Gospodin je moje svjetlo

starješina Quentin L. Cook

iz Zbora dvanaestorice apostola

Naša sposobnost da budemo postojani i odani te da slijedimo Spasitelja unatoč neprestanim životnim promjenama uvelike je ojačana pravednom obitelji i jedinstvom usredotočenim na Krista u našim odjelima i ograncima.

U ovo uskršnje vrijeme mi se sjećamo otkupljenja što nam ga je pružio naš Spasitelj, Isus Krist i radujemo se u njemu.¹

Previranja diljem zemlje, kao rezultat ovozemaljske iskvarenosti stvaraju osjećaje ugroženosti. Utjecaj bezakonja, nejednakosti i nepravde putem suvremenih komunikacija ostavlja osjećaj da je život u suštini nepravedan. Koliko god bile značajne sve te kušnje, one nas ne smiju odvući od radosti i slavljenja Kristovog božanskog zalaganja u naše ime. Spasitelj je doslovno »postiga[o] pobjedu nad smrću«. Samilosno je i suosjećajno na sebe uzeo našu nepravdu i prijestupe, otkupivši nas tako i zadovoljivši pravdu za sve koji će se pokajati i vjerovati u njegovo ime.²

Njegova veličanstvena pomirbena žrtva ima najuzvišeniji značaj koji je izvan smrtničkog shvaćanja. Taj milosrdni čin nudi mir koji nadilazi razumijevanje.³

Kako se onda nosimo s teškom stvarnošću koja nas okružuje?

Moja supruga, Mary, oduvijek je voljela suncokrete. Ona se raduje kada ih ugleda pored puta na sasvim neočekivanim mjestima. Postoji zemljani put koji vodi do kuće gdje su živjeli moji djed i baka. Kada bismo krenuli tim putem, Mary bi često uzviknula: »Misliš li da ćemo danas vidjeti te čudesne suncokrete?« Bili smo iznenađeni što su suncokreti rasli na zemljištu uništenom poljoprivrednim strojevima i opremom za uklanjanje snijega te nagomilanim materijalima, što se ne može smatrati idealnim tlom za rast divljeg cvijeća.

Jedna od izuzetnih odlika mladih divljih suncokreta, osim rasta u negostoljubivom tlu, jest ta da mladi pupoljak prati kretanje sunca na nebu. Na taj način on prima životnu energije prije nego se rascvjeta u svojoj veličanstvenoj žutoj boji.

Poput mladog suncokreta, kada slijedimo Spasitelja svijeta, Sina Božjeg, i mi možemo rasti i postati veličanstveni unatoč mnogim strašnim okolnostima koje nas okružuju. On je uistinu naše svjetlo i naš život.

U prispodobi o pšenici i ljulju, Spasitelj je svojim učenicima izjavio da će pokupiti sve zavodnike i zlikovce iz njegova kraljevstva.⁴ No, govoreći o vjernima, rekao je sljedeće: »Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.« ⁵ Kao pojedinci, kao učenici Kristovi živimo u neprijateljskom svijetu koji je doslovno poljuljan, ali ipak možemo rasti i cvjetati ako smo ukorijenjeni u svojoj ljubavi prema Spasitelju i ponizno slijedimo njegova naučavanja.

Pravo vrijeme kod kuće

Uloga obitelji u Božjem naumu jest »donijeti nam sreću, pomoći nam da naučimo ispravna načela u ozračju ispunjenom ljubavlju i pripremiti nas za vječni život«.⁷ Prekrasne tradicije vjerskih običaja kod kuće trebaju biti usađene u srca naše djece.

Moj ujak Vaughn Roberts Kimball bio je dobar student, koji je želio postati pisac, i vođa navale nogometne reprezentacije Sveučilišta Brigham Young. Dana 8. prosinca 1941., dan nakon napada Pearl Harbor, pristupio je mornarici SAD-a. Dok je bio na novačenju u Albanyju, u državi New York, poslao je kratki članak u časopis Reader’s Digest. Časopis mu je platio 200 dolara i objavio njegov članak u svibnju 1944. godine pod naslovom »Pravo vrijeme kod kuće«.

Iznijet ću neke dijelove njegovog doprinosa časopisu Reader’s Digest, u kojima govori s gledišta mornara:

»Pravo vrijeme kod kuće

Jedne večeri u Albanyju, u New Yorku, upitao sam mornara koliko je sati. Izvadio je veliki sat i odgovorio: ‘7.20.’ Znao sam da je više sati. ‘Vaš je sat stao, zar ne?’ Upitao sam.

‘Ne,’ rekao je, ‘Ja sam još uvijek u MST vremenskoj zoni. Ja sam iz južne Ute. Kada sam se pridružio mornarici, tata mi je dao ovaj sat. Rekao mi je da će mi pomoći da se sjetim kuće.

Kada moj sat pokazuje 5.00 h ujutro ja znam da tata odlazi pomusti krave. A kada pokazuje 19.30 h znam da cijela obitelj sjedi za obilnim stolom, a tata zahvaljuje Bogu za sve što je na njemu i moli ga da me čuva…’, zaključio je. ‘Sasvim lako mogu vidjeti koliko je sati ovdje gdje se nalazim. Ono što želim znati je koliko je sati u Uti.’«⁸

Uskoro nakon slanja članka, poslan je na službu na brod u Tihom oceanu. Dana 11. svibnja 1945. godine, za vrijeme njegove službe na brodu Bunker Hill blizu Okinawe, brod su bombardirala dva samoubilačka zrakoplova.⁹ Poginulo je gotovo 400 članova posade, uključujući i mog ujaka Vaughna.

Starješina Spencer W. Kimball izrazio je svoju iskrenu sućut Vaughnovom ocu, ističući Vaughnovu dostojnost i Gospodinovo obećanje: »Oni koji umru u meni, neće okusiti smrti, ona će im, naime, biti slasna.«¹⁰ Vaughnov otac je nježno rekao da iako je Vaughn pokopan u moru, Božja ruka će povesti Vaughna u njegov nebeski dom.¹¹

Dvadeset i osam godina kasnije, predsjednik Spencer W. Kimball govorio je o Vaughnu na Općem saboru. U jednom dijelu je rekao: »Vrlo dobro znam tu obitelj… Klečao sam u moćnoj molitvi s [njima]… Kućno je učiteljstvo donijelo vječne blagoslove ovoj velikoj obitelji.« Predsjednik Kimball je pozvao svaku obitelj »da bude na koljenima… moleći za svoje sinove i kćer dva puta dnevno«.¹²

Braćo i sestre, ako vjerno imamo obiteljsku molitvu, proučavanje Svetih pisama, kućnu obiteljsku večer, svećeničke blagoslove i poštujemo šabat, naša će djeca znati koliko je sati kod kuće. Bit će pripremljeni za vječni dom na nebu, bez obzira što ih snašlo u svijetu punom teškoća. Vrlo je važno da naša djeca znaju da su voljena i sigurna kod kuće.

Muž i žena su ravnopravni partneri.¹³ Imaju različite, ali nadopunjujuće odgovornosti. Žena rađa djecu, što blagoslivlja cijelu obitelj. Suprug prima svećeništvo, što blagoslivlja cijelu obitelj. Ali na obiteljskom vijeću, muževi i žene, kao ravnopravni partneri, donose najvažnije odluke. Oni odlučuju kako će podučavati i disciplinirati djecu, koliko novaca će trošiti, gdje će živjeti i donose mnoge druge obiteljske odluke. One se donose zajednički nakon traženja vodstva od Gospodina. Cilj je vječna obitelj.

Svjetlo Kristovo usađuje vječnu prirodu obitelji u srca sve Božje djece. Jedan od mojih omiljenih pisaca, koji nije naše vjere, ovako govori: »Toliko je toga nevažnog u životu, [ali]… obitelj je ona prava, suštinska, vječna; ono što trebamo čuvati, o čemu trebamo brinuti i čemu trebamo biti odani.«¹⁴

Crkva nam pomaže da se na Spasitelja usredotočimo kao ujedinjena obitelj

Osim uloge obitelji, i uloga Crkve je značajna. »Crkva osigurava organizaciju i sredstva za podučavanje evanđelja Isusa Krista svoj Božjoj djeci. Ona pruža svećeničku ovlast za posluživanje spasonosnih uredbi i uzvišenja svima koji su dostojni i spremni ih prihvatiti.«¹⁵

Svijet je prepun sukoba i nepravde, a najveći je naglasak na različitosti kultura i nejednakosti. U Crkvi, osim jezičnih jedinica, naši su odjeli i ogranci strogo zemljopisno određeni. Mi ne dijelimo prema klasi ili položaju.¹⁶ Radujemo se zbog činjenice da su sve rase i kulture izmiješane zajedno u pravednu kongregaciju. Naša obitelj u odjelu važna je za naš napredak, sreću i osobni trud da budemo više nalik Kristu.

Kulture često dijele ljude i ponekad su izvor nasilja i diskriminacije.¹⁷ U Mormonovoj knjizi neke najzastrašujuće riječi se koriste za opis tradicija opakih očeva koje su dovele do nasilja, rata, zlih djela, nepravde i čak uništenja ljudi i naroda.¹⁸

Nema boljeg polazišta u Svetim pismima od 4. Nefija za opis kulture Crkve koja je bitna za sve nas. U stihu 2 čitamo: »Sav se narod obrati ka Gospodu na svemu površju zemlje, i Nefijci i Lamanci, i ne bijaše sporova ni prepiraka među njima, i svaki čovjek pravično postupaše s drugima.« U stihu 16 čitamo: »I doista, nije moguće zamisliti sretnijega naroda od svih naroda koje stvori ruka Božja.« Činjenica da nije bilo sukoba pripisivana je »ljubavi Božj[oj] koja prebivaše u srcima naroda«.¹⁹ To je kultura kojoj stremimo.

Duboke kulturne vrijednosti i vjerovanja srž su onoga što jesmo. Običaji žrtve, zahvalnosti, vjere i pravednosti gaje se i čuvaju. Obitelji moraju uživati i štititi običaje koji grade vjeru.²⁰

Jedna od najvažnijih značajki bilo koje kulture jest njezin jezik. U San Franciscu, u području Kalifornija gdje sam živio, bilo je sedam nestarosjedilačkih jezičnih jedinica. Naš nauk u odnosu na jezik postavljen je u odsjeku 90, stih 11 Nauka i saveza: »Jer, dogodit će se u taj dan: Svatko će čuti puninu evanđelja na jeziku svom i govorom svojim.«

Kada se Božja djeca mole na svom materinjem jeziku, to je jezik njihovog srca. Jasno je da je jezik srca dragocjen svim ljudima.

Moj stariji brat Joseph liječnik je i radio je mnogo godina na području San Francisco Baya. Jedan je stariji samoanski član Crkve, novi pacijent, došao u njegovu ordinaciju. Bio je u teškim, ozbiljnim bolovima. Utvrđeno je da je imao bubrežni kamenac te je podvrgnut odgovarajućem liječenju. Taj je vjerni član naveo da je njegov cilj bio samo razumjeti što nije u redu kako bi mogao na samoanskom moliti Nebeskog Oca za svoje zdravstvene probleme.

Važno je da članovi razumiju evanđelje na jeziku svoga srca kako bi mogli moliti i djelovati sukladno evanđeoskim načelima.²¹

Čak i u raznolikosti jezika te prekrasnim, uzdižućim kulturnim običajima, naša srca moraju biti povezana u jedinstvu i ljubavi.²² Gospodin je nedvosmisleno rekao: »Nek svatko cijeni brata svojega kao samoga sebe… Jedno budite, a ne budete li jedno, niste moji.«²³ Iako cijenimo odgovarajuće kulturne raznolikosti, naš je cilj da budemo ujedinjeni u kulturi, običajima i tradicijama evanđelja Isusa Krista u svemu.

Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana nikada nije bila snažnija

Svjesni smo da neki članovi imaju pitanja i nedoumice dok pokušavaju ojačati svoju vjeru i svoje svjedočanstvo. Trebamo paziti da ne kritiziramo ili osuđujemo one koji imaju te nedoumice – bilo velike ili male. U isto vrijeme, osobe s takvim nedoumicama trebaju činiti sve što mogu kako bi izgradili svoju vjeru i svjedočanstvo. Strpljivo i ponizno proučavanje, promišljanje, molitva, život po evanđeoskim načelima i savjetovanje s odgovarajućim vođama neki su od najboljih načina kako riješiti pitanja ili nedoumice.

Neki su tvrdili da sve više članova napušta Crkvu danas i da postoji sve više sumnje i nevjerice nego u prošlosti. To je potpuno netočno. Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana nikada nije bila snažnija. Broj članova koji uklanjaju svoja imena iz crkvenih zapisa uvijek je bio vrlo mali te je značajno manji u posljednjim godinama nego u prošlosti.²⁴ Povećanje broja članova značajno je u mnogim područjima, kao što su podareni članovi s važećom hramskom preporukom, odrasli broj platitelja pune desetine te oni koji služe misije. Dopustite mi reći ponovno, Crkva nikada nije bila snažnija. No, »sjeti[te] se, vrijednost je duša velika u očima Božjim«.²⁵ Mi dopiremo do svakoga.

Ako tmurna stvarnost s kojom se u ovo vrijeme suočavate izgleda tamna i teška i gotovo nepodnošljiva, sjetite se da je u duševnoj tami Getsemanskog vrta i nepojmljivoj muci i boli na Kalvariji Spasitelj izvršio pomirenje, koje olakšava najužasnije terete koji se dogode u ovom životu. Učinio je to za vas, i učinio je to za mene. Učinio je to jer nas voli i zato što je poslušan svome Ocu i voli ga. Bit ćemo spašeni od smrti – čak i u morskim dubinama.

Naša zaštita u ovom životu i u vječnosti bit će u pojedinačnoj i obiteljskoj pravednosti, crkvenim uredbama i slijeđenju Spasitelja. To je naš zaklon od oluje. Vama koji se osjećate da ste sami kažem da možete stati odlučno u pravednosti, znajući da će vas pomirenje štititi i blagoslivljati izvan vašeg potpunog shvaćanja.

Trebamo se spominjati Spasitelja, obdržavati svoje saveze i slijediti Sina Božjega poput mladog suncokreta koji slijedi sunce. Ako ga slijedimo, njegovo će nam svjetlo i primjer donijeti radost, sreću i mir. Kao što se navodi u Psalmu 27 i jednoj mojoj omiljenoj crkvenoj pjesmi: »Jahve mi je svjetlost i spasenje«. ²⁶

U ovaj uskršnji vikend, kao jedan od Spasiteljevih apostola, svečano svjedočim o Uskrsnuću Isusa Krista. Znam da on živi. Poznajem njegov glas. Svjedočim o božanstvenosti i stvarnosti pomirenja. U ime Isusa Krista. Amen.