Glas upozorenja
Dok proroci osobito snažno sjećaju dužnost upozoriti druge, tu dužnost imaju i drugi ljudi.
Prorok Ezekiel rođen je oko dva desetljeća prije nego što su Lehi i njegova obitelj napustili Jeruzalem. Godine 597. pr. Kr., u dobi od 25 godina, Ezekiel je bio jedan od mnogih koje je Nabukodonozor kao zatvorenike vodio u Babilon i, koliko znamo, tamo je proveo ostatak svog života. Vuče porijeklo iz Aronovog svećeništva i u dobi od 30 godina postao je prorok.
U pozivanju Ezekiela, Jahve je upotrijebio metaforu stražara.
»A on [stražar] – videći da mač dolazi na zemlju – zatrubi u rog i opomene sav narod:
ako se tada onaj koji čuje glas roga ne da opomenuti te mač dođe i pogubi ga – krv njegova past će na glavu njegovu.«
S druge strane, »ako stražar – videći da mač dolazi na zemlju – ne zatrubi u rog i ne opomene narod, te mač dođe i pogubi koga od njih… ja [ću] krv njegovu tražiti iz stražarove ruke«.
Zatim, obraćajući se izravno Ezekielu, Jahve je izjavio: »I tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu; kad čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime«. Upozorenje je bilo da se okrenemo od grijeha.
»Reknem li bezbožniku: ‘Bezbožniče, umrijet ćeš!’ – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke.
Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, a on se ne vrati sa svojega puta: on će umrijeti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj…
A reknem li bezbožniku: ‘Umrijet ćeš!’ a on se odvrati od grijeha svojega i stane raditi po zakonu i pravdi; …
I svi grijesi njegovi što ih bijaše počinio bit će mu zaboravljeni. Radi po zakonu i pravdi, živjet će!«
Zanimljivo, upozorenje se također primjenjuje na pravedne. »Reknem li ja pravedniku: ‘Živjet ćeš!’ a on se pouzda u svoju pravednost i stane činiti nepravdu, zaboravit ću svu njegovu pravednost, i on će umrijeti zbog nepravde što je počini!«
Moleći svoju djecu, Bog govori Ezekielu: »Odgovori im: života mi moga – riječ je Jahve Gospoda – nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete, dome Izraelov!«
Umjesto da nas žele osuditi, naš Nebeski Otac i Spasitelj žele da budemo sretni i mole nas da se pokajemo, dobro znajući da »opačina nikad ne bijaše [i nikad neće biti] sreća«. Stoga su Ezekiel i svaki drugi prorok prije i nakon njega, iz srca govoreći riječ Božju, upozoravali sve koji će se okrenuti od Sotone, neprijatelja duše naše, i »izabrati slobodu i vječni život, po velikom Posredniku svih ljudi«.
Dok proroci osobito snažno sjećaju dužnost upozoriti druge, tu dužnost imaju i drugi ljudi. Zapravo, »dolikuje svakom čovjeku koji bijaše upozoren da upozori bližnjega svoga«. Mi koji smo primili spoznaju o velikom naumu sreće – i zapovijedima povezanima s njime – trebamo osjećati želju iznositi tu spoznaju jer će to utjecati i na smrtnost i na vječnost. A ako zapitamo: »Tko je bližnji kojeg trebam upozoriti?« odgovor će se svakako pronaći u usporedbi koja počinje: »Neki čovjek, silazeći iz Jeruzalema u Jerihon, zapade među razbojnike« i tako dalje.
Razmišljanje o prispodobi o dobrom Samarijancu u ovom kontekstu podsjeća nas da je pitanje »Tko je moj bližnji?« povezano s dvjema velikim zapovijedima: »Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom, a svoga bližnjega kao samoga sebe!« Poticaj za podizanje glasa upozorenja je ljubav – ljubav prema Gospodinu i ljubav prema bližnjemu. Upozoriti znači da nam je stalo. Gospodin savjetuje da se to učini »u blagosti i u krotkosti« i »uvjeravanjem, dugotrpnošću, blagošću… i ljubavlju nehinjenom«. Može biti hitno, kao kad upozoravamo dijete da ne stavlja ruku u vatru. Mora biti jasno, a ponekad i strogo. Povremeno upozorenje može biti u obliku prijekora kada smo potaknuti Svetim Duhom, ali uvijek se temelji na ljubavi. Promotrite, na primjer, ljubav koja motivira na službu i žrtvu naših misionara.
Svakako, ljubav će natjerati roditelje da upozore svoje najbliže »bližnje« – svoju djecu. To znači podučavati i svjedočiti o evanđeoskim istinama. To znači podučavati djecu Kristovom nauku: vjeri, pokajanju, krštenju i daru Duha Svetoga. Gospodin podsjeća roditelje: »No ja vam zapovjedih da odgojite djecu svoju u svjetlu i istini«.
Ključni element roditeljske dužnosti da upozoravaju je opisivanje ne samo bolnih posljedica grijeha nego i radosti zbog hodanja u poslušnosti zapovijedima. Sjetite se Enoševih riječi o tome što ga je navelo da potraži Boga, primi oprost grijeha i obrati se:
»Gle, pođoh loviti divljač u šumama; a riječi koje često slušah kako ih otac moj govori o vječnomu životu i radosti svetaca usadiše se duboko u srce moje.
I duša moja ogladnje; i ja kleknuh pred Tvorcem svojim, i zavapih mu u žarkoj molitvi i prošnji za dušu svoju.«
Zbog njegove neusporedive ljubavi i brige za druge i njihovu sreću, Isus nije oklijevao pri upozoravanju. Na početku svojeg službeništva: »Od toga časa Isus poče propovijedati: ‘Obratite se, jer je blizu kraljevstvo nebesko!’« Zato što je znao da ne vode svi putovi do neba, zapovjedio je:
»Uđite na uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i mnogo ih je koji idu njim.
Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze!«
Posvećivao je vrijeme grešnicima, govoreći: »Ja nisam došao da pozovem na obraćenje pravednike, nego grešnike.«
Što se tiče književnika, farizeja i saduceja, Isus je bio beskompromisan u osudi njihovog licemjerja. Njegova su upozorenja i zapovijedi bili izravni: »Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji dajete desetinu od metvice, komorača i kima, dok zanemarujete najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost. Ovo je zadnje trebalo činiti, a ono prvo ne propustiti!« Sigurno nitko ne bi optužio Spasitelja da nije volio te književnike i farizeje – na kraju krajeva, patio je i umro da bi i njih spasio. No voleći ih, nije ih mogao pustiti da nastave u grijehu, a da ih jasno ne ispravi. Jedan je promatrač primijetio: »Isus je podučavao svoje sljedbenike da čine onako kako je on činio: da svakoga prime s dobrodošlicom, no i da poduče o grijehu jer ljubav zahtijeva da ljudi budu upozoreni na ono što ih može povrijediti«.
Ponekad su oni, koji su hrabro podizali glas upozorenja, bili odbačeni kao kritičari. Međutim, paradoksalno je da su oni koji tvrde da je istina relativna i da su moralni standardi stvar osobnog izbora, često isti oni koji najoštrije kritiziraju ljude koji ne prihvaćaju sadašnju normu »ispravnog razmišljanja«. Jedan je pisac o tome govorio kao o »kulturi sramote«:
»U kulturi krivnje znate jeste li dobri ili loši po svojoj savjesti. U kulturi sramote znate jeste li dobri ili loši po onome što vaša zajednica govori o vama, po tome poštuje li vas ili isključuje… [U kulturi sramote], moralni život se ne izgrađuje na načelima ispravnog i pogrešnog nego na mišljenju o tome tko ili što treba biti uključeno ili isključeno…
Svi su neprestano nesigurni u moralnom sustavu temeljenom na uključivanju i isključivanju. Nema trajnih mjerila, samo promjenjivog osuđivanja mnoštva. To je kultura preosjetljivosti, pretjerane reakcije i česte moralne panike, kada se svatko osjeća primoranim složiti se…
Kultura krivnje može biti gruba, ali bar možete mrziti grijeh, a i dalje voljeti grešnika. Moderna kultura sramote navodno vrednuje uključivanje i toleranciju, ali može biti čudno nemilosrdna prema onima koji se ne slažu i onima koji se ne uklapaju.«
Nasuprot tome je »stijen[a], Otkupitelj[] naš[]«, stabilan i trajan temelj pravde i vrline. Koliko li je bolje imati nepromjenjiv Božji zakon, po kojem možemo odabrati svoju sudbinu, a ne biti taoci nepredvidivih pravila i gnjeva rulje preko društvenih mreža. Koliko li je bolje znati istinu nego biti »igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke«. Koliko li je bolje pokajati se i živjeti po evanđeoskim mjerilima nego se pretvarati da ne postoji ispravno ili pogrešno i u grijehu i sa žaljenjem propustiti da napredujemo.
Gospodin je rekao: »A glas upozorenja bit će svemu narodu, ustima učenika mojih, koje izabrah u ove posljednje dane«. Kao stražari i učenici, ne možemo biti neutralni u vezi s ovim »još uzvišeniji[m] put[om]«. Poput Ezekiela, ne možemo vidjeti mač koji dolazi na zemlju a da »ne zatrubi[mo] u rog«. To ne znači da trebamo zalupati na susjedova vrata ili zastati na gradski trg i uzvikivati: »Pokaj se!« Doista, kad razmislite o tome, mi u obnovljenom evanđelju imamo ono što ljudi, u dubini svog srca, zapravo žele. Stoga glas upozorenja uglavnom nije samo uljudan, nego se u psalmistovom izrazu radi o klicanju.
Urednik Deseret Newsa Hal Boyd naveo je primjer kako je šutnja loša usluga drugima. Istaknuo je da, premda je ideja o braku ipak stvar »intelektualne debate« među elitom u američkom društvu, sam po sebi brak za njih u praksi nije predmet debate. »‘Elita sklapa brak i ostaje u njemu te vodi računa da njihova djeca uživaju u prednostima stabilnog braka…’ Međutim, problem je što nisu skloni propovijedati o onome što prakticiraju.« Ne žele ništa »nametati« onima kojima su njihovo vodstvo i moralne vrijednosti možda najpotrebnije, ali »vrijeme je da oni s obrazovanjem i jakim obiteljima prestanu glumiti neutralnost i počnu propovijedati ono što prakticiraju u vezi s brakom i roditeljstvom… i pomognu svojim sunarodnjacima Amerikancima da to prihvate.«
Vjerujemo da ćete posebno vi iz nadolazećeg naraštaja, mladi i mlade odrasle osobe na koje se Gospodin mora osloniti radi uspjeha svog djela u narednim godinama, podržavati naučavanja evanđelja i crkvena mjerila, kako u javnosti, tako i u privatnosti. Nemojte pustiti one koji bi rado prihvatili istinu da se spotiču i padaju jer je nisu svjesni. Nemojte pokleknuti pod lažnim pojmovima tolerancije ili straha – straha od neugodnosti, neprihvaćanja ili čak patnje. Sjetite se Spasiteljevog obećanja:
»Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine!
Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima! Ta, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas!«
Konačno, svi smo odgovorni Bogu za svoje odabire i način na koji živimo svoj život. Spasitelj je izjavio: »A Otac me moj posla da budem uzdignut na križ; i nakon što bijah uzdignut na križ, da mogu privući sve ljude k sebi, da bi kao što ljudi uzdigoše mene isto tako Otac uzdigao njih, da stanu preda me da im se sudi po djelima njihovim, bila ona dobra ili bila ona zla.«
Prepoznajući Božju nadmoć, molim Alminim riječima:
»A sad, braćo moja [i sestre], želim iz najveće dubine srca svojega, da, s velikom tjeskobom sve do boli, da … odbacite grijehe svoje, i ne odlažete dan pokajanja svojega;
Već da se ponizite pred Gospodom, i prizivate sveto ime njegovo, i bdijete i molite se neprestance, da ne biste bili iskušani više od onoga što možete podnijeti, i da bi vas tako vodio Sveti Duh…
Imajući vjeru u Gospoda; imajući nadu da ćete primiti vječni život; imajući ljubav Božju uvijek u srcima svojim, da biste mogli biti uzdignuti u posljednji dan i ući u počinak njegov.«
Neka svi s Davidom možemo Gospodinu reći: »Tvoju pravdu neću kriti u srcu, kazivat ću vjernost tvoju i tvoj spas. Tajit neću dobrote tvoje, ni tvoje vjernosti velikoj skupštini. A ti, o Jahve, milosrđa mi svog ne krati.« U ime Isusa Krista. Amen.