su načitani, obrazovani, pametni ljudi i uvijek se oko njezinog stola o Josephu Smithu govorilo kao o »podmuklom prevarantu«, koji je sam napisao Mormonovu knjigu i onda ju razdijelio radi zarade. Ponašali su se kao da misle da je sve apsurdno, tvrdeći »da je mormonizam koještarija«.
Sve su te priče prouzročile kod Elizabeth osjećaj izoliranosti i samoće. Nije imala ni s kim razgovarati, ni vremena izreći svoje molitve – iako je molila dok je radila. Previše se bojala išta reći onima koji su ismijavali njezinu religiju. Rekla je kako nije znala je li ono što su govorili bila istina i osjećala je kako ne bi mogla braniti svoje vjeru čak i da je pokušala.
Kasnije, Elizabeth i njezina obitelj su se preselili. Elizabeth je rekla da je sada imala više vremena razmišljati i nije bila smetena cijelo vrijeme. Često bi silazila u podrum i molila se Nebeskom Ocu o onome što ju je zabrinjavalo – o pričama tih naizgled pametnih ljudi da je evanđelje koještarija i o Josephu Smithu i Mormonovoj knjizi.
Jedne je noći Elizabeth usnula san. Rekla je: »Činilo se da stojim uz uski put za kola koji je vodio oko podnožja niskog valovitog brda i na pola sam brda ugledala čovjeka kako gleda prema dolje i govori, ili se činilo da govori, mladiću koji je klečao i bio nagnut nad rupom u zemlji. Njegove su ruke bile ispružene i izgledalo je kao da želi dohvatiti nešto iz rupe. Mogla sam vidjeti i poklopac od kamena koji se činio kao da je skinut s rupe nad kojom je mladić bio nagnut. Na putu je bilo mnogo ljudi, no činilo se kako nitko nije bio zainteresiran za tu dvojicu muškaraca na brdu. Uz taj je san došlo i još nešto što me tako čudno očaralo da sam se odmah probudila… nisam nikome niti mogla ispričati svoj san, ali ja sam bila uvjerena da je to bio anđeo Moroni koji je prilikom predavanja ploča dječaku Josephu [davao upute].«
U proljeće 1893., Elizabeth je otišla u Salt Lake City na posvećenje hrama. Opisala je svoje iskustvo: »Ondje sam vidjela istu onu sliku koju sam usnula, mislim da je to bio obojeni stakleni prozor. Osjećala sam se zadovoljno, jer i da sam vidjela brdo Cumorah uživo, ne bi izgledalo tako stvarno. Osjećala sam se zadovoljno jer mi je u snu prikazana slika anđela Moronija kako Josephu Smithu daje zlatne ploče.«
Mnogo godina nakon tog sna i nekoliko mjeseci prije svoje smrti u dobi od gotovo 88 godina, Elizabeth je primila snažan dojam. Rekla je: »Misao mi je došla tako jasno… kao da mi ju je netko izrekao…: ‘Nemoj zakopati svoje svjedočanstvo u zemlju’.«5
Naraštajima kasnije, Elizabethino potomstvo nastavlja vući snagu iz njezinog svjedočanstva. Poput Elizabeth, živimo u svijetu punom sumnjičavaca i kritičara koji se izruguju i protive istinama koje su nam drage. Možemo čuti zbunjujuće priče i oprečne poruke. I mi ćemo, poput Elizabeth, trebati činiti najbolje što možemo da bismo se držali kakvog god svijetla i istine trenutno imali, posebice u teškim okolnostima. Odgovori na naše molitve možda neće doći dramatično, no moramo pronaći tihe trenutke i tražiti veće svjetlo i istinu. A kada ih primimo, naša je odgovornost živjeti ih, širiti i braniti.
Ostavljam vam svoje svjedočanstvo kako znam da kada svoja srca i domove ispunimo Spasiteljevim svijetlom i istinom, imat ćemo unutarnju snagu ostati vjerne u svim okolnostima. U ime Isusa Krista. Amen.