Najveći među vama
Božja najveća nagrada ide onima koji služe bez očekivanja nagrade.
Moja draga braćo, dragi prijatelji, kako li sam zahvalan što sam s vama na ovom nadahnjujućem globalnom svećeničkom sastanku. Predsjedniče Monson, hvala vam za vašu poruku i blagoslov. Uvijek ćemo uzimati k srcu vaše riječi usmjeravanja, savjeta i mudrosti. Volimo vas i podržavamo te se uvijek molimo za vas. Vi ste doista Gospodinov prorok. Vi ste naš predsjednik. Podržavamo vas i volimo.
Prije gotovo dva desetljeća, hram Madrid Španjolska bio je posvećen i započeo s radom kao sveta kuća Gospodina. Harriet i ja se toga dobro sjećamo zato što sam u to vrijeme služio u predsjedništvu područja Europa. Zajedno s mnogima drugima, provodili smo bezbrojne sate posvećujući se pojedinostima planiranja i organiziranja događaja koji prethode posvećenju.
Kako se datum posvećenja približavao, uočio sam da još nisam dobio pozivnicu za prisustvovanje. To je bilo pomalo neočekivano. Naposljetku, u svojoj dužnosti kao predsjednika područja bio sam uvelike uključen u projekt ovog hrama i osjećao sam malu dozu vlasništva tog hrama.
Upitao sam Harriet je li vidjela pozivnicu. Nije ju vidjela.
Dani su prolazili, a moja je uznemirenost rasla. Pitao sam se nije li se naša pozivnica zagubila – možda je zametnuta pod jastucima naše sofe. Možda je bila među reklamnim letcima pa je bačena. Susjedi su imali znatiželjnog mačka pa sam čak i na njega počeo gledati sa sumnjom.
Naposljetku sam bio prisiljen priznati činjenicu: nisam bio pozvan.
Ali kako je to bilo moguće? Jesam li nešto skrivio? Je li netko jednostavno pretpostavio da nam je predaleko putovati? Jesu li me zaboravili?
Najzad, shvatio sam da ovakvo razmišljanje vodi k onom odredištu na kojem nisam htio boraviti.
Harriet i ja smo se podsjetili da se kod posvećenja hrama ne radi o nama. Nije se radilo o tome tko je zaslužio biti pozvan, a tko nije. I nije se radilo o našim osjećajima ili našem pravu na nešto.
Radilo se o posvećenju svete građevine, hrama Svevišnjega Boga. To je bio dan radosti za članove Crkve u Španjolskoj.
Da sam bio pozvan prisustvovati, rado bih to učinio. Ali da nisam bio pozvan, moja radost ne bi bila ništa manje potpuna. Harriet i ja bismo se izdaleka radovali sa svojim prijateljima, svojom voljenom braćom i sestrama. Slavili bismo Boga za ovaj prekrasan blagoslov s jednakim entuzijazmom iz svog doma u Frankfurtu, kao što bismo i u Madridu.
Sinovi groma
Među Dvanaestoricom koje je Isus pozvao i zaredio bila su dvojica braće, Jakov i Ivan. Sjećate li se nadimka koji im je dao?
Ne dobijete takav nadimak bez interesantne pozadinske priče. Na žalost, Sveta pisma ne objašnjavaju previše podrijetlo nadimka. No kako god, ipak dobivamo kratke uvide u osobnosti Jakova i Ivana. To su bila ista braća koja su predložila da će narediti ognju s neba neka siđe na selo u Samariji zbog toga što nisu bili pozvani u njega.
Jakov i Ivan su bili ribari – vjerojatno pomalo nesavršeni – ali pretpostavljam da su znali dosta o elementima prirode. Sasvim sigurno su bili ljudi od akcije.
Jednom prilikom, dok se Spasitelj pripremao za svoje posljednje putovanje u Jeruzalem, Jakov i Ivan su mu prišli s posebnim zahtjevom – onim vjerojatno dostojnim njihovog nadimka.
Rekli su: »Željeli bismo da nam učiniš što te zamolimo.«
Mogu zamisliti Isusa kako im se smješkao dok im je odgovarao: »Što biste željeli?«
»Daj nam da sjednemo jedan tebi s desne, a drugi s lijeve strane u slavi tvojoj!«
Spasitelj im je dao izazov da podrobnije promisle o tome što pitaju i rekao: »Nije u mojoj vlasti da dajem mjesto sa svoje desne ili lijeve strane. Ono pripada onima za koje je određeno.«
Drugim riječima, ne možete dobiti čast u kraljevstvu nebeskom lobiranjem. Niti možete do vječne slave doći poslovnim ručkovima.
Kada su ostalih deset apostola čuli o ovom zahtjevu Sinova groma, nisu bili pretjerano sretni. Isus je znao da nema još puno vremena i nesuglasice među onima koji su trebali nastaviti njegovo djelo su ga brinule.
Govorio je Dvanaestorici o prirodi moći i kako ona utječe na one koji joj teže i posjeduju je. »Oni koji se priznaju vladarima nad narodima«, rekao je, »okrutno postupaju s njima.«
Gotovo da mogu vidjeti Spasitelja kako gleda s beskrajnom ljubavlju u lica tih vjernih učenika koji su vjerovali. Gotovo da mogu čuti njegov molećivi glas: »Ali tako neka ne bude među vama! Naprotiv, tko bi želio biti najveći među vama, neka bude vaš poslužnik! A tko bi želio biti prvi među vama, neka bude rob svima.«
U Božjem kraljevstvu, veličina i vodstvo znači da vidimo druge onakvima kakvi doista jesu – kakvima ih Bog vidi – a zatim da posežemo prema njima i poslužujemo im. To znači radovati se s onima koji su sretni, plakati s onima koji žaluju, podići one u nevolji i voljeti bližnjega svoga kao što Krist voli nas. Spasitelj voli svu Božju djecu bez obzira ne njihove društvene i ekonomske okolnosti, rasu, vjeru, jezik, političku orijentaciju, nacionalnost ili bilo kakvo drugo grupiranje. A tako bismo trebali i mi!
Božja najveća nagrada ide onima koji služe bez očekivanja nagrade. Ide onima koji služe bez pompe, onima koji u tišini traže načine da pomažu drugima, onima koji poslužuju drugima jednostavno zato što vole Boga i Božju djecu.
Ne upijati
Nedugo nakon što sam pozvan kao opći autoritet, imao sam povlasticu pomagati predsjedniku Jamesu E. Faustu u reorganizaciji kolčića. Dok sam se vozio prema našem zaduženju u prekrasnoj južnoj Uti, predsjednik Faust je bio dovoljno ljubazan da iskoristi vrijeme kako bi me uputio i podučio. Jednu lekciju neću nikada zaboraviti. Rekao je: »Članovi crkve su dobrohotni prema općim autoritetima. Prema tebi će se odnositi ljubazno i lijepo govoriti o tebi.« Zatim je kratko zastao i rekao: »Dieter, uvijek budi zahvalan na tome, ali nemoj to nikada upijati.«
Ova važna lekcija o crkvenoj službi primjenjuje se na svakog obnašatelja svećeništva u svakom zboru Crkve. Primjenjuje se na svakoga od nas u ovoj Crkvi.
Kada je predsjednik J. Reuben Clark ml. savjetovao one koji su bili pozvani na položaj autoriteta u Crkvi, govorio bi im neka ne zaborave pravilo broj šest.
Osoba bi neizbježno upitala: »Što je pravilo broj šest?«
»Ne doživljavaj sebe previše ozbiljno«, rekao bi.
Naravno, to je vodilo do sljedećeg pitanja: »Koja su ostalih pet pravila?«
S iskrom u oku, predsjednik Clark bi rekao: »Nema ih.«
Da bismo bili učinkoviti crkveni vođe, moramo naučiti ovu ključnu lekciju: vođenje Crkve ne sastoji se toliko od usmjeravanja drugih, već od naše spremnosti da nas Bog usmjerava.
Pozivi kao prilike za služenje
Kao sveci Svevišnjega Boga, moramo »spomen[uti] se u svemu siromašnih i potrebitih, bolesnih i izmučenih, jer onaj koji ne čini ovo, taj nije učenik moj.« Prilike za započeti činiti dobro i služiti drugima su beskrajne. Možemo ih pronaći u našim zajednicama, u našim odjelima i ograncima te sigurno u našim domovima.
Štoviše, svaki član Crkve dobiva određene službene prilike za služenje. O tim prilikama govorimo kao o »pozivima« – pojam koji bi nas trebao podsjetiti tko nas poziva da služimo. Ako svojim pozivima pristupimo kao prilikama za služenje Bogu i posluživanje drugima s vjerom i poniznošću, svaki čin službe predstavljat će jedan korak na putu učeništva. Na taj način Bog ne samo da razvija svoju Crkvu, već razvija i svoje sluge. Crkva je stvorena kako bi nam pomogla da postanemo istinski i vjerni učenici Kristovi, dobri i plemeniti sinovi i kćeri Božji. To se događa ne samo kad odlazimo na sastane i slušamo govore nego i kad izlazimo i služimo. To je način na koji postajemo »veliki« u kraljevstvu Božjem.
Prihvaćamo pozive s dobrohotnošću, poniznošću i zahvalnošću. Kada smo razriješeni s tih poziva, prihvaćamo promjenu s istom dobrohotnošću, poniznošću i zahvalnošću.
U Božjim očima, u kraljevstvu ne postoji poziv koji je važniji od drugoga. Naše služenje – bilo malo ili veliko – pročišćuje naš duh, otvara prozore neba i pušta Božje blagoslove ne samo na one kojima služimo nego i na nas. Kad posežemo prema drugima, s poniznim pouzdanjem možemo znati da Bog priznaje našu službu s odobrenjem. Smiješi nam se dok pružamo iskrena djela suosjećanja, osobito djela koja drugi nisu vidjeli i zapazili.
Svaki put kad se predajemo drugima, korak smo bliže postajanju dobrim i istinskim učenicima onoga koji je sve svoje dao za nas: našeg Spasitelja.
Od predsjednikovanja do parade
Tijekom 150. obljetnice dolaska pionira u Salt Lake Valley, brat Myron Richins služio je kao predsjednik kolčića u Heneferu u Uti. Proslava je uključivala uprizorenje prolaska pionira kroz njegov grad.
Predsjednik Richins bio je detaljno upućen u planove za proslavu i sudjelovao je na mnogim sastancima s općim autoritetima i drugima kako bi raspravio o događajima. Bio je potpuno uključen.
Netom prije stvarne proslave, kolčić predsjednika Richinsa bio je reorganiziran, a on je bio razriješen kao predsjednik. U subotu nakon toga bio je na sastanku svećeništva svog odjela kad su vođe tražili dobrovoljce za pomoć na proslavi. Predsjednik Richins je, zajedno s drugima, podignuo ruku i dobio upute da se obuće u radnu odjeću i dođe sa svojim kamionom te ponese lopatu.
Konačno je došlo jutro velikog događaja i predsjednik Richins se prijavio na dobrovoljačku dužnost.
Samo nekoliko tjedana ranije bio je utjecajan sudionik u planiranju i nadgledanju ovog velikog događaja. Međutim, na taj je dan njegov posao bio slijediti konje u povorci i čistiti za njima.
Predsjednik Richins je to rado i radosno učinio.
Razumio je da jedna vrsta služenja nije iznad druge.
Znao je i primijenio riječi Spasitelja: »Tko je najveći među vama, neka vam bude sluga.«
Ispravno činjenje učeništva
Ponekad, poput Sinova groma, žudimo za položajima važnosti. Težimo priznavanju. Želimo voditi i značajno doprinositi.
Nema ništa loše u želji da služimo Gospodinu, ali kada težimo steći utjecaj u Crkvi zbog nas samih – da bismo dobili pohvale i divljenje ljudi – imamo svoju nagradu. Kada »upijamo« tuđe pohvale, ta će pohvala biti naša nagrada.
Koji je najvažniji poziv u Crkvi? Onaj koji trenutno imate. Bez obzira koliko se skroman ili važan činio, poziv koji imate upravo sada je onaj koji će vam dopustiti ne samo da uzdižete druge, već i da postanete čovjek Božji kojim ste stvoreni biti.
Moji dragi prijatelji i braćo u svećeništvu, uzdignite mjesto na kojem stojite!
Pavao je podučavao Filipljane: »Ne činite ništa iz sebičnosti ili tašte slave, nego u poniznosti smatrajte jedan drugoga većim od sebe!«
Služenje s časti
Potraga za časti i slavom u Crkvi na štetu istinskog i poniznog služenja drugima je Ezavovo obilježje. Možemo primiti zemaljsku nagradu, ali dolazi s velikom cijenom – gubitkom nebeskog odobravanja.
Slijedimo primjer svog Spasitelja, koji je bio krotak i ponizan, koji nije težio ljudskoj hvali, već tome da čini volju svoga Oca.
Služimo drugima ponizno – sa snagom, zahvalnošću i časti. Čak i kada se naša djela služenja mogu činiti skromna, umjerena ili od nevelike vrijednosti, oni koji pružaju ruke u ljubaznosti i suosjećanju prema drugima, jednog će dana znati vrijednost svog služenja vječnom i blagoslovljenom milošću Svemogućeg Boga.
Moja draga braćo, dragi prijatelji, meditirajmo, razumijmo i živimo prema ovoj lekciji o crkvenom vodstvu i svećeničkom upravljanju. »Tko je najveći među vama, neka vam bude sluga.« Ovo je moja molitva i blagoslov u sveto ime našeg Učitelja, našeg Otkupitelja, u ime Isusa Krista. Amen.