Čekajući izgubljenog

starješina Brent H. Nielson

iz Sedamdesetorice

Želim nam svima da primimo objavu znati kako najbolje pristupiti onima u našim životima koji su izgubljeni.

Spasitelj Isus Krist je proveo svoje zemaljsko poslanje podučavajući o svojoj moći iscjeljenja i otkupljenja. U jednoj prilici u Lukinom poglavlju 15 Novog zavjeta, on je izvrgnut kritici jer je jeo i provodio vrijeme s grešnicima (vidi Luka 15:2). Spasitelj je iskoristio ovu kritiku kao priliku da nas poduči kako odgovoriti onima koji su se izgubili na putu.

Odgovorio je svojim kritičarima s dva važna pitanja:

»Tko od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu, ne ostavi u pustinji devedeset i devet i ne ide za izgubljenom dok je ne nađe?« (Luka 15:4)

»Ili koja žena, ako ima deset drahmi pa izgubi jednu, ne užeže svjetiljku, ne pomete kuću i ne traži pomnjivo dok je ne nađe?« (Luka 15:8)

Spasitelj zatim podučava prispodobom o izgubljenom sinu. Ova usporedba ne govori o 100 ovaca ili 10 srebrnjaka, ona je o jednom dragocjenom sinu koji je izgubljen. Čemu nas Spasitelj podučava ovom usporedbom o tome kako reagirati kad član obitelji gubi svoj put?

Izgubljeni sin obavještava svog oca da sada želi svoje nasljedstvo. On želi napustiti sigurnost svog doma i obitelji te ići za svjetovnim (vidi Luka 15:12–13). Imajte na umu da u Spasiteljevoj usporedbi otac brižno odgovara dajući sinu njegovo nasljedstvo. Zasigurno je otac učinio sve što je mogao kako bi uvjerio sina da ostane. Međutim, kada je odrasli sin donio odluku, mudri otac ga pušta. Otac zatim iskazuje iskrenu ljubav te bdije i čeka (vidi Luka 15:20).

Moja obitelj je imala slično iskustvo. Moju dvojicu braće, prekrasnu sestru i mene su odgojili uzorni roditelji. U našem domu smo učili evanđelje, uspješno smo došli do odrasle dobi i svo četvoro smo bili zapečaćeni u hramu za naše supružnike. Međutim, 1994. godine naša je sestra Susan postala razočarana s Crkvom i nekim njezinim naučavanjima. Uvjerili su je oni koji su ismijavali i kritizirali rane vođe Crkve. Dozvolila je da se umanji njezina vjera u živuće proroke i apostole. Tijekom vremena su njezine sumnje nadvladale njezinu vjeru i ona je odabrala napustiti Crkvu. Susan mi je dala dozvolu da ispričam njezinu priču s nadom da će ona pomoći drugima.

Moja braća i ja te naša majka, koja je bila već udovica, bili smo potreseni. Nismo mogli zamisliti što ju je moglo nagnati da napusti vjeru. Činilo se kako sestrine odluke slamaju majčino srce.

Moja braća i ja smo služili kao biskupi i predsjednici zborova i iskusili smo radost uspjeha s članovima odjela i zborova kada bismo napustili njih devedeset i devet i odlazili u potragu za jednim. Međutim, našu sestru je naše ustrajno nastojanje spasiti ju i pozvati ju natrag samo guralo još dalje i dalje.

Dok smo tražili nebesko vodstvo kako bi ispravno reagirali na nju, postalo je vidljivo da moramo slijediti primjer oca u prispodobi s izgubljenim sinom. Susan je donijela svoju odluku, a mi smo ju morali figurativno pustiti - ali ne bez da ona zna i osjeća našu iskrenu ljubav prema njoj. I tako smo, s obnovljenom ljubavlju i dobrotom, motrili i čekali.

Moja majka nikada nije prestala voljeti i brinuti o Susan. Svaki put kada je moja majka odlazila u hram, uvijek je stavljala Susanino ime na molitveni svitak i nikada nije gubila nadu. Moj stariji brat i njegova supruga, koji su živjeli najbliže Susan u Kaliforniji, pozivali su ju na sve obiteljske događaje. U svom domu su svake godine pripremali večeru za Susan na njezin rođendan. Pobrinuli su se da ostanu u kontaktu i da zna njihovu iskrenu ljubav prema njoj.

Moj mlađi brat i njegova žena su bili u kontaktu sa Susaninom djecom u Uti te brinuli za njih i voljeli ih. Pobrinuli su se da su njezina djeca uvijek pozvana na obiteljska okupljanja, a kada je došlo vrijeme da se Susanina unuka krsti, moj je brat bio tamo da izvrši uredbu. Susan je također imala brižne kućne učitelje i kućne posjetiteljice koji nikada nisu posustali.

Kada su naša djeca odlazila na misije i sklapala brakove, Susan je pozivana da sudjeluje na tim obiteljskim slavljima. Marljivo smo se trudili stvoriti obiteljske događaje kako bi Susan i njezina djeca mogli biti s nama i kako bi znali da ih volimo te da su dio naše obitelji. Kada je Susan primila napredni stupanj zvanja na sveučilištu u Kaliforniji, svi smo bili tamo kako bismo ju podržali na dan njezinog diplomiranja. Iako nismo mogli prihvatiti sve njezine odluke, sigurno smo mogli prihvatiti nju. Voljeli smo ju, promatrali i čekali.

I tako je, nakon 12 godina od kako je Susan napustila Crkvu, 2006. godine naša kći Katy doselila sa svojim suprugom u Kaliforniju kako bi mogla pohađati studij prava. Bili su u istom gradu kao i Susan. Ovaj je mladi par tražio pomoć od svoje tete Susan, a i jako su ju voljeli. Susan je pomagala brinuti se o njihovoj dvogodišnjoj kćeri Lucy, pa je odjednom zatekla sebe kako pomaže Lucy u njezinim večernjim molitvama. Katy me nazvala jedan dan i pitala mislim li da će se Susan ikada vratiti u Crkvu. Uvjerio sam ju da osjećam da bi mogla i da trebamo nastaviti biti strpljivi. Dok su prolazile još tri godine, uz stalnu ljubav, mi smo promatrali i čekali.

Prije šest godina smo za ovaj vikend moja žena Marcia i ja sjedili u prvom redu ovog Konferencijskog centra. Tog dana sam bio podržan kao novi vrhovni autoritet. Marcia, koja je uvijek u skladu s Duhom, napisala mi je poruku koja glasi: »Mislim da je vrijeme da se Susan vrati.« Moja kći Katy je predložila da odem i pozovem Susan da gleda Opći sabor taj dan.

Potaknut tim dvjema velikim ženama, otišao sam u predvorje i nazvao svoju sestru. Dobio sam njezin pretinac govorne pošte, ali sam ju jednostavno pozvao da gleda zasjedanje Općeg sabora. Dobila je poruku. Na našu radost, ona se osjetila potaknuta gledati zasjedanja. Slušala je proroke i apostole koje je voljela u prethodnim godinama. Pronašla je nova imena koja nije prije čula, poput predsjednika Uchtdorfa i starješine Bednara, Cooka, Christoffersona i Andersena. Tijekom ovog i drugih jedinstvenih, od neba poslanih iskustava, moja je sestra - poput izgubljenog sina - došla sebi (vidi Luka 15:17). Riječi proroka i apostola i ljubav njezine obitelji su ju potaknule da se okrene i počne hodati prema domu. Nakon 15 godina je naša kći i sestra, koja je bila izgubljena, pronađena. Promatranje i čekanje je bilo gotovo.

Susan je opisala to iskustvo kao što ga je Lehi opisao u Mormonovoj knjizi. Ona je pustila gvozdenu palicu i našla se usred mračne sumaglice (vidi 1. Nefi 8:23). Izjavila je da nije znala da je izgubljena dok njezina vjera nije bila ponovno probuđena svjetlom Kristovim, koje je žarko uvećalo jasan kontrast između onoga što je iskusila u svijetu i što su Gospodin i njezina obitelj nudili.

Čudo se dogodilo tijekom posljednjih šest godina. Susan je obnovila svjedočanstvo o Mormonovoj knjizi. Primila je svoju hramsku preporuku. Služila je kao hramski radnik u hramu, a trenutno podučava razred evanđeoskog nauka u svom odjelu. Ustavi nebeski su se otvorili za njezinu djecu i unuke, a makar je bilo teških posljedica, osjećaj je kao da nikada nije otišla.

Neki od vas, poput obitelji Nielson, imaju članove obitelji koji su privremeno izgubili svoj put. Spasiteljeva poduka za sve koji imaju 100 ovaca je ostaviti devedeset i devet i ići i spasiti jednu. Njegova poduka onima koji imaju 10 srebrnjaka i izgube jedan je da traže dok ga ne nađu. Kada je ta izgubljena osoba vaš sin ili kći, vaš brat ili sestra, a on ili ona je odabrala otići, u našoj smo obitelji naučili da, od svega što možemo učiniti, volimo tu osobu svim srcem i promatramo, molimo i čekamo da se Gospodinova ruka pojavi.

Možda najvažnija lekcija koju me je Gospodin naučio kroz ovaj proces se dogodila za vrijeme obiteljskog proučavanja Svetih pisama nakon što je moja sestra napustila Crkvu. Naš sin David je čitao dok smo zajedno proučavali Luku 15. Dok je čitao usporedbu o izgubljenom sinu, taj sam ju dan čuo drugačije nego ikad prije. Iz nekog razloga sam se uvijek povezivao sa sinom koji je ostao doma. Dok je David tog jutra čitao, shvatio sam da sam na neke načine ja bio izgubljeni sin. Nitko od nas nije ni do koljena slavi našeg Oca (vidi Rimljanima 3:23). Svi trebamo Spasiteljevo pomirenje da nas iscijeli. Svi smo izgubljeni i trebamo biti pronađeni. Ta objava tog dana mi je pomogla znati da i moja sestra i ja trebamo Spasiteljevu ljubav i njegovo pomirenje. Susan i ja smo zapravo bili na istom putu natrag doma.

Spasiteljeve riječi u prispodobi dok opisuje oca kako pozdravlja izgubljenog sina su moćne i vjerujem da mogu biti opis iskustva koje ćemo vi i ja imati s Ocem kada se vratimo u naš nebeski dom. Podučavaju nas o ocu koji voli, čeka i promatra. Ovo su Spasiteljeve riječi: »Dok je još bio daleko, opazio ga njegov otac i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga« (Luke 15:20).

Želim nam svima da primimo objavu znati kako najbolje pristupiti onima u našim životima koji su izgubljeni i, kada je potrebno, imati strpljenja i ljubavi za našeg Oca na Nebu i njegovog Sina, Isusa Krista, dok volimo, promatramo i čekamo izgubljenog. U ime Isusa Krista. Amen.