Ako budete odgovorni

starješina Jorge F. Zeballos

iz Sedamdesetorice

Pođimo naprijed i upoznajmo svoju dužnost, donosimo ispravne odluke, djelujmo u skladu s tim odlukama i prihvatimo volju našeg Oca.

Imao sam samo 12 godina kada su misionari po prvi puta došli propovijedati u grad gdje sam rođen u sjevernom Čileu. Jedne mi je nedjelje, nakon što sam šest mjeseci dolazio u mali ogranak, misionar ponudio kruh kada je posluživao sakrament. Pogledao sam ga i tiho rekao: »Ne mogu.«

»Zašto ne?«, odgovorio je.

Rekao sam mu: »Zato što još nisam član Crkve.«¹

Misionar nije mogao u to povjerovati. Njegove su oči zasjale. Pretpostavljam da je mislio: »Ali ovaj mladić je na svakom sastanku! Kako je moguće da nije član Crkve?«

Sljedeći su dan misionari došli u moj dom te su učinili sve što su mogli kako bi podučili cijelu moju obitelj. Budući da moja obitelj nije bila zainteresirana, samo je moj tjedni dolazak u Crkvu više od šest mjeseci bilo ono što je ohrabrilo misionare da nastave. Napokon je došao veliki trenutak koji sam čekao kada su me pozvali da postanem član Crkve Isusa Krista. Misionari su mi objasnili da će mi trebati odobrenje roditelja budući da sam bio maloljetnik. Otišao sam s misionarima svom ocu, misleći da će njegov brižni odgovor biti: »Sine, kada postaneš punoljetan, moći ćeš donositi svoje odluke.«

Dok su misionari razgovarali s njim, gorljivo sam se molio da njegovo srce bude dirnuto kako bi mi dao odobrenje koje sam želio. Njegov je odgovor misionarima bio sljedeći: »Starješine, tijekom proteklih šest mjeseci vidio sam kako moj sin Jorge ustaje rano svakog nedjeljnog jutra, oblači svoju najbolju odjeću i ide u Crkvu. Vidio sam samo dobar utjecaj Crkve na njegov život.« Zatim me je, obraćajući mi se, iznenadio odgovorom: »Sine, ako ćeš biti odgovoran za tu odluku, tada imaš moje odobrenje biti kršten.« Zagrlio sam svog oca, poljubio ga i zahvalio mu za to što je učinio. Sljedeći sam dan bio kršten. Prošlog je tjedna bila 47. godišnjica tog važnog trenutka u mom životu.

Koje su naše odgovornosti kao članovi Crkve Isusa Krista? Predsjednik Joseph Fielding Smith je to izrazio na sljedeći način: »Imamo ove dvije velike odgovornosti… Prvo, tražiti svoj osobni spas; i drugo, našu dužnost prema našim bližnjima.«²

To su, dakle, glavne odgovornosti koje nam je naš Otac dao u toj izjavi: tražiti vlastito spasenje i spasenje drugih, s razumijevanjem da spasenje znači dosezanje najvišeg stupnja slave koju je naš Otac dao svojoj poslušnoj djeci.³ Ove odgovornosti koje su nam povjerene – i koje smo slobodno prihvatili – moraju definirati naše prioritete, želje, odluke te naše svakodnevno ponašanje.

Za nekoga tko je spoznao kako je, zbog pomirenja Isusa Krista, uzvišenje uistinu unutar dosega, propuštanje da ga dobije ravno je propasti. Stoga, suprotnost spasenju je propast, kao što je suprotnost uspjehu neuspjeh. Predsjednik Thomas S. Monson podučio nas je da ljudi »ne mogu dugo biti zadovoljiti s osrednjim kad je napokon vrsnoća u njihovom dosegu«⁴ Kako onda možemo biti zadovoljni s bilo čime što nije uzvišenje ako znamo da je uzvišenje moguće?

Dopustite mi da podijelim četiri ključna načela koja će nam pomoći ispuniti našu želju da budemo odgovorni prema našem Ocu na Nebu, kao i odgovoriti na njegova očekivanja da postanemo poput njega.

1. Naučiti svoju dužnost

Ako želimo činiti Božju volju, ako mu želimo biti odgovorni, moramo naučiti, razumjeti, prihvatiti njegovu volju i živjeti po njoj. Gospodin je rekao: »Nek, dakle, svatko upozna dužnost svoju, i nek djeluje u službi na koju je postavljen sa svom pomnjom.«⁵ Željeti činiti ono što je ispravno nije dovoljno ako se ne pobrinemo da razumijemo ono što naš Otac očekuje od nas i što želi da činimo.

U priči o Alisi u zemlji čudesa, Alisa ne zna kojim putem krenuti stoga pita Cerigradsku mačku: »Hoćeš li mi, molim te, reći kojim putem trebam poći?«

Mačka odgovara: »To uvelike ovisi o tome kamo želiš otići.«

Alisa kaže: »Nije važno kamo.«

»Tada nije niti važno kojim putem trebaš poći«, odgovori mačka.⁶

Međutim, mi znamo da put koji vodi do stabla čiji »plod [je] poželjan da nekoga usreći«⁷ – »put koji vodi u Život« – jest uzak. Potreban je napor na tom putu, a »malo ih je koji ga nalaze«.⁸

Nefi nas podučava: »Riječi će vam Kristove reći sve što vam je činiti.«⁹ Zatim nadodaje: »Duh Svet[i]… pokazat [će] vam sve što vam je činiti«.¹⁰ Stoga, izvori koji nam omogućuju da upoznamo svoje dužnosti jesu riječi Kristove koje primamo kroz drevne i moderne proroke te duhovnu objavu koju primamo kroz Duha Svetoga.

2. Donijeti odluku

Bez obzira na naše znanje o obnovi evanđelja, određenoj zapovijedi, dužnostima u vezi sa služenjem poziva ili sa savezima koje sklapamo u hramu, mi sami odlučujemo hoćemo li djelovati sukladno toj novoj spoznaji. Svatko sam za sebe slobodno odabire hoće li sklopiti sveti savez poput krštenja ili poput hramskih uredbi. Budući da je prisezanje na zakletvu bio normalan dio vjerskog života ljudi u davnini, stari je zakon glasio: »Nemojte se krivo kleti mojim imenom«.¹¹ Međutim, tijekom vremenske poludnevnice, Spasitelj je podučavao višem načinu obdržavanja naših obveza kada je rekao kako da znači da, a ne znači ne.¹² Riječ neke osobe smatrala se dovoljnom za uspostavljanje njegove ili njezine istinitosti i obveze prema nekomu drugomu – štoviše, ako je taj netko drugi naš Otac na Nebu. Poštivanje obveze postaje očitovanje istinitosti i iskrenosti naše riječi.

3. Odgovarajuće djelovati

Nakon upoznavanja naše dužnosti i donošenja odluka koje su povezane s tim učenjem i razumijevanjem, moramo djelovati u skladu s njima.

Snažan primjer čvrste odlučnosti ispuniti svoju obvezu prema Ocu dolazi iz Spasiteljevog iskustva kada su mu doveli uzetoga čovjeka da ga iscijeli. »Isus vidje njihovu vjeru i reče uzetomu: ‘Sinko, opraštaju ti se grijesi’«¹³ Mi znamo da pomirenje Isusa Krista ima suštinsko značenje za primanje oprosta za naše grijehe, ali tijekom događaja iscjeljenja uzetoga čovjeka, taj se veličanstveni događaj još nije zbio; događaji u Getsemanskom vrtu tek su se trebali zbiti, a Spasiteljeva se patnja u Getsemaniji i na križu još nije zbila. Međutim, Isus nije samo blagoslovio uzetoga s mogućnošću da ustane i hoda, nego mu je udijelio i oprost njegovih grijeha, dajući time nedvosmisleni znak da on neće zakazati, da će ispuniti svoju obvezu koju je sklopio sa svojim Ocem, i to u Getsemanskom vrtu, te da će i na križu učiniti ono što je obećao učiniti.

Put kojim smo odabrali hodati je uzak. Na putu su izazovi koji će zahtijevati našu vjeru u Isusa Krista i naša nastojanja da ostanemo na putu i idemo naprijed. Moramo se pokajati te biti poslušni i strpljivi, čak i ako ne shvaćamo sve okolnosti koje nas okružuju. Moramo oprostiti drugima i živjeti sukladno onome što smo naučili te odlukama koje smo donijeli.

4. Spremno prihvatiti Očevu volju

Učeništvo od nas traži ne samo da upoznamo našu dužnost, donesemo ispravne odluke i djelujemo u skladu s njima, nego, također, bitno je naše razvijanje spremnosti i sposobnosti za prihvaćanje Božje volje, čak i ako se to ne slaže s našim pravednim željama ili sklonostima.

Zadivljen sam i cijenim stav gubavca koji je došao Gospodinu i »baci se pred njim na koljena i zamoli: ‘Ako hoćeš, možeš me očistiti.’«¹⁴ Gubavac nije tražio ništa, čak i ako su njegovo želje bile pravedne, on je jednostavno želio prihvatiti volju Gospodinovu.

Prije nekoliko godina jedan je dragi, vjerni par mojih prijatelja blagoslovljen rođenjem odavno željenog sina, za koga su se dugo molili. Taj dom je bio ispunjen radošću dok su naši prijatelji i njihova kći, koja je tada bila njihovo jedino dijete, uživali u društvu tek pridošlog malog dječaka. Jednog dana, međutim, dogodilo se nešto neočekivano: dječak, koji je imao samo tri godine, odjednom je pao u komu. Čim sam doznao za tu situaciju, nazvao sam svog prijatelja kako bih izrazio podršku u tim teškim vremenima. Ali, njegov je odgovor bio lekcija meni. Rekao je: »Ako je volja Očeva da ga uzme od mene, tada ćemo to prihvatiti.« U riječima moga prijatelja nije sadržan niti najmanji stupanj prigovora, pobune ili nezadovoljstva. Naprotiv, sve što sam mogao osjetiti u njegovim riječima bila je zahvalnost Bogu što im je omogućio da uživaju u svom sinčiću to kratko vreme, kao i njegova potpuna spremnost prihvatiti Očevu volju. Nekoliko dana kasnije, maleni se vratio u svoj celestijalni dom.

Pođimo naprijed i upoznajmo svoju dužnost, donosimo ispravne odluke, djelujmo u skladu s tim odlukama i prihvatimo volju našeg Oca.

Kako li sam zahvalan i sretan što mi je prije 47 godina moj otac dopustio da donesem tu odluku. S vremenom sam shvatio da je uvjet koji mi je postavio – biti odgovoran za tu odluku – značilo da budem odgovoran prema svom Nebeskom Ocu te da težim vlastitom spasenju i spasenju svojih bližnjih, postajući tako sličniji onome što moj Otac očekuje i želi da postanem. Na ovaj poseban dan, ja svjedočim da Bog naš Otac i njegov Ljubljeni Sin, žive. U ime Isusa Krista. Amen.