Sveci posljednjih dana, trudite se i dalje

starješina Dale G. Renlund

iz Sedamdesetorice

Dok se trudimo, ustrajemo i pomažemo drugima činiti to isto, tada smo istinski sveci posljednjih dana.

Moja draga braćo i sestre, u prosincu 2013. godine svijet je oplakivao smrt Nelsona Mandele. Nakon 27 godina zatvora zbog sudjelovanja u borbi protiv politike aparthejda, Mandela je bio prvi demokratski izabran predsjednik Južne Afrike. Njegov čin praštanja onima koji su ga zatvorili bio je izuzetan. Svi su ga slavili i poštovali.¹ Mandela je često odbacivao pohvale govoreći: »Nisam svetac – to jest, osim ako smatrate da je svetac grešnik koji nastoji postati boljim.«²

Te riječi – »svetac je grešnik koji nastoji postati boljim« – trebaju nadahnuti i potaknuti članove Crkve. Iako nas se naziva »svecima posljednjih dana«, ponekad uzmičemo od tog naziva. Izraz sveci obično se koristi za označavanje onih koji su postigli uzvišeno stanje svetosti ili čak savršenstva. A mi savršeno dobro znamo da nismo savršeni.

Međutim, naša nas teologija podučava kako možemo postati savršeni opetovano i uzastopno se »oslanjajući… posvema na« nauk Kristov: na vjeru u njega, pokajanje, blagovanje od sakramenta da bismo obnovili saveze i blagoslove krštenja te primajući Duha Svetoga kao stalnog suputnika u većoj mjeri. Kada tako činimo, postajemo više nalik Kristu i možemo ustrajati do kraja, sa svime onime što ide uz to.³ Neslužbeno govoreći, Bog puno više brine o tome tko smo i kakvi ćemo postati, nego o tome kakvi smo nekada bili.⁴ Važno mu je da se stalno trudimo.

Komedija Kako vam drago engleskog autora Williama Shakespearea oslikava dramatičnu promjenu u životu jednog od likova. Stariji brat pokušava ubiti svog mlađeg brata. Čak i znajući to, mlađi brat spašava svog opakog brata od sigurne smrti. Kada stariji brat sazna za to nezasluženo suosjećanje, on se potpuno i zauvijek promijeni i stječe ono što on naziva »obraćenje«. Kasnije je nekoliko žena pristupilo starijem bratu i upitalo: »Nisi li ti taj što često pokušavaše ubiti [svoga brata]?«

Stariji brat odgovori: »Bijah ja, no nisam više: Ne sramim se reći kakvim bijah, jer slatki je okus obraćenja moga što me čini kakvim sam sada.«⁵

Za nas, zbog Božje milosti i pomirenje Isusa Krista, takva promjena nije samo književna fikcija. Gospodin je, kroz Ezekiela, izjavio:

»Niti će bezbožnik stradati zbog svoje bezbožnosti u dan kad se od nje odvrati…

a on se odvrati od grijeha svojega i stane raditi po zakonu i pravdi;

vrati zalog, plati oteto, i stane živjeti po zakonima života, ne čineći bezakonja – živjet će, neće umrijeti!

I svi grijesi njegovi što ih bijaše počinio bit će mu zaboravljeni. Radi po zakonu i pravdi, živjet će!«⁶

U svojoj milosti, Bog obećava oprost kada se pokajemo i odvratimo od bezbožnosti – toliko da će nam naši grijesi biti zaboravljeni. Zbog pomirenja Kristovog i našeg pokajanja, možemo gledati unatrag na naša prošla djela i reći: »Bijah ja, no nisam više«. Bez obzira koliko bezbožni bili možemo reći: »Takav sam bio. No taj bezbožni ja više ne postoji, više nisam takvim«.⁷

Predsjednik Thomas S. Monson je podučio: »Jedan od naših najvećih Božjih darova jest radost novih pokušaja, jer nijedan neuspjeh nikad nije konačni.«⁸ Čak i kada svjesno i namjerno griješimo ili se opetovano susrećemo s neuspjehom i razočaranjem, u trenutku kada odlučimo pokušati opet, Kristovo nam pomirenje može pomoći. I trebamo upamtiti da nije Duh Sveti taj koji nam govori da smo otišli tako predaleko da jednostavno trebamo odustati.

Božja želja da se sveci posljednjih dana i dalje trude također se odnosi i na prevladavanje grijeha. Bilo da patimo zbog problematičnih odnosa, ekonomskih izazova, bolesti ili od posljedica tuđeg grijeha, Spasiteljevo beskonačno pomirenje može iscijeliti čak i – možda posebno — one koji su nevino patili. On savršeno razumije kako je to nevino trpjeti zbog posljedica tuđih prijestupa. Kao što je prorokovano, Spasitelj će »radosnu vijest don[ijeti] ubogima… [dati] im… vijenac mjesto pepela, ulje radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu zahvalnicu mjesto duha očajna«.⁹ Bez obzira na sve, uz njegovu pomoć, Bog očekuje da se sveci posljednjih dana i dalje trude.

Jednako kao što se Bog raduje kada ustrajemo, on je razočaran ako ne prepoznajemo da se drugi također trude. Naša je draga prijateljica Thoba rekla kako je naučila ovu lekciju od svoje majke, Julie. Julia i Thoba su bile među prvim crnim obraćenicima u Južnoj Africi. Nakon završetka politike aparthejda, crnim i bijelim članovima Crkve dopušteno je da zajedno prisustvuju u Crkvi. Za mnoge je jednakost komunikacije između rasa bila nova i puna izazova. Julia i Thoba su jednom, dok su prisustvovale u Crkvi, osjetile da se neki bijeli članovi prema njima odnose pomalo neljubazno. Pri odlasku, Thoba se gorko požalila svojoj majci. Julia je mirno slušala dok je Thoba iskazivala svoje frustracije. Zatim je Julia rekla: »O, Thoba, Crkva je poput velike bolnice, a mi smo svi bolesni na vlastiti način. Dolazimo u Crkvu kako bi nam se pomoglo.«

Julijin komentar pruža vrijedan uvid. Ne samo da moramo biti tolerantni dok drugi rade na rješavanju svojih pojedinačnih bolesti; moramo također biti ljubazni, strpljivi, puni podrške i razumijevanja. Dok nas potiče da se i dalje trudimo, Bog od nas očekuje da i drugima damo prostora za to isto, po njihovom vlastitom tempu. Pomirenje će u naš život doći u još većoj mjeri. Tada ćemo shvatiti da, bez obzira na očigledne razlike, svi mi imamo potrebu za istim beskonačnim pomirenjem.

Prije nekoliko godina, divan mladić po imenu Curtis pozvan je služiti misiju. Bio je onakav misionar za kakvog se svaki predsjednik misije moli. Bio je usredotočen i naporno je radio. U jednom mu je trenutku dodijeljen suradnik koji je bio nezreo, nedruštven i ne osobito spreman za rad.

Jednog dana dok su se vozili svojim biciklima, Curtis se osvrnuo i vidio kako je njegov suradnik bez objašnjenja sišao s bicikla i hodao. U tišini, Curtis je Bogu izrazio svoje nezadovoljstvo; kako je naporno biti opterećen suradnikom kojeg moraš vući okolo da bi postigao nešto. Nekoliko trenutaka kasnije, Curtis je imao snažan poticaj, kao da mu Bog govori: »Znaš, Curtise, kada vas ja usporedim, vas dvojica i niste tako različiti.« Curtis je shvatio da mora biti strpljiv s nesavršenim suradnikom koji se trudio na svoj način.

Moj poziv svima nama jest da procijenimo svoje živote, pokajemo se i nastavimo se truditi. Ako se ne trudimo, tada smo samo grešnici posljednjih dana, ako li ne ustrajemo, tada smo kukavice posljednjih dana, ako i drugima ne dopustimo da se potrude, tada smo licemjeri posljednjih dana.¹⁰ Dok se trudimo, ustrajemo i pomažemo drugima činiti to isto, tada smo istinski sveci posljednjih dana. Kako se mijenjamo, otkrivat ćemo da Bog uistinu više brine o tome tko smo i kakvima ćemo postati negoli kakvima smo nekada bili.¹¹

Duboko sam zahvalan za Spasitelja, za njegovo beskonačno pomirenje i za proroke posljednjih dana koji nas potiču da budemo svecima posljednjih dana i da se nastavimo truditi.¹² Svjedočim o Spasiteljevoj živućoj stvarnosti. U ime Isusa Krista. Amen.