O iskrenosti
predsjednik Dieter F. Uchtdorf
drugi savjetnik u Prvom predsjedništvu
Molim se da se odupremo kušnji da privučemo pažnju na sebe te umjesto toga stremimo daleko većoj časti, da postanemo ponizni, istinski učenici Isusa Krista.
Krajem 18. stoljeća, Katarina Velika od Rusije najavila je obilazak južnog dijela carstva, uz pratnju nekoliko stranih veleposlanika. Upravitelj tog područja Grigorij Potemkin očajnički je želio impresionirati najavljene posjetitelje. Stoga je uložio izuzetne napore kako bi prikazao postignuća zemlje.
Kao dio svoga putovanja, Katarina je plovila rijekom Dnjepar ponosno pokazujući veleposlanicima napredna sela uz obalu, ispunjena marljivim i sretnim seljanima. No postojao je samo jedan problem: sve je to bila samo predstava. Rečeno je da je Potemkin od tankih ploča izgradio lažne dućane i domove. Čak je postavio i naizgled marljive seljane kako bi stvorili dojam uspješnog gospodarstva. Kada je skupina nestala iza zavoja rijeke, Potemkinovi su ljudi spakirali lažno selo i požurili nizvodno kako bi se pripremili za sljedeći Katarinin prolazak.
Iako suvremeni povjesničari sumnjaju u istinitost ove priče, izraz »Potemkinovo selo« ušlo je u svjetski vokabular. Taj se frazem sada odnosi na svaki pokušaj da i drugi povjeruju kako smo bolji nego što zapravo jesmo.
Jesu li naša srca na pravom mjestu?
Dio je ljudske naravi željeti izgledati najbolje. To je jedan od razloga zašto se mnogi od nas jako trude na vanjskom uređenju domova i zbog toga naša mlada braća u Aronovom svećeništvu brinu da im svaka vlas bude na svom mjestu, u slučaju da nalete na nekoga posebnoga. Nema ničeg lošeg u tome da izglancamo svoje cipele, ugodno mirišemo ili čak skrivamo prljavo posuđe prije nego dođu kućni učitelji. Međutim, kada to odlazi u krajnost, ta želja za impresijom može nas odvesti od korisnog prema licemjernom.
Gospodinovi su proroci oduvijek glasno opominjali protiv onog koji »samo ustima pristupa [Gospodinu] i samo [ga] usnama časti, a srce mu je daleko od [njega]«.1
Spasitelj je bio pun razumijevanja i sućuti prema grešnicima čija su srca bila ponizna i iskrena. Ali on je ustao u pravednoj ljutnji protiv licemjera poput pismoznanaca, farizeja i saduceja – onih koji su hinili pravednost kako bi osvojili hvale, utjecaj i bogatstva svijeta, dok su ugnjetavali narod kojem su trebali biti blagoslov. Spasitelj ih je usporedio s »okrečenim grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža«.2
U naše vrijeme, Gospodin upućuje slične snažne riječi obnašateljima svećeništva koji pokušavaju »prikriti grijehe svoje, ili prepuštati se oholosti svojoj, ili ispraznu častohleplju«. Kada to čine, on kaže da »nebesa se povlače, Duh se Gospodnji žalosti, a kad se on povuče, Amen je tad svećeništvu ili vlasti toga čovjeka«.3
Zašto se to događa? Zašto se ponekada trudimo biti aktivni, uspješni i predani izvana kada smo iznutra – kako je Objavitelj rekao o Efežanima – »svoju prvu ljubav ostav[ili]«?4
U nekim slučajevima, možda smo jednostavno izgubili svoju usredotočenost na suštinu evanđelja, zamjenjujući »izgled pobožnosti« s njezinom snagom.5 To je posebno opasno kada naše vanjsko izražavanje učeništva koristimo da bismo zadivili druge za osobnu dobit ili utjecaj. Tada smo u opasnosti da postanemo poput farizeja, i sada je pravo vrijeme za pregled naših srdaca da bismo ispravili sve što je potrebno.
Potemkinovi programi
Ta kušnja da se činimo boljima nego što jesmo nalazi se ne samo u našim osobnim životima, nego se može naći i u našim crkvenim zaduženjima.
Primjerice, znam okol gdje su vođe postavili vrlo ambiciozne ciljeve za ovu godinu. Iako ti ciljevi svi izgledaju vrijedno, usredotočeni su samo na ohole i impresivne izjave ili na brojeve i postotke.
Nakon razgovora i rasprave o ciljevima i nakon njihovog prihvaćanja, nešto je počelo mučiti predsjednika okola. Razmišljao je o članovima svog okola – mislio je na mladu majku s malenom djecom koja je nedavno postala udovica. Razmišljao je o članovima koji su se borili sa svojim sumnjama ili sa samoćom ili su bili u teškom zdravstvenom stanju i nisu imali osiguranje. Razmišljao je o članovima koji su se borili s razorenim brakovima, ovisnostima, nezaposlenošću i mentalnim bolestima. I što je više o njima razmišljao, sve si je više postavljao ovo ponizno pitanje: hoće li naši novi ciljevi učiniti ikakvu razliku u životima tih članova?
Počeo se pitati bi li postavljeni ciljevi mogli biti različiti da su se najprije upitali: »Koje je naše poslanje?«
Stoga je ovaj predsjednik ponovno razgovarao s vijećima te su zajedno preusmjerili svoj fokus. Odlučili su da neće dopustiti da »gladni, i potrebiti, i goli, i bolesni, i nevoljni prolaze kraj [njih], a [oni] da ih i ne primjećuj[u]«.6
Postavili su nove ciljeve, shvaćajući da se uspjeh tih novih ciljeva ne može uvijek izmjeriti, barem ne od čovjeka – jer, kako se može izmjeriti osobno svjedočanstvo, ljubav Božja ili sućut prema drugima?
No također su znali da »mnoge stvari koje možete izbrojiti, nisu važne. Mnoge stvari koje ne možete izbrojiti, uistinu su važne«.7
Pitam se jesu li naši organizacijski i osobni ciljevi ponekad suvremeni ekvivalent Potemkinovog sela. Izgledaju li impresivno izdaleka, ali ne izlaze u susret pravim potrebama naših voljenih članova?
Dragi moji prijatelji i obnašatelji svećeništva, da Isus Krist sjedi s nama i zatraži izvješće o našem upravništvu, nisam siguran da bi se puno usredotočio na programe i statistiku. Ono što bi Spasitelj zapravo želio znati jest stanje našeg srca. Htio bi znati koliko cijenimo i služimo onima o kojima brinemo, koliko ljubavi pokazujemo našem supružniku ili supruzi i obitelji te koliko olakšavamo njihovo svakodnevno breme. Spasitelj bi, nadalje, želio znati kako se vi i ja približavamo k njemu i našem Nebeskom Ocu.
Zašto smo ovdje?
Može biti korisno proniknuti u svoja srca. Primjerice, mogli bismo se zapitati zašto služimo u Crkvi Isusa Krista?
Ili čak, zašto smo ovdje danas na ovom sastanku?
Pretpostavljam, kada bih morao odgovoriti na to pitanje na površnoj razini, rekao bih jer me je predsjednik Monson zadužio govoriti.
Tako da zapravo nisam imao izbora.
Osim toga, moja supruga, koju jako volim, očekuje da prisustvujem. A kako njoj mogu reći ne?
Ali svi mi znamo da postoje bolji razlozi za prisustvovanje na našim sastancima i življenja života kao predanih učenika Isusa Krista.
Ovdje sam jer svim svojim srcem želim slijediti svog Učitelja, Isusa Krista. Žudim za time da činim sve što on traži od mene u ovom velikom djelu. Silno želim biti nadahnut Duhom Svetim i čuti glas Božji kako govori kroz svoje zaređene sluge. Ovdje sam jer želim postati boljim čovjekom, biti uzdignut nadahnutim primjerima moje braće i sestara u Kristu te naučiti kako učinkovitije služiti potrebitima.
Ukratko, ovdje sam jer volim svog Nebeskog Oca i njegovog Sina, Isusa Krista.
Siguran sam da je to i vaš razlog. Zbog toga smo spremni činiti žrtve, a ne samo izjavljivati da slijedimo Spasitelja. Zbog toga časno obnašamo njegovo slavno svećeništvo.
Od iskre do buktinje
Bez obzira je li vaše svjedočanstvo u procvatu i zdravo, ili vaša aktivnost u Crkvi pobliže odražava Potemkinovo selo, dobra je vijest da možete graditi na onolike snage koliko posjedujete. Ovdje u Crkvi Isusa Krista možete duhovno sazrjeti i približiti se Spasitelju primjenjujući evanđeoska načela iz dana u dan.
Strpljivošću i ustrajnošću čak i najmanji čin učeništva ili najsićušniji žar vjerovanja može postati buktinjom posvećenog života. Zapravo, tako većina buktinja i započinje – jednostavnom iskrom.
Stoga, ako se osjećate malenima i slabima, jednostavno dođite Kristu, koji sve čini jačim.8 Najslabiji među nama milošću će Božjom postati duhovno jaki jer Bog »nije pristran«.9 On je naš »Bog vjeran, koji drži svoj Savez i milost svoju iskazuje… onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi«.10
Uvjeren sam da ako Bog može doprijeti do siromašnog njemačkog izbjeglice iz skromne obitelji u ratom razorenoj zemlji preko pola svijeta udaljenoj od sjedišta Crkve i podržati ga, tada može doprijeti i do vas.
Moja voljena braćo u Kristu, Bog stvaranja, koji je udahnuo život svemiru, zasigurno posjeduje moć udahnuti život u vas. Sigurno od vas može učiniti iskrena duhovna bića svjetla i istine koja želite biti.
Božja su obećanja sigurna i određena. Naši nam grijesi mogu biti oprošteni, a mi možemo biti očišćeni od sve nepravde.11 A ako nastavimo prihvaćati i živjeti istinska načela u našim osobnim okolnostima i našim obiteljima, naposljetku ćemo doći do točke kada više nećemo »‘ogladnjeti ni ožednjeti’… jer ‘će [nas]’ Janje, koje stoji nasred prijestolja, ‘pasti i voditi na izvore žive vode’. ‘I Bog će otrti svaku suzu’ s njihovih očiju.«12
Crkva je mjesto iscjeljenja, a ne skrivanja
Ali, to se ne može dogoditi ako se skrivamo iza osobnih, dogmatskih ili organizacijskih fasada. Ne samo da nas takvo umjetno učeništvo udaljava od toga da se vidimo onakvima kakvi smo, nego nas sprječava da se uistinu promijenimo kroz čudo Spasiteljevog pomirenja.
Crkva nije izložba automobila – mjesto na kojem se izlažemo kako bi se drugi divili našoj duhovnosti, sposobnosti ili uspješnosti. Više je kao uslužni centar, gdje vozila koja trebaju servisiranje dolaze na održavanje i popravak.
A ne trebamo li svi mi održavanje i popravak?
Mi dolazimo u crkvu ne da bismo skrili naše probleme nego da ih iscijelimo.
A kao obnašatelji svećeništva, naša je dodatna odgovornost – da bismo »pas[li] stado Božje… , ne na silu, nego dragovoljno… ne iz težnje za [vlastitim dobitkom], nego iz oduševljenja! Ne vladajte okrutno nad dodijeljenim dijelovima Crkve, nego uvijek nastojte biti uzor[cima] stadu.«13
Upamtite, braćo: »Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost.«14
Najveći, najsposobniji, najuspješniji čovjek koji je ikada hodao zemljom bio je također i najponizniji. Izvršavao je svoju najdojmljiviju službu u privatnim trenucima, uz samo nekoliko promatrača, kojima je rekao da »nikomu ne govore« o onome što je činio.15 Kada ga je netko nazvao »dobri«, brzo je odbio kompliment, inzistirajući da je samo Bog istinski dobar.16 Jasno je da hvale svijeta njemu nisu značile ništa, njegova jedina svrha jest da »uvijek čini[] što je njemu ugodno«.17 Dobro ćemo učiniti ako ćemo slijediti primjer našeg Učitelja.
Ljubimo kao što je on ljubio
Braćo, to je naš uzvišeni i sveti poziv – da budemo zastupnici Isusa Krista, da ljubimo kao što je on ljubio, služimo kao što je on služio, da »uzdiž[emo] ruke ovješene i ojača[mo] koljena klecava«,18 da »paz[imo] na siromahe i uboge«19 te brinemo o udovicama i siročadi.20
Molim se, braćo, da dok služimo u našim obiteljima, zborovima, odjelima, okolima, zajednicama i narodima da se odupremo kušnji da privučemo pažnju na sebe te umjesto toga stremimo daleko većoj časti, da postanemo ponizni, istinski učenici našeg Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista. Dok činimo to, hodat ćemo putem koji vodi prema onome najboljem, najistinitijem i najplemenitijem u nama. O tome svjedočim u ime našeg Učitelja, Isusa Krista. Amen.