Zašto brak, zašto obitelj

starješina D. Todd Christofferson

iz Zbora dvanaestorice apostola

Obitelj izgrađena na braku između muškarca i žene pruža najbolje okruženje za napredak Božjeg nauma.

Iznad velikih zapadnih vrata poznate opatije u Westminsteru u Londonu, u Engleskoj, nalaze se kipovi 10 kršćanskih mučenika 20. stoljeća. Među njima je i Dietrich Bonhoeffer, sjajni njemački teolog rođen 1906. godine.¹ Bonhoeffer je postao glasni kritičar nacističkog diktatorstva i njegovog odnosa prema Židovima i drugim narodima. Bio je zatvoren zbog svojeg aktivnog suprotstavljanja i naposljetku ubijen u koncentracijskom logoru. Bonhoeffer je bio vrlo plodan pisac, a neka njegova najpoznatija djela su pisma koja su suosjećajni čuvari tajno iznijeli iz zatvora, a kasnije su objavljena pod naslovom Letters and Papers from Prison (Pisma i zapisi iz zatvora).

Jedno od tih pisama bilo je upućeno njegovoj nećakinji prije njezinog vjenčanja. Sadržavalo je ove važne ideje: »Brak je više od vaše međusobne ljubavi… U svojoj ljubavi vidite samo vas dvoje, no u braku vi ste karika u lancu naraštaja, kojima Bog omogućava da dolaze i umiru radi njegove slave i koje poziva u svoje kraljevstvo. U svojoj ljubavi vidite samo nebo svoje vlastite sreće, no u braku ste stavljeni pred stup odgovornosti prema svijetu i čovječanstvu. Vaša je ljubav vaš privatni imetak, ali brak je više od nečega osobnog – on je status, služba. Baš kao što i kruna, a ne samo volja za kraljevanjem, čini kralja, tako vas i brak, a ne samo vaša međusobna ljubav, povezuje zajedno u očima Boga i čovjeka… Stoga, ljubav dolazi od vas, ali brak dolazi odozgo, od Boga.«²

Na koje načine brak između muškarca i žene razvija njihovu međusobnu ljubav i vlastitu sreću da bi postao »stup odgovornosti prema svijetu i čovječanstvu«? U kojem to smislu on dolazi »odozgo, od Boga«? Da bismo to shvatili, trebamo se vratiti na početak.

Proroci su objavljivali da smo prvo postojali kao razumna bića te da nam je dano obličje, ili duhovna tijela, od Boga, postajući tako njegovom duhovnom djecom – sinovima i kćerima nebeskih roditelja.³ Tada je došlo vrijeme u ovom predsmrtnom postojanju duhova kada, u unapređenju njegove želje »da bismo mogli imati povlasticu napredovati poput njega«,⁴ naš je Nebeski Otac pripremio naum koji omogućuje naš daljnji razvoj. U Svetim ga se pismima naziva različitim imenima poput »naum spasenja«,⁵ »velebni naum sreće«,⁶ i »naum otkupljenja«.⁷ Dvije glavne svrhe nauma objašnjene su Abrahamu ovim riječima:

»A stade jedan između njih što bijaše poput Boga i reče onima što bijahu s njime: Poći ćemo dolje, jer ima ondje prostora, i uzet ćemo od onih tvari i načiniti zemlju na kojoj će ovi [duhovi] obitavati.

I tako ćemo ih iskušati da vidimo hoće li oni činiti sve što im god Gospod, Bog njihov, zapovjedi.

A onima koji sačuvaju prvotno stanje nadodat će se… A onima koji sačuvaju drugotno stanje svoje slava će se nadodati glavama njihovim u vijeke vjekova.«⁸

Zahvaljujući našem Nebeskom Ocu, već smo postali duhovnim bićima. Sada nam nudi put da dovršimo ili usavršimo to biće. Uvođenje tjelesnog elementa je bitno za puninu postojanja i slave koju sam Bog. Ako smo, dok smo bili s Bogom u predsmrtničkom duhovnom svijetu, pristali sudjelovati u njegovom naumu — ili drugim riječima »sačuvati svoje prvotno stanje« – bit će nam »nadodano« fizičko tijelo kako bismo došli i prebivali na zemlji koju je stvorio za nas.

Ako tada, tijekom našeg smrtničkog iskustva, odaberemo »činiti sve što [nam] god Gospod, Bog [naš], zapovjedi«, zadržat ćemo »drugotno stanje svoje«. To znači da bismo svojim izborima pokazali Bogu (i sami sebi) svoju predanost i sposobnost živjeti njegov celestijalni zakon dok se nalazimo izvan njegove nazočnosti i s fizičkim tijelom sa svim njegovim moćima, potrebama i željama. Bismo li mogli obuzdati tijelo kako bi postalo oruđe umjesto gospodar duha? Bi li nam mogle biti povjerene i u vremenu i u vječnosti božanske moći, uključujući i moć stvaranja života? Bismo li mogli pojedinačno nadvladati zlo? Oni koji će to moći »slava će se nadodati glavama njihovim u vijeke vjekova« – vrlo značajan aspekt te slave su uskrsnuće, besmrtnost i proslavljeno fizičko tijelo.⁹ Nije ni čudo što smo »uzvikivali« zbog tih veličanstvenih mogućnosti i obećanja.¹⁰

Najmanje su četiri stvari potrebne za uspjeh tog božanskog nauma:

Prva je stvaranje zemlje kao mjesto gdje ćemo prebivat. Bez obzira na detalje o procesu stvaranja, mi znamo da to nije bilo slučajno te da je time upravljao Bog Otac, a primijenio Isus Krist – »sve je po nj[emu] postalo i ništa što je postalo nije bez nj[ega] postalo«.¹¹

Druga je stanje smrtnosti. Adam i Eva djelovali su za sve koji su odabrali sudjelovati u Očevom velikom naumu sreće.¹² Njihov je pad stvorio uvjete potrebne za naše tjelesno rođenje i za smrtničko iskustvo i učenje izvan Božje nazočnosti. S padom je došla i svijest o dobru i zlu te Bogom danoj moći za odabir.¹³ Naposljetku, pad je donio tjelesnu smrt potrebnu da bi naše vrijeme u smrtnosti postalo privremeno tako da ne bismo mogli živjeti zauvijek u svojim grijesima.¹⁴

Treća je otkupljenje od pada. Možemo vidjeti ulogu smrti u naumu našeg Nebeskog Oca, ali taj će naum postati ništavan bez načina da na kraju nadvladamo i tjelesnu i duhovnu smrt. Stoga je Otkupitelj, Jedinorođeni Sin Božji, Isus Krist trpio i umro da pomiri za Adamov i Evin prijestup, omogućujući time uskrsnuće i besmrtnost svima. A budući da nitko od nas neće savršeno i dosljedno obdržavati evanđeoski zakon, njegovo nas pomirenje također otkupljuje od naših vlastitih grijeha pod uvjetom pokajanja. Sa Spasiteljevom pomirbenom milosti koja nudi oprost od grijeha i posvećenje duše, možemo biti ponovno duhovno rođeni i pomireni s Bogom. Naša će duhovna smrt – naše odvajanje od Boga – završiti.¹⁵

Četvrta, i posljednja, okruženje za naše tjelesno rođenje i kasnije duhovno ponovno rođenje u kraljevstvu Božjem. Da bi njegovo djelo da »[nas] uzdigne kod sebe« bilo ostvareno,¹⁶ Bog je odredio da se muškarci i žene trebaju vjenčati i roditi djecu, dakle stvarati, u suradništvu s Bogom, fizička tijela koja su ključna za kušnju smrtnosti i bitna su za vječnu slavu s njim. Također, odredio je da bi roditelji trebali uspostaviti obitelji i odgajati svoju djecu u svjetlu i istini,¹⁷ vodeći ih prema nadi u Krista. Otac nam zapovijeda sljedeće:

»Tomu slobodno podučavaš djecu svoju govoreći:

Da… kako se rodiste na svijet vodom, i krvlju, i duhom što ga stvorih, i tako od praha postadoste živa duša, isto tako morate se nanovo roditi u kraljevstvu nebeskomu iz vode i [Svetog] Duha i biti očišćeni krvlju, i to krvlju Jedinorođenca mojega, da biste se posvetili od svakoga grijeha i uživali riječi života vječnoga na ovome svijetu a život vječni u svijetu budućemu, to jest slavu neumrlu«.¹⁸

Znajući zašto smo napustili nazočnost našeg Nebeskog Oca i ono što je potrebno za povratak i uzvišenje s njim, postaje vrlo jasno da ništa u odnosu na naše vrijeme na zemlji ne može biti važnije od tjelesnog rođenja i duhovnog ponovnog rođenja, dva preduvjeta za vječni život. To je, koristeći riječi Dietricha Bonhoeffera, »služba« braka, »stup odgovornosti prema… čovječanstvu« što je božanska ustanova »odozgo, od Boga« zauzela. Ono je »karika u lancu naraštaja« i ovdje i ondje – nebeski poredak.

Obitelj izgrađena na braku između muškarca i žene pruža najbolje uvjete za napredak Božjeg nauma – uvjete za rođenje djeteta koje dolazi u čistoći i nevinosti od Boga te okruženje za učenje i pripremu koja će mu biti potrebna za uspješan smrtnički život i život vječni u svijetu koji dolazi. I najmanji broj obitelji izgrađenih na takvim brakovima od vitalnog je značaja za opstanak i napredovanje društva. Zbog toga su zajednice i države uglavnom poticale i štitile brak i obitelj kao povlaštene institucije. Nikada nije bilo riječi samo o ljubavi i sreći odraslih.

Sociološko istraživanje u korist braka i obitelji na čijem čelu su bračni par je uvjerljivo.¹⁹ I stoga, »upozoravamo da će raspad obitelji donijeti na pojedince, zajednice i narode nedaće navještene od drevnih i današnjih proroka«.²⁰ Ipak, naše tvrdnje o ulozi braka i obitelji ne počivaju na društvenim znanostima, nego na istini da su stvoreni od Boga. On je taj koji je u početku stvorio Adama i Evu na svoju sliku, muško i žensko, i združio ih kao muža i ženu da postanu »jedno tijelo« te da se množe i napuče zemlju.²¹ Svaki pojedinac posjeduje božansku sliku, no u bračnom jedinstvu između muškarca i žene stječemo možda najpotpunije značenje toga da smo na sliku Boga – muško i žensko. Niti mi niti ijedan drugi smrtnik ne može promijeniti taj božanski poredak braka. On nije ljudski izum. Takav je brak uistinu »odozgo, od Boga« i uvelike je dio nauma sreće kao i pad i pomirenje.

U predsmrtničkom se svijetu Lucifer pobunio protiv Boga, i njegov naum i njegova oprečnost samo raste u svom žaru. On nastoji obeshrabriti brak i osnivanje obitelji, a ako su brak i obitelj uspostavljeni, čini sve što može kako bi ih razorio. On napada sve što je sveto u vezi s ljudskom seksualnošću, nasilno je odvajajući od konteksta braka naizgled beskrajnim nizom nemoralnih misli i djela. On nastoji uvjeriti muškarca i ženu da se bračni i obiteljski prioriteti mogu zanemariti, odbaciti, ili barem podrediti karijeri, drugim postignućima i potrazi za »samoispunjenjem« i pojedinačnoj autonomiji. Zasigurno, protivnik je zadovoljan kada roditelji zanemaruju podučavati i obučavati svoju djecu da vjeruju u Krista i budu duhovno ponovno rođeni. Braćo i sestre, mnoge su stvari dobre, mnoge su važne, no samo nekoliko ih je suštinskih.

Izjavljivati temeljne istine u vezi s brakom i obitelji ne znači previdjeti ili umanjiti žrtve i uspjehe onih za koje ovaj ideal za sada nije moguć. Nekima od vas je uskraćen blagoslov braka iz razloga koji uključuju nedostatak odgovarajućih potencijalnih partnera, istospolnu privlačnost, tjelesne nedostatke ili mentalne poremećaje ili jednostavno strah od neuspjeha koji, barem na trenutak, zasjenjuje vjeru. Ili ste se možda vjenčali, ali je taj brak završio, i morali ste upravljati sami onime što su dvoje zajedno jedva mogli podržati. Neki od vas koji su vjenčani ne mogu imati djecu unatoč velikoj želji i usrdnim molitvama.

Unatoč tome, svatko ima darove; svatko ima talente; svatko može doprinijeti odvijanju božanskog nauma u svakom naraštaju. Mnogo se dobroga, mnogo toga što je bitno – čak i ponekad sve što je potrebno u određenom trenutku – može postići u manje idealnim okolnostima. Tako mnogi od vas čine najbolje što mogu. A kada se vi koji nosite najteže križeve smrtnosti uspravite u obrani Božjega nauma za uzvišenje njegove djece, svi ćemo biti spremni podržati vas. S pouzdanjem svjedočimo da je pomirenje Isusa Krista pripremljeno i, naposljetku će nadoknaditi sve nedaće i gubitke onih koji mu se obrate. Nitko nije predodređen primiti manje nego što Otac ima za svoju djecu.

Jedna mi se mlada majka nedavno povjerila da se osjeća nesigurno po pitanju svoje podobnosti u ovom najvišem pozivu. Osjetio sam da su je brinuli mali problemi te da se nije trebala brinuti; išlo joj je posve dobro. Ali ja sam znao da je samo željela udovoljiti Bogu i opravdati njegovo povjerenje. Izrekao sam joj riječi ohrabrenja, a u svom sam srcu molio da ju Bog, njezin Nebeski Otac, ojača svojom ljubavlju i pruži joj svjedočanstvo o njegovom odobravanju dok obavlja njegovo djelo.

To je i moja molitva za sve nas danas. Neka svatko od nas pronađe odobravanje u njegovim očima. Neka brakovi cvjetaju i obitelji napreduju, a bez obzira jesmo li predodređeni za puninu tih blagoslova u smrtnosti ili ne, neka nam Gospodinova milost donese sreću sada te vjeru u sigurna obećanja u budućnosti. U ime Isusa Krista. Amen.