Obitelj je od Boga
Carole M. Stephens
prva savjetnica u Vrhovnom predsjedništvu Potpornog društva
Svaka od nas pripada obitelji Božjoj kojoj tako trebamo.
Postoji li išta ljepše i dublje od jednostavnih i čistih istina evanđelja o kojima podučava jedna pjesma iz Male škole? A sve vi djevojčice Male škole koje ste večeras prisutne znate tu pjesmu o kojoj ću govoriti. Naučile ste ju iz prošlogodišnjeg programa Male škole.
Riječi pjesme »The Family Is of God« (Obitelj je od Boga)1 – čuli smo ju ranije na ovom sastanku – podsjećaju nas na čisti nauk. Ne učimo samo da je obitelj od Boga, nego i da smo svi mi dio Božje obitelji.
Prvi stih pjesme podučava: »Otac naš obitelj ima. Mene! Tebe, među ostalima: mi smo djeca njegova.« Iz proglasa o obitelji učimo: »U predsmrtnome obitavalištu, duhovni sinovi i kćeri poznavali su i štovali Boga kao svoga Vječnog Oca.« U tom postojanju otkrile smo svoj vječni ženski identitet. Znale smo da je svaka od nas »voljena… kći nebeskih roditelja.«2
Naše putovanje kroz smrtnost na zemlji nije promijenilo te istine. Svaka od nas pripada obitelji Božjoj kojoj tako trebamo. Sve zemaljske obitelji su drugačije. I dok činimo najbolje što možemo da bismo stvorili snažnu tradicionalnu obitelj, članstvo u Božjoj obitelji nije ovisno ni o jednom statusu – bračnom, roditeljskom, financijskom, socijalnom ili čak onom statusu koji objavljujemo na društvenim mrežama.
Mi pripadamo. »Mi smo kćeri našeg Nebeskog Oca koji nas voli i mi volimo njega.«3
Drugi stih pjesme proširuje se na prvi. »On posla svakog od nas na zemlju, rođenjem, da ovdje živi i uči u obitelji.«
U predsmrtničkom životu saznale smo da nam je potrebno razdoblje smrtnosti. Mi smo »prihvatili naum [Nebeskog Oca] po kojem njegova djeca mogu zadobiti fizičko tijelo i steći zemaljsko iskustvo kako bi napredovali prema savršenstvu i konačno ostvarili svoju božansku sudbinu kao baštinici vječnog života.«4
Starješina Richard G. Scott objasnio je da smo »podučeni u predsmrtničkom životu kako je svrha našeg dolaska da budemo provjeravani, iskušavani i opterećivani.«5 To se opterećenje javlja u onoliko oblika koliko je pojedinaca koji su mu izloženi. Nikada nisam doživjela razvod, bol i nesigurnost zbog napuštanja ili odgovornost samohrane majke. Nisam iskusila smrt djeteta, neplodnost ili istospolnu privlačnost. Nisam morala trpjeti zlostavljanje, kroničnu bolest ili ovisnost. Nisam bila podvrgnuta tim iskušenjima.
Stoga, neke od vas mogu i pomisliti: »Dakle, sestro Stephens, ali vi jednostavno ne razumijete!« I odgovaram vam da ste možda u pravu. Ne mogu u potpunosti shvatiti vaše izazove. Ali kroz svoja osobna ispitivanja i kušnje – ona koja su me bacila na koljena – dobro sam se upoznala s onim koji razumije, koji je »vičan patnjama«,6 koji je sve iskusio i sve razumije. Osim toga, iskusila sam sve smrtne kušnje koje sam maločas spomenula, kroz objektiv kćeri, majke, bake, sestre, tete i prijateljice.
Naša prilika kao kćeri Božje u savezu nije samo učiti iz vlastitih izazova; ona izvire iz naše empatije i sućuti dok podržavamo druge članove Božje obitelji u njihovim teškoćama, jer smo sklopile savez činiti to.
Kada tako činimo, također shvaćamo i vjerujemo da Spasitelj poznaje sve teškoće na putu te da nas može voditi kroz bilo kakve tuge i razočaranja koja mogu doći. On je istinsko milosrđe i ljubav njegova »traje dovijeka«7 – dijelom kroz nas dok ga slijedimo.
Kao kćeri Božje i učenice Isusa Krista, mi tada »djelujemo sukladno onim simpatijama koje je Bog usadio u naša [srca].«8 Naše područje utjecaja nije ograničeno na članove naše obitelji.
Nedavno sam imala priliku posjetiti sestru Yazzie iz okola Chinle Arizona u njezinoj drvenoj kolibi od blata i pruća. Kada mi je poželjela dobrodošlicu u svom domu, prvo što sam primijetila bile su razne uokvirene fotografije obitelji i misionara na njezinim zidovima i stolovima. Upitala sam: »Sestro Yazzie, koliko imate unučadi?«
Iznenađena mojim pitanjem, slegnula je ramenima. Zbunjena njezinim odgovorom, pogledala sam prema njezinoj kćeri, sestri Yellowhair, koja je odgovorila: »Ona ne zna koliko unučadi ima. Mi i ne brojimo. Sva je djeca zovu baka – ona je baka svima.«
Sestra Yazzie nije ograničila svoju ljubav i utjecaj na svoju biološku obitelj. Ona shvaća što to znači proširiti svoje područje utjecaja dok ide činiti dobro, blagoslivljati, njegovati i braniti Božju obitelj. Ona shvaća da »kada god žena osnaži vjeru djeteta, ona doprinosi snazi obitelji, sada i u budućnosti«.9
Treći stih pjesme dalje objašnjava svrhu naše smrtnosti: »Bog nam dade obitelji da postanemo kakvima on želi.« Spasitelj je podučio: »Jedno budite, a ne budete li jedno, niste moji«10 Proglas o obitelji podučava nas da kao brižne duhovne kćeri nebeskih roditelja imamo božansku narav, vječni identitet i svrhu. Bog želi da budemo jedno. Bog nas treba da budemo jedno – kćeri u savezu ujedinjene u raznolikostima naših pojedinačnih života,11 koje žele naučiti sve što je potrebno za povratak u njegovu nazočnost, zapečatiti se za njega kao dio njegove vječne obitelji.
»Svete uredbe i savezi dostupni u svetim hramovima omogućuju [nam] da se vrat[imo] u nazočnost Boga, a obiteljima da mogu biti vječno ujedinjene.«12 Uredbe koje primamo i savezi koje sklapamo pri krštenju i u svetim hramovima povezuju obitelj Božju s obje strane vela – povezujući nas s Ocem kroz Spasitelja, koji je molio: »Da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni, i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno«.13
Dok koristimo svoje vrijeme u smrtnosti za proučavanje i primjenu Spasiteljevih naučavanja, postajemo poput njega. Shvaćamo da je on put – jedini put – po kojem možemo nadići smrtničke izazove, biti iscijeljeni i vratiti se natrag u svoj nebeski dom.
Posljednji stih pjesme vraća nas gdje smo počeli: »Tako on svoju ljubav dijeli, jer obitelj je od Boga.« Očev naum za njegovu djecu jest naum ljubavi. To je naum ujedinjenja njegove djece – njegove obitelji – s njime. Starješina Russell M. Nelson je podučio: »Nebeski Otac ima samo dvije želje za svoju djecu… : besmrtnost i vječni život, ‘što znači ponovni život s njime u domu’.«14 Te se želje mogu ostvariti samo ako i mi dijelimo ljubav koju Nebeski Otac ima za svoju obitelj, dosežući do druge i šireći njegov naum drugima.
Prije dvadeset godina, prvo Predsjedništvo i Zbor dvanaestorice apostola dosegnuli su cijeli svijet kada su izdali proglas o obitelji. Od tada, napadi na obitelji su se povećali.
Ako želimo biti uspješne u svojim svetim odgovornostima kao kćeri Božje, moramo razumjeti vječni značaj istine o naumu Nebeskog Oca za njegovu obitelj i svoju osobnu odgovornost podučavati ga. Predsjednik Howard W. Hunter je objasnio:
»Uvelike je potrebno ohrabriti žene u Crkvi da stanu uz braću i podržavaju ih u zaustavljanju plime zla koja nas okružuje i u ostvarivanju djela našeg Spasitelja …
Stoga vas pozivamo da poslužujete svojim snažnim utjecajem za dobro u osnaživanju naših obitelji, naše crkve i naših zajednica.«15
Sestre, mi pripadamo. Voljene smo. Potrebne smo. Imamo božansku svrhu, djelo, mjesto i ulogu u Crkvi i kraljevstvu Božjem te u njegovoj vječnoj obitelji. Znate li duboko u svome srcu da vas vaš Nebeski Otac voli i želi da vi i vaši bližnji budete s njime? Baš kao što su »Nebeski Otac i njegov Sin, Isus Krist, savršeni … i njihove su nade za nas savršene.«16 Njihov je naum za nas savršen, a njihova obećanja sigurna. O ovim istinama zahvalno svjedočim, u ime Isusa Krista. Amen.