Glazba evanđelja

starješina Wilford W. Andersen

iz Sedamdesetorice

Glazba evanđelja radosni je duhovni osjećaj koji dolazi od Duha Svetoga. Ona donosi promjenu srca.

Prije nekoliko godina slušao sam radijski intervju mladog liječnika koji je radio u bolnici zajednice Navajo Indijanaca. Govorio je o iskustvu koje je jedne noći doživio kada je jedan stari Indijanac duge isprepletene kose došao u odjelu za hitnu medicinsku pomoć. Mladi je liječnik uzeo njegov karton, prišao mu i upitao: »Kako vam mogu pomoći?« Starac je gledao ravno pred sebe i nije rekao niti riječi. Liječnik je, pomalo nestrpljivo, ponovno pokušao: »Ne mogu vam pomoći ako mi ne odgovorite«, rekao je. »Recite mi zašto ste došli u bolnicu.«

Starac ga je zatim pogledao i rekao: »Plešete li?« Dok je mladi liječnik razmišljao o tom čudnom pitanju, palo mu je napamet da je njegov pacijent plemenski vrač koji je, prema drevnim plemenskim običajima, iscjeljivao bolesne pjesmom i plesom, a ne samo propisivanjem lijekova.

»Ne«, rekao je liječnik, »ne plešem. A plešete li vi?« Starac je potvrdno kimnuo glavom. Zatim je liječnik upitao: »Možete li me podučavati plesu?«

Mnogo sam godina razmišljao o starčevom odgovoru. »Ja te mogu naučiti plesati«, rekao je, »ali moraš čuti glazbu.«

Ponekada se u našim domovima uspješno podučavamo plesne korake, ali nismo tako uspješni u pomaganju članovima naše obitelji da čuju glazbu. A kako je stari vrač dobro znao, teško je plesati bez glazbe. Ples bez glazbe neobičan je i isprazan – čak i neugodan. Jeste li ikada pokušali?

U odsjeku 8. Nauka i saveza Gospodin je podučio Josepha Smitha i Olivera Cowderyja: »Da, evo, kazat ću ti u umu tvojemu i u srcu tvojemu Duhom Svetim koji će sići na te i koji će boraviti u srcu tvome« (stih 2). Učimo plesne korake uz pomoć naših umova, no glazbu čujemo našim srcima. Plesni koraci evanđelja ono su što činimo, a glazba evanđelja radosni je duhovni osjećaj koji dolazi od Duha Svetoga. To donosi promjenu srca i izvor je svih pravednih želja. Plesni koraci zahtijevaju disciplinu, ali radost plesa moći ćemo iskusiti samo kada uspijemo čuti glazbu.

Postoje oni koji ismijavaju članove Crkve zbog onoga što čine. To je razumljivo. One koji plešu često se smatra čudnima ili neuobičajenima ili, koristeći se svetopisamskim riječima, »neobičnima« (1. Petova 2:9) onima koji ne mogu čuti glazbu. Jeste li ikada zaustavili svoj automobil na semaforu uz automobil čiji vozač pleše i pjeva iz petnih žila – no niste mogli čuti zvuk jer ste imali dignute prozore? Nije li izgledao malo neobično? Ako naša djeca nauče plesne korake bez da nauče čuti i osjetiti prekrasnu glazbu evanđelja, s vremenom će im ples postati neugodan te će čak i odustati, ili što je još gore, nastavit će plesati samo zbog pritiska koji osjećaju od drugih koji plešu oko njih.

Izazov za sve nas koji nastojimo podučavati evanđelje jest proširiti nastavni plan i program i izvan plesnih koraka. Sreća naše djece ovisi o njihovoj sposobnosti čuti i zavoljeti prekrasnu glazbu evanđelja. Kako ćemo to učiniti?

Prvo, moramo svoje živote podesiti na ispravnu duhovnu frekvenciju. U prošlom vremenu, prije digitalnog doba, pronalazili smo naše omiljene radijske stanice pažljivim okretanjem radijskog gumba sve dok se nije savršeno složio s frekvencijom stanice. Kada smo se približavali broju čuli bismo samo statički šum. Ali kada smo se naposljetku točno uskladili mogli smo jasno čuti svoju omiljenu glazbu. U svojim životima moramo se uskladiti s ispravnom frekvencijom kako bismo čuli glazbu Duha.

Kada primimo dar Duha Svetoga nakon krštenja, ispunjeni smo nebeskom glazbom koja prati obraćenje. Naša se srca mijenjaju te više nemamo sklonosti činiti zlo, već neprestance činiti dobro (Mosija 5:2). Ali Duh neće trpjeti neljubaznost, ponos ili zavist. Ako izgubimo taj krhki utjecaj u svojim životima, bogate harmonije evanđelja brzo postaju disonantne i, naposljetku, nečujne. Alma je postavio važno pitanje: »Ako li doživjeste promjenu srca, i ako osjetiste da pjevate pjesmu otkupiteljske ljubavi, pitao bih vas, osjećate li to i sad?« (Alma 5:26).

Roditelji, ako vaši životi nisu u pravom tonalitetu glazbe evanđelja, morate doći do njega. Kako nas je prošlog listopada podučio predsjednik Thomas S. Monson, moramo promišljati o stazi kojom kročimo (vidi »Ponder the Path of Thy Feet«, Ensign or Liahona, Nov. 2014, 86–88). Mi znamo kako to činiti. Moramo hodati istim putem kojim smo hodali kada smo prvi puta čuli nebeske note evanđeoske glazbe. Živimo po vjeri u Krista, kajemo se i blagujemo od sakramenta; snažnije osjećamo utjecaj Duha Svetoga, a glazba evanđelja počinje ponovno svirati u našim životima.

Drugo, kada sami možemo čuti glazbu, moramo nastojati izvoditi ju u svojim domovima. To nije nešto na što se netko može natjerati ili primorati. »Nikakva vlast ni utjecaj ne smiju se prisvajati snagom svećeništva« – ili snagom majke ili oca, ili time što ste najveći ili najglasniji – »već jedino uvjeravanjem, velikodušnošću, plemenitošću i blagošću, i ljubavlju nehinjenom … [i] dobrotom« (NiS 121:41–42).

Zašto bi ove osobine dovele do veće moći i utjecaja u domu? Zbog toga što su osobine koje pozivaju Duha Svetoga. To su osobine koje usklađuju naša srca s glazbom evanđelja. Kada su prisutne, plesne ćemo korake raditi prirodnije i radosnije od svih plesača u obitelji, bez potrebe za prijetnjom, ili zastrašivanjem, ili prisilom.

Kada su naša djeca malena, možemo im pjevati uspavanku o nehinjenoj ljubavi, a kada su tvrdoglavi i odbijaju spavati po noći, možemo im pjevati uspavanku o mukotrpnoj ustrajnosti. Kada su tinejdžeri, možemo stišati kakofoniju argumenata i prijetnji te, umjesto toga, izvoditi prekrasnu glazbu uvjeravanja – a možda i otpjevati drugi stih uspavanke o mukotrpnoj ustrajnosti. Roditelji mogu u savršenoj harmoniji izvoditi odlike plemenitosti i blagosti. Možemo pozvati našu djecu da pjevaju s nama jednoglasno dok izražavamo dobrotu prema bližnjemu koji je u potrebi.

Sve to neće doći odjednom. Kao što svaki uspješni glazbenik zna, potrebno je marljivo vježbanje za izvođenje prekrasne glazbe. Ako se početna nastojanja stvaranja glazbe čine disonantnima i neusklađenima, upamtite da se disonantnost ne može ispraviti kritiziranjem. Disonanca u domu je poput tame u prostoriji. Malo toga može ukoriti tamu. Moramo  zamjeniti tamu uvođenjem svjetla.

Stoga, ako su basovi u vašem obiteljskom zboru previše glasni i nepodnošljivi, ili ako su gudači obiteljskog orkestra malo previše prodorni ili visoki, ili ako su ta neobuzdana pikola izvan tonaliteta i izvan kontrole, budite strpljivi. Ako ne čujete glazbu evanđelja u svom domu, molim vas upamtite ove dvije riječi: nastavite vježbati. Uz Božju će pomoć doći dan kada će glazba evanđelja ispuniti vaš dom neizrecivom radošću.

Čak i kada se izvodi dobro, glazba neće riješiti sve naše probleme. Još uvijek će postojati krešenda i dekrešenda u našem životu, stakata i legata. Takva je narav života na našem planetu.

Ali kada dodamo glazbu plesnim koracima, ponekada složeni ritmovi braka i obitelji često kreću prema skladnoj ravnoteži. Čak će i naši najteži izazovi doprinijeti bogatim sjetnim tonovima i pokretačkim motivima. Nauk svećeništva počet će obuzimati našu dušu poput rose nebeske. Duh Sveti bit će naš stalni suputnik i naše žezlo – jasan simbol moći i utjecaja – bit će nepromjenjivo žezlo pravednosti i istine. A naša će suverenost biti neuništiva. I bez prisilnih će mjera pritjecati k nama u vijeke vjekova (vidi NiS 121:45–46).

Neka tako bude u životu svakoga od nas i u domovima svih nas, moja je molitva u ime Isusa Krista. Amen.