Prispodoba o sijaču
starješina Dallin H. Oaks
iz Zbora dvanaestorice apostola
Na svakome je od nas da postavimo prioritete i činimo sve da naše tlo bude dobro i naša žetva obilna.
Teme za govore na Općem saboru dodijeljene su – ne od smrtničke ovlasti, nego nadahnućem Duha. Mnoge se teme odnose na smrtničke brige koje su nam svima zajedničke. No, upravo kao što Isus nije podučavao kako prevladati smrtničke izazove ili političku krizu njegovog vremena, on obično nadahnjuje svoje suvremene sljedbenike da govore o onome što moramo činiti kako bismo promijenili svoje osobne živote i pripremili se za povratak u naš nebeski dom. Ovog uskrsnog vikenda osjetio sam poticaj govoriti o dragocjenim i svevremenskim naučavanjima u jednoj od Isusovih prispodobi.
Prispodoba o sijaču jedna je od rijetkih zabilježenih prispodobi u sva tri sinoptička evanđelja. To je čak i jedna među manjim brojem prispodobi koje je Isus objasnio svojim učenicima. Posijano sjeme jest »riječ o Kraljevstvu« (Matej 13:19), »riječ« (Marko 4:14) ili »riječ Božja« (Luka 8:11) – naučavanja Učitelja i njegovih slugu.
Različita tla u koja je sjeme palo predstavljaju različite načine na koje smrtnici primaju i slijede ta naučavanja. Stoga, sjeme koje »pade kraj puta« (Marko 4:4) nije doprlo do smrtničkog tla iz kojeg bi moglo narasti. Ono je poput naučavanja koje padne na okorjelo i nepripravljeno srce. O tome ništa više neću reći. Moja je poruka upućena onima među nama koji su se obvezali biti sljedbenici Krista. Kako se odnosimo prema Spasiteljevim naučavanjima dok živimo svoje živote?
Prispodoba o sijaču nas upozorava na okolnosti i stavove koje svakoga tko je primio sjeme evanđeoske poruke može spriječiti da ima dobru žetvu.
I. Kamenito tlo, nema korijena
Neko sjeme »pade na kamenito tlo, gdje bi plitka zemlja. Ono brzo izniknu, jer nije imalo duboke zemlje. Ali kad sunce iziđe, uvenu i, jer nije imalo korijena, sasuši se« (Marko 4:5–6).
Isus je objasnio da su ovdje opisani oni koji »kad čuju riječ, odmah je primaju s radošću«, ali zbog toga što »nemaju u sebi korijena… kad dođe nevolja ili progonstvo zbog riječi, smjesta podlegnu« (Marko 4:16–17).
Koji je uzrok da slušatelji »nemaju u sebi korijena«? To je slučaj s novim članovima koji su se obratili samo zbog misionara ili mnogih privlačnih osobina Crkve ili mnogih predivnih plodove koje nudi članstvo u Crkvi. Ako nisu ukorijenjeni u riječi, kada dođu nedaće tada se mogu sasušiti i uvenuti. Ali čak i oni koji su odgojeni u Crkvi – dugoročni članovi – mogu doći u stanje kada nemaju korijena u sebi. Poznavao sam neke od njih – članove bez čvrstog i trajnog obraćenja na evanđelje Isusa Krista. Ako nismo ukorijenjeni u naučavanjima evanđelja i redoviti u njegovoj primjeni, svatko od nas može razviti kamenito srce, što je kamenito tlo za duhovno sjeme.
Duhovna je hrana nužna za duhovni opstanak, naročito u svijetu koji se udaljava od vjerovanja u Boga i apsolutne vrijednosti dobra i zla. U dobi u kojoj dominira internet s obilujem poruka i materijala koji ugrožavaju vjeru, da bismo ostali ukorijenjeni moramo povećati svoju izloženost duhovnoj istini.
Mladi, ako vam se ovo naučavanje čini previše općenitim, evo određenog primjera. Ako se poslužuju znamenja sakramenta, a vi šaljete SMS poruke ili šapćete ili igrate video igrice ili radite bilo što što vam uskraćuje suštinsku duhovnu hranu, tada ugrožavate svoje duhovno korijenje i krećete se prema kamenitom tlu. Postat ćete podložni duhovnoj slabosti kada se suočite s teškoćama poput izoliranja, zastrašivanja ili ismijavanja. To se također odnosi i na odrasle.
Drugi potencijalni rušitelj duhovnog korijenja – ubrzan trenutnom tehnologijom, no ne ograničava se na nju – jest gledanje na evanđelje ili Crkvu kroz ključanicu. Takav ograničeni pogled usredotočuje se na određeni nauk ili praksu ili nekog vođu, a zanemaruje veliku panoramu evanđeoskog nauma te osobne i zajedničke plodove njegove žetve. Predsjednik Gordon B. Hinckley živopisno je opisao jedan aspekt takvog gledanja kroz ključanicu. Slušateljima na BYU govorio je o političkim komentatorima »raspaljenim ozlojeđenošću« zbog vijesti o jednom događaju koji se tada nedavno dogodio. »Vještom su umjetnošću i biranim riječima sipali drvlje i kamenje ljutnje i uvrede … ‘Zasigurno,’«, nadalje je zaključio, »‘ovo je vrijeme i mjesto kada je vrijeđanje popularno i prihvatljivo, a ima i darovitih ljudi po tom pitanju.’«1 Nasuprot tome, da bismo bili čvrsto ukorijenjeni u evanđelju moramo biti umjereni i uravnoteženi u kritikama te uvijek stremiti širem razumijevanju veličanstvenog Božjeg djela.
II. Trnje: brige ovoga svijeta i varljivo bogatstvo
Isus je podučavao da »neko, opet, pade u trnje, i trnje uzraste i uguši ga, te ne donese ploda« (Marko 4:7). Objasnio je da su to »oni koji su čuli riječ, ali svjetske tjeskobne brige, varavo bogatstvo i požude za svim ostalim navale te uguše riječ, i ostane bez ploda« (Marko 4:18–19). Ovo je zasigurno upozorenje koje svi trebamo poslušati.
Najprije ću govoriti o varljivom bogatstvu. Gdje god se nalazili na našem duhovnom putovanju – u kakvom god stanju bilo naše obraćenje – svi smo u iskušenju od toga. Kada su stavovi ili prioriteti usredotočeni na stjecanje, korištenje ili posjedovanje, to nazivamo materijalizmom. Toliko je toga već rečeno i napisano o materijalizmu da se tu ima malo što dodati.2 Oni koji vjeruju u ono što je nazvano teologijom prosperiteta pate od varljivog bogatstva. Posjedovanje bogatstva ili značajnog prihoda nije znak nebeske naklonosti, a njihovo odsustvo nije dokaz nebeske nenaklonosti. Kada je Isus rekao vjernom sljedbeniku da može baštiniti vječni život samo kada bi sve podao siromasima (vidi Marko 10:17–24), on nije prepoznao zlo u posjedovanju bogatstva nego zlo u stavu toga sljedbenika prema bogatstvu. Kao što nam je svima poznato, Isus je pohvalio dobrog Samarijanca koji je iskoristio isti onaj novac, koji je i Juda koristio prilikom izdaje Spasitelja, da bi služio svojem bližnjem. Korijen svega zla nije novac nego ljubav prema novcu (vidi 1. Timoteju 6:10).
Mormonova knjiga govori o vremenu kada Crkva Božja »stade zaostajati u svojemu napretku« (Alma 4:10) jer »narod crkve počinje … oslanjati srce svoje na bogatstvo i ispraznosti svjetske« (Alma 4:8). Tko god obiluje materijalnim stvarima u opasnosti je od duhovne »udobnosti« bogatstva i drugih stvari ovoga svijeta.3 To je prikladan uvod u sljedeće Spasiteljevo naučavanje.
Najprepredenije trnje koje može ugušiti učinak evanđeoske riječi u našim životima jesu svjetovne sile koje je Isus nazvao »tjeskobne brige, bogatstvo i sjetilni užici« (Luka 8:14). Njih je bezbroj i ne mogu se izreći. Bit će dostatno nekoliko primjera.
Jednom prilikom Isus je prekorio svog glavnog apostola Petra, govoreći mu: »Ti si sablazan za me, jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske« (Matej 16:23; vidi i NiS 3:6–7; 58:39). Vrednovanje ljudskih stvari znači stavljati brige ovoga svijeta ispred Božjih stvari u našim djelima, našim prioritetima, a i našem razmišljanju.
Predajemo se »sjetilni[m] užici[ma]« (1) kada smo ovisni, čime se umanjuje dragocjeni Božji dar opredjeljivanja; (2) kada smo omamljeni trivijalnim smetnjama koje nas odvlače od stvari vječnog značaja; i (3) kada smo stava da imamo pravo na dobre posljedice, koje umanjuju osobni rast potreban da nas kvalificira za našu vječnu sudbinu.
Nadvladat će nas »brige… ovoga svijeta« kada nas paralizira strah od budućnosti, što otežava naše napredovanje u vjeri, vjeri u Boga i njegova obećanja. Prije dvadeset i pet godina moj je poštovani učitelj na BYU, Hugh W. Nibley, govorio o opasnostima predamo li se brigama svijeta. U jednom su ga intervjuu upitali jesu li uvjeti u svijetu i naša dužnost širiti evanđelje učinili poželjnim tražiti neki način i »prilagoditi svijetu u onome što činimo u Crkvi«.4
On je odgovorio: »To i jest bit cijele priče o Crkvi, zar ne? Morate biti spremni da ćete uvrijediti neke ljude, morate biti spremni preuzeti rizik. I točno tada se očituje vjera… Naša predanost treba biti test, ona treba biti teška, ona treba biti nepraktična u odnosu na ovaj svijet.«5
Ovaj je prioritet evanđelja prije samo nekoliko mjeseci potvrdio na kampusu BYU uvaženi katolički vođa, Charles J. Chaput, filadelfijski nadbiskup. Govoreći o problemima koje SPD i katolička zajednica dijele, kao što su »brak i obitelj, narav naše spolnosti, svetost ljudskog života i poticanje vjerske slobode«, rekao je ovo:
»Želio bih ponovno naglasiti važnost stvarnog življenja onoga u što tvrdimo da vjerujemo. To mora biti prioritet – ne samo u našim osobnim i obiteljskim životima nego i našim crkvama, političkim izborima, našim poslovima, našem odnosu prema siromašnima; drugim riječima, u svemu što činimo.
Eto zašto je to važno«, nastavio je. »Učite iz iskustva katolika. Mi katolici vjerujemo da je naš poziv biti kvasac u društvu. Ali postoji tanka linija između toga biti kvascem u društvu i biti pojedeni od društva.«6
Spasiteljevo upozorenje na brige ovoga svijeta koje guše riječ Božju u našim životima, zasigurno nam postavlja izazov da svoje prioritete držimo nepromjenjivima – svoja srca oslonimo – na zapovijedi Božje i vodstvo u njegovoj crkvi.
Spasiteljevi primjeri mogu nas nagnati da o ovoj prispodobi razmišljamo kao o prispodobi o tlu. Adekvatnost tla ovisi o srcu onoga koji je izložen evanđeoskom sjemenu. U pogledu podložnosti duhovnim učenjima, neka srca su okorjela i nepripremljena, neka srca su kamenita zbog nekorištenja, a neka su pak usmjerena na ono što dolazi od svijeta.
III. Pade na dobru zemlju i donese rod
Prispodoba o sijaču završila je Spasiteljevim opisom sjemena koje »pade na dobru zemlju i donese rod« različitih razmjera (Matej 13:8). Kako se možemo pripremiti da postanemo dobro tlo i da donesemo dobru žetvu?
Isus je objasnio: »A što na ‘dobru zemlju’, to su oni koji čuju riječ i čuvaju je u dobru i plemenitu srcu i rode rod zbog ustrajnosti« (Luka 8:15). Mi imamo sjeme evanđeoske riječi. Na svakome je od nas da postavimo prioritete i činimo sve da naše tlo bude dobro i naša žetva obilna. Moramo nastojati biti čvrsto ukorijenjeni i obraćeni evanđelju Isusa Krista (vidi Kološanima 2:6–7). To obraćenje stječemo molitvom, čitanjem Svetih pisama, služenjem te redovitim blagovanjem od sakramenta da bismo uvijek imali njegovog Duha s nama. Također, trebamo tražiti tu snažnu promjenu srca (vidi Alma 5:12–14) koja će zamijeniti zle želje i sebične brige ljubavlju Božjom i željom da služimo njemu i njegovoj djeci.
Svjedočim o istinitosti toga i svjedočim o našem Spasitelju, Isusu Kristu, čija naučavanja pokazuju put i čije pomirenje to čini mogućim. U ime Isusa Krista. Amen.