Tamo gdje se susreću pravda, ljubav i milost
starješina Jeffrey R. Holland
iz Zbora dvanaestorice apostola
Isus Krist je trpio, umro i ustao iz mrtvih kako bi nas uzdigao do vječnog života.
Bez sigurnosnih užadi, pojaseva ili bilo kakve opreme za penjanje, dva su se brata – Jimmy, 14 godina i John, 19 godina (to nisu stvarna imena) – pokušali popeti na okomiti zid kanjona nacionalnog parka Snow Canyon u mojoj rodnoj južnoj Uti. Blizu samog vrha njihovog uspona, otkrili su da im se isprepriječio greben zbog kojeg neće moći napraviti posljednje korake do vrha. Nisu ga mogli prijeći, ali ni jedan ni drugi nije se mogao sada vratiti. Zaglavili su. Nakon pažljivog manevriranja, John je uspio pronaći potporanj stopalima da podigne svog mlađeg brata na sigurno na vrh grebena. Ali, nikako nije mogao podignuti sam sebe. Što je više pokušavao pronaći oslonac za ruke ili noge, to su mu se više mišići grčili. Počela ga je obuzimati panika i strah za svoj život.
Bez snage i dalje izdržati, John je odlučio da mu preostaje jedino skočiti vertikalno ne bi li dohvatio vrh grebena iznad sebe. Ako uspije, mogao bi, s obzirom na snagu u rukama, povući samog sebe u sigurnost.
Vlastitim riječima je rekao:
»Prije nego sam skočio rekao sam Jimmyju da potraži granu dovoljno dugu da me dosegne, iako sam znao da ničeg sličnog nema na tom stjenovitom vrhu. To je očaj govorio iz mene. Ako ne uspijem skočiti, najmanje što mogu učiniti jest da moj mlađi brat ne vidi kako padam u smrt.
Dajući mu dovoljno vremena da se udalji, izrekao sam posljednju molitvu – želio sam da moja obitelj zna da ih volim i da Jimmy sam sigurno dođe kući – i zatim sam skočio. U mom je odskoku bilo dovoljno adrenalina da mi u skoku ruke pređu rub grebena gotovo do laktova. No kako sam pljesnuo rukama na površinu, nisam se imao za što uhvatiti osim za pijesak na ravnom kamenu. Još se uvijek sjećam osjećaja malaksalosti dok sam visio ondje nemajući se za što uhvatiti – nije bilo ruba, brazde, ničega za što se primiti ili uhvatiti. Osjetio sam da su mi prsti polako klizili niz pjeskovitu površinu. Znao sam da je mom životu došao kraj.
Ali odjednom, poput munje u ljetnoj oluju, dvije su se ruke ispružile odnekuda iznad ruba grebena zgrabivši moje zglobove snagom i odlučnošću protivne veličini tih ruku. Moj vjerni mlađi brat nije otišao nikamo tražiti tu izmišljenu granu. Shvativši točno što sam želio učiniti nije se pomaknuo niti centimetar. Jednostavno je čekao – u tišini, gotovo bez daha – znajući vrlo dobro da sam dovoljno luckast i da ću pokušati učiniti taj skok. Kada sam to najzad i učinio, zgrabio me, držao i nije me puštao da padnem. Te su mi snažne bratske ruke spasile život toga dana dok sam bespomoćno visio iznad onoga što bi me zasigurno odvelo u sigurnu smrt.«1
Moja voljena braćo i sestre, danas je uskrsna nedjelja. Iako bismo se trebali uvijek sjećati (obećavamo u našim tjednim sakramentalnim molitvama da hoćemo), ipak, to je najsvetiji dan u godini kada se osobito sjećamo bratskih i odlučnih ruku koje su posegnule u bezdan smrti da nas spase od naših padova i neuspjeha, naših tuga i grijeha. U svjetlu ove priče koju je ispričala Johnova i Jimmyjeva obitelj, izražavam zahvalnost za pomirenje i uskrsnuće Gospodina Isusa Krista i osvrćem se na događaje u božanskom naumu Boga koji su doveli do punog značenja riječi »ljubav[i] što dobivam[o] od Isusa«.2
U našem sve sekularnijem društvu, nije uobičajeno, a i staromodno je, govoriti o Adamu i Evi, ili Edenskom vrtu, ili »sretnom padu« u smrtnosti. Međutim, jednostavna istina jest da mi ne možemo u potpunosti shvatiti pomirenje i uskrsnuće Kristovo i nećemo na odgovarajući način cijeniti jedinstvenu svrhu njegovog rođenja ili njegove smrti – drugim riječima, ne postoji nijedan način kako istinski slaviti Božić ili Uskrs – bez razumijevanja da su stvarno postojali Adam i Eva koji su otpali iz Edenskog vrta sa svim posljedicama koje taj pad nosi.
Nisu mi poznati detalji onoga što se zbilo na ovom planetu prije toga, ali znam da je to dvoje stvorila božanska ruka Boga, da su neko vrijeme živjeli sami u rajskom okruženju gdje nije bilo ljudske smrti ni buduće obitelji te da su nakon niza donesenih odluka prekršili zapovijed Božju zbog čega su morali napustiti svoj vrt, ali su i mogli imati djecu prije suočavanja s tjelesnom smrću.3 Kao žalosni i složeni dodatak njihovim okolnostima, njihov je prijestup imao i duhovne posljedice, uskrativši im Božje prisustvo zauvijek. Budući da se otada rađamo u tom palom svijetu i budući da ćemo i mi prekršiti zakone Božje, osuđeni smo na istu kaznu s kojom su se suočili Adam i Eva.
Kakav nezgodan položaj! Cjelokupni ljudski rod u slobodnom padu – svaki muškarac, žena i dijete u njemu tjelesno se kotrljaju prema trajnoj smrti, a duhovno srljaju u vječni jad. Je li život tako trebao izgledati? Je li to veliko finale ljudskog iskustva? Visimo li svi mi u nekom hladnom kanjonu negdje u ravnodušnom svijetu, gdje svatko od nas traži oslonac, nešto za što bismo se uhvatili – s ničim doli osjećajem pijeska kako nam klizi kroz prste, ničim što bi nas spasilo, ničim za što bismo se držali, a još manje s nečim što bi nas uhvatilo. Je li naša jedina svrha u životu isprazna primjena postojanja – kako bismo skočili najviše što možemo, da visimo svih svojih propisanih sedamdeset i nešto godina, a zatim ne uspijemo, i padnemo, i nastavimo padati zauvijek?
Odgovor na ta pitanja je nedvosmisleno i vječno ne! Uz proroke, drevne i suvremene, svjedočim da »bijaše sve učinjeno u mudrosti onoga koji sve znade«.4 Tako od trenutka kada su ti praroditelji izašli iz Edenskog vrta, Bog i Otac svih nas, iščekujući odluku Adama i Eve, poslao je same anđele neba da im kažu – te kroz vrijeme i nama – da je cjelokupni ovaj slijed događaja osmišljen za našu vječnu sreću. To je bio dio njegovog božanskog nauma koji nam je dao Spasitelja, samog Sina Božjega, još jednog »Adama«, kako ga zove apostol Pavao,5 – koji će doći tijekom vremenske poludnevnice da pomiri za prvi Adamov prijestup. To će pomirenje donijeti apsolutnu pobjedu nad tjelesnom smrću, bezuvjetno omogućujući uskrsnuće svakoj osobi koja se ikada rodila ili će se roditi na ovom svijetu. U svojoj će milosti također pružiti oprost za osobne grijehe svih ljudi, od Adama do svršetka svijeta, pod uvjetom pokajanja i obdržavanja božanskih zapovijedi.
Kao jedan od njegovih zaređenih svjedoka, izjavljujem ovo uskršnje jutro da Isus Nazarećanin je bio i jest Spasitelj svijeta, »posljednji Adam«6 početak i svršetak naše vjere, Alfa i Omega vječnog života. »Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti«,7 izjavio je Pavao. A tako je izjavio i prorok, patrijarh Lehi: »Adam pade da bi ljudi bili … A Mesija dolazi u punini vremena, da sinove ljudske otkupi od pada.«8 Najodlučnije je od svih, prorok Mormonove knjige, Jakov podučavao kao dio dvodnevne propovijedi o pomirenju Isusa Krista da »uskrsnuće mora … snaći … zbog pada.«9
Tako i danas slavimo dar pobjede nad svakim padom koji smo ikada iskusili, svakom tugom koju smo ikada upoznali, nad svakim obeshrabrenjem koje smo ikada doživjeli, svakim strahom s kojim smo se ikada suočili – da ne govorimo o našem uskrsnuću od smrti i oprostu za naše grijehe. Ta nam je pobjeda dostupna zahvaljujući onome što se dogodilo jednog vikenda točno nalik ovome prije više od dva tisućljeća, u Jeruzalemu.
Počevši s duhovnom patnjom u Getsemanskom vrtu, do raspeća na križu na Kalvariji, i završetkom u prekrasno nedjeljno jutro unutar darovane grobnice, čovjek bez grijeha, čisti i sveti, sam Sin Božji, učinio je ono što nijedna druga preminula osoba nikada nije učinila niti će ikada učiniti. Pod svojom je moću ustao iz mrtvih, kako se njegovo tijelo nikada ne bi ponovno odvojilo od njegovog duha. Svojom je voljom skinuo pogrebno platno u koje je umotan, pažljivo ostavljajući ručnik sa svoga lica »na jednome mjestu«,10 kako Sveta pisma kažu.
Taj prvi uskrsni slijed pomirenja i uskrsnuća predstavlja najvažniji trenutak, najvelikodušniji dar, najneizdržljiviju bol, neusporedivu žrtvu i najveličanstvenije očitovanje božanske ljubavi što će ikada biti ukazana u povijesti svijeta. Isus Krist je trpio, umro i ustao iz mrtvih kako bi nas, poput munje u ljetnoj oluji, uhvatio dok padamo, držao nas svojom moći i kroz našu poslušnost njegovim zapovijedima, uzdigao nas u vječni život.
Ovoga Uskrsa zahvaljujem njemu i Ocu koji nam ga je dao da Isus i dalje stoji pobjedonosno nad smrću, iako stoji na izranjavanim nogama. Ovoga Uskrsa zahvaljujem njemu i Ocu koji nam ga je dao da Isus i dalje udjeljuje milost, iako ju udjeljuje probodenih dlanova i izbrazdanih zglobova. Ovoga Uskrsa zahvaljujem njemu i Ocu koji nam ga je dao da pjevamo pred znojem umrljanim vrtom, klinovima probodenim križem i veličanstvenom praznom grobnicom:
O, kako dična providnost,
spasenja naum, kad
tamo gdje se susreću pravda, ljubav i milost
božanski se tvori sklad!11
U sveto ime uskrslog Gospodina Isusa Krista. Amen.