Postati učenikom Gospodina Isusa Krista
Sva raznovrsna obilježja koja proizlaze iz vjere u Krista potrebna su kako bismo ostali čvrsti u ovim posljednjim danima.
Što znači biti učenik našeg Gospodina Isusa Krista? Učenik je onaj tko je kršten i voljan je preuzeti na sebe ime Spasitelja te ga slijediti. Učenik nastoji postati poput njega obdržavajući njegove zapovijedi u smrtnosti, slično kao što se naučnik trudi postati poput svog učitelja.
Mnogi ljudi čuju riječ učenik i misle da znači samo »sljedbenik«. No istinsko učeništvo je stanje bivanja. To nagovješćuje više od učenja i primjenjivanja popisa osobnih kvaliteta. Učenici žive tako što Kristove osobine postaju niti u suštini njihovih bića, kao u duhovnoj tapiseriji.
Poslušajte poziv apostola Petra kako možete postati Spasiteljev učenik:
»Zbog toga uložite svu revnost da sa svojom vjerom spojite poštenje, s poštenjem znanje,
sa znanjem uzdržljivost, s uzdržljivošću postojanost, s postojanošću pobožnost,
s pobožnošću bratsku ljubav, s bratskom ljubavi ljubav uopće!«
Kao što možete vidjeti, za takve duhovne tapiserije osobnog sljedbeništva potrebno je više od jedne niti. U Spasiteljevo vrijeme postojali su mnogi koji su tvrdili da su pravedni u jednom ili drugom aspektu svojih života. Primjenjivali su ono što sam nazivao selektivna poslušnost. Primjerice, držali su se zapovijedi uzdržavanja od rada na Šabat, ali su kritizirali Spasitelja zato što je iscjeljivao na taj sveti dan. Davali su milostinju siromašnima, ali nudili su samo od svog viška – onoga što nisu trebali za sebe. Postili su, ali samo smrknutog lica. Molili su se samo da bi ih ljudi vidjeli. Isus je rekao: »Oni pristupaju meni usnama svojim, ali srca su im daleko od mene.« Takvi muškarci i žene se mogu usredotočiti na savladavanje određene osobine ili postupka, ali ne postaju nužno poput njega u svojim srcima.
O njima je Isus izjavio:
»Mnogi će me u onaj dan pitati: Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje Ime prorokovali, u tvoje Ime đavle izgonili, u tvoje Ime mnoga čudesa činili?
Tada ću im kazati: Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!«
Osobine Spasitelja, kako ih mi poimamo, nisu skripta koju treba slijediti ili popis uz koji treba stavljati kvačice. To su isprepletene karakteristike, dodane jedna drugoj, koje se u nama razvijaju na načine međudjelovanja. Drugim riječima, ne možemo steći jednu kristoliku osobinu, bez stjecanja drugih i utjecanja na njih. Kako jedna osobina jača, tako jačaju i mnoge druge.
U 2 Petrovoj i Nauku i savezima 4. odsjeku učimo da je vjera u Gospodina Isusa Krista temelj. Mjerimo svoju vjeru onime do čega nas ona dovodi – poslušnošću. »Budete li imali vjeru u me«, Gospodin je obećao, »imat ćete moć da činite sve što je poželjno po meni.« Vjera je katalizator. Bez djela, bez kreposnog života, naša vjera nema moć pokrenuti učeništvo. Doista, vjera je mrtva.
I tako Petar objašnjava: »Sa svojom vjerom spojite poštenje.« To poštenje je više od spolne čistoće. To je čistoća i svetost u mislima i tijelu. Poštenje je također moć. Dok vjerno živimo evanđelje, imat ćemo moć biti pošteni u svakoj misli, osjećaju i djelu. Naši umovi postaju prijemčljiviji poticajima Svetog Duha i Kristovog Svjetla. Utjelovljujemo Krista ne samo onime što kažemo i činimo, već i onime što jesmo.
Petar nastavlja: »[Spojite] s poštenjem znanje.« Živeći pošteno, spoznajemo svoga Nebeskog Oca i njegovog Sina na poseban način. »Ako tko htjedne vršiti volju [Oca], znat će … moj[u] nauk[u].« Ovo znanje je osobno svjedočanstvo, nastalo iz osobnog iskustva. Znanje je ono što nas preobražava, tako da naša »svjetlost prianja uz [njegovu] svjetlost«, a naša »krepost ljubi [njegovu] krepost.« Svojim kreposnim životom prevaljujemo putovanje od »ja vjerujem« do veličanstvenog odredišta »ja znam«.
Petar nas opominje da dodamo »znanj[u] uzdržljivost, … uzdržljivo[sti] postojanost.« Kao umjereni učenici, evanđelje živimo na uravnotežen i postojan način. Ne »trči[mo] brže nego što ima[mo] snage«. Dan za danom krećemo se naprijed, nezastrašeni pročišćujućim izazovima smrtnosti.
S ovakvom umjerenošću razvijamo strpljivost i pouzdanje u Gospodina. Možemo se osloniti na njegovu zamisao naših života, iako ju ne možemo vidjeti svojim naravnim očima. Stoga, možemo »[biti] mirni i znati da [je on] Bog«. Kada smo suočeni s olujom nevolja, pitamo: »Što bi ti htio da naučim iz ovog iskustva?« S njegovim naumom i ciljevima u svojim srcima, krećemo se naprijed, ne samo sve izdržavajući, već također izdržavajući sa strpljivošću.
To nas strpljenje, Petar podučava, vodi k pobožnosti. Kao što je Otac strpljiv s nama, svojom djecom, mi postajemo strpljivi jedni s drugima i sa sobom. Radujemo se slobodnoj volji drugih i prilici koju im ona daje da rastu »redak za retkom«, »svjetlije i svjetlije sve do savršenog dana«.
Od umjerenosti do strpljenja i od strpljenja do pobožnosti, naša se priroda mijenja. Stječemo bratsku ljubaznost koja je obilježje svih istinskih učenika. Poput dobrog Samarijanca, prelazimo put da bismo posluživali bilo kome u potrebi, čak i ako oni nisu dio našeg kruga prijatelja. Blagoslivljamo one koji nas proklinju. Činimo dobro onima koji nas pakosno iskorištavaju. Je li ijedna osobina božanskija ili kristolikija?
Svjedočim da se nastojanja koja činimo kako bismo postali učenici našeg Spasitelja zaista zbrajaju sve dok nismo »obuzeti« njegovom ljubavlju. Ta ljubav je određujuća osobina Kristovog učenika:
»Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar proricanja i znao sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa.«
A vjera, nada, dobrotvornost i ljubav, osposobljuju nas za djelo Božje. »Sada ostaje … to troje – ali je najveća među njima ljubav«.
Braćo i sestre, danas više no ikada ne možemo biti »učenici napola«! Ne možemo biti učenik samo u jednoj ili drugoj točki nauka. Sva raznovrsna obilježja koja proizlaze iz vjere u Krista – uključujući ona o kojima smo pričali danas – potrebna su kako bismo ostali čvrsti u ovim posljednjim danima.
Dok se iskreno trudimo biti istinski učenici Isusa Krista, te osobine će biti utkane, zbrojene i sinergijski ojačane u nama. Neće biti razlike između ljubaznosti koju pokazujemo svojim neprijateljima i ljubaznosti koju darujemo svojim prijateljima. Bit ćemo iskreni jednako kada nitko ne gleda, kao i kada drugi promatraju. Bit ćemo odani Bogu na javnim trgovima, kao što smo u svojim privatnim prostorijama.
Svjedočim da svatko može biti Spasiteljev učenik. Učeništvo nije ograničeno dobi, spolom, etničkim podrijetlom ili pozivom. Kroz svoje osobno učeništvo, mi, sveci posljednjih dana, gradimo zajedničku snagu da bismo blagoslovili svoju braću i sestre diljem svijeta. Sada je vrijeme da se ponovno obvežemo na to da budemo učenici našeg Spasitelja svom svojom marljivošću.
Braćo i sestre, svi smo pozvani biti učenici našeg Spasitelja. Neka ovaj sabor bude vaša prilika da »počn[ete] kao u drevna vremena, i dođ[ete] [mu] svim srcem svojim.« Ovo je njegova Crkva. Iznosim svoje posebno svjedočanstvo da on živi. Neka blagoslovi našu vječnu potragu kako bismo postali predani i smjeli učenici. U ime Isusa Krista. Amen.